Preskoči na glavni sadržaj

Holly Golightly kod svetog Lovre

Kad sam prvi put gledala Doručak kod Tiffanyja, pojma nisam imala da je genijalni Truman Capote Holly Golightly zamislio kao eskort damu - a bila sam i premlada da bih poznavala sam pojam. Glumila ju je prekrasna Audrey Hepburn i Holly je bila ikona. Živjela je kako je htjela, a društvo joj je pravio samo njen Mačak. Spavala je do podneva, a dan je znala provesti radeći ludosti, uvijek nastojeći doživjeti neko novo iskustvo. Trebale su mi godine da shvatim njenu tugu - ta što li joj je u životu moglo nedostajati toliko da tužno doručkuje pred Tiffanyjem? 


Godinama nakon što sam prvi put vidjela Holly u izlogu Tiffanyja, shvatila sam nužnost stvaranja tog savršenog mjesta - mjesta na kojem čovjeka nikakvo zlo ne može snaći, gdje ne postoje drugi ljudi, na kojem se pronalazi utjeha. Kad sam se doselila u Šibenik, bez ijednog poznatog lica u blizini, bila sam sigurna da ću svoj Tiffany pronaći u nekoj od šibenskih crkava. Srećom, u Šibeniku se na svakom kantunu nalazi neka crkva - samo je trebalo odabrati. Međutim, u svakoj od crkava spopale bi me suze koje ne bi prestajale teći, a šibenske gospođe iščuđavale bi se ne znajući da je sasvim normalno da usamljena furešta stvara scenu za vrijeme svete mise, kada je preplavi spoznaja da to nije crkva u koju je odlazila na misu sa svojom obitelji ili u kojoj je pjevala u zboru.

Svoj Tiffany pronašla sam slučajno, nedaleko crkve, ipak, skrivenog među skalama u blizini samostana svete Luce. Iznad franjevačkog samostana i crkve svetog Lovre nalazi se prekrasni srednjovjekovni vrt svetog Lovre - dom mnogih biljaka, od kojih su mi najdraži matičnjak (kojemu listovi limunasto mirišu) i predivne ruže koje imaju onaj starinski miris ruža kakav je danas, ponekad mi se čini, nestao s lica Zemlje. Stoga sam ovu predivnu nedjelju, nakon obilaska grada uz pratnju stručnog vodiča u sklopu Croatian travel festivala, provela sunčajući se u rajskom vrtu u kojem se ne čuju morski valovi i u kojem se potpuno izgubim u dobroj knjizi.


Uzela sam u ruke drugu knjigu mladog profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Zagrebu, a koji je djetinjstvo proveo u Međimurju - Kristiana Novaka. Iskreno mogu reći, radosnog srca, nakon duge potrage, da me dugo nijedna knjiga nije oduševila kao Črna mati zemla. 


Pripovjedač je Matija Dolenčec koji je nakon nekoliko uspješnih romana doživio svojevrsnu stvaralačku blokadu. Nakon prekida ljubavne veze s strpljivom Dinom, on nastoji otkriti tajne duboko skrivene u njegovim sjećanjima, a koje ga ograničavaju u njegovom osobnom i profesionalnom životu. Naime, Matija je nakon djetinjstva u međimurskom selu i smrti oca, s obitelji preselio u Zagreb i sve slike iz njegovog djetinjstva su iščeznule - zbog čega je on prisiljen u svakodnevnom životu uvijek iznova kreirati svoje odrastanje, izmišljati priče i likove koji nisu nikada postojali.


Posebno mi se svidio dio knjige u kojem Matija prepričava razvoj veze s Dinom, koju je u nekim trenucima volio upravo očajno, svoje mentalne masturbacije i planiranje plagiranja Murakamija, ili fragmente sjećanja na baku koja se bojala Josipe Lisac i djetinjstva tijekom kojeg je bio uvjeren da se cijeli svijet vrti na neki zanimljiv način dok je on na misi ili u školi, a čim iz njih izađe, da svi nastave živjeti svojim dosadnim životima.

- Broj tri. "U slučaju prekida Dina Gajski i Matija Dolenčec moraju zajedno obići sljedeća mjesta: gdje su se prvi puta vidjeli, gdje su se prvi put poljubili"...
-"Gdje su se prvi puta držali za ruke, gdje su prvi puta osjetili da onaj drugi nije eterično biće čiji znoj ima ćif po deziću"...
- Kaj? Kad?
- Ono kad smo čekali tramvaj, poslije domjenka u Muzeju.
- Ozbiljno?
- Ejsss. Futo si ko veliki. Kiselo. Baš si bio muževan.
- Baš neugodnjak. Ti meni još nisi ni jednom smrduckala. Moraš se malo manje prati. I, zadnje: "mjesto gdje je jedno od njih prvi put shvatilo da više ništa neće biti kao prije".
- Mjesto gdje se za jedno od njih slika svijeta izvrnula.
- Na onom stubištu.
- Na onom stubištu.
- Vratit ćemo se tamo i ponoviti sve o čemu smo pričali te noći. Navući ćemo na sebe i stvari koje smo tada nosili. Nakon toga, ako treba, ponovit ćemo i sve ostalo. I SMS-ove sljedeći dan, i Cedevitu u pauzi za ručak, i sve po redu dane do onoga kad su počeli problemi.
- Vrtjet ćemo se u jednoj te istoj priči, ako treba do kraja života.
- Stotinu tisuća puta.
- E, ajmo sad napravit popis stvari od 4 ili 5 stvari koje moramo raditi da bismo ostali skupa.
- Može. Piši.

Na koji način je Matija povezan s očevom smrti, gubitkom prijatelja, osam samoubojstava, dva demona, lokalnim legendama i događajima iz 1991. pročitajte u ovoj knjizi koja će vas svojom nevjerojatnom lepezom osjećaja i riječima, za koje sam imala dojam da je svaka na svom mjestu, jednostavno progutati.

Primjedbe

  1. od Holly do Novaka :) Šta reć - zaintrigirala si me. Ide knjiga na popis pa će već jednom doć u ruke. A film ...- OBOŽAVAM! Ja izgleda još tražim svoje mjesto :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Kristina Kuzmič i njena kanta dobrote

“Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi“, rekla je davnih dana Terzija Avilska (note to self: pročitati Uslišane molitve Trumana Capotea), a ja sam se davnih dana uvjerila da to nije samo pusta fraza, nego jedno od najvećih otajstava čovjekovog postojanja. Prije samo dva tjedna žalila sam se mužu da me iscrpljuje taj navlačenje-oblačenje-mokre pelene-mokri nosevi-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do posla-posao-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do kuće-kuća-navlačenje-oblačenje-ručak za danas uz kuhanje ručka za sutra-glancanje, pranje i peglanje-lifestyle, a gle nas sad! Tu smo gdje jesmo. I ne, neću ni spomenuti C..., neću spomenuti niti jednu riječ koja završava na - emija ili - acija, neću, neću, neću! Kao što bi izgovaranje Voldemortova (nije vrag da morate guglati o čemu ja to) imena davalo Voldemortu moć, tako i razgovori o onom-čije-ime-odbijam-izgovoriti šire paniku, a panike me strah više neg...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...

Preporučio Chat GPT

Imam prijateljicu koja jako voli ChatGPT. Tražila je od njega odgovore na razna pitanja, preporuke za putovanja, ma ražila ga je čak i savjet za uređenje dnevne sobe, a Chat je uspješno odglumio Mirjanu Mikulec. Meni je, pak, palo na pamet da od Chat-a tražim knjišku preporuku, pomalo očajna u moru novoobjavljenih knjiga i salvi pohvala. "Dear Chat, please (zamišljam si da mu je engleski materinski jezik pa mu se tako, iz poštovanja, i obraćam, a i valja biti uljudan prema tehnologijama - bit će lakše moliti milost jednog dana, kad računala preuzmu svijet, kao u "Rešetki" Philipa Kerra koju sam čitala s dvanaest godina i imala futurističke noćne more), recommend me beautifully written, warm story by witty and charming author, appropiate for spring read!" Chat ljubazno nabroji gomilu knjiga koje sam pročitala, a ja citiram Olivera Twista - "please, Sir, I want some more". Chat nabroji još nekoliko knjiga, ali samo dvije prevedene na hrvatski jezik i dostupn...