Preskoči na glavni sadržaj

Holly Golightly kod svetog Lovre

Kad sam prvi put gledala Doručak kod Tiffanyja, pojma nisam imala da je genijalni Truman Capote Holly Golightly zamislio kao eskort damu - a bila sam i premlada da bih poznavala sam pojam. Glumila ju je prekrasna Audrey Hepburn i Holly je bila ikona. Živjela je kako je htjela, a društvo joj je pravio samo njen Mačak. Spavala je do podneva, a dan je znala provesti radeći ludosti, uvijek nastojeći doživjeti neko novo iskustvo. Trebale su mi godine da shvatim njenu tugu - ta što li joj je u životu moglo nedostajati toliko da tužno doručkuje pred Tiffanyjem? 


Godinama nakon što sam prvi put vidjela Holly u izlogu Tiffanyja, shvatila sam nužnost stvaranja tog savršenog mjesta - mjesta na kojem čovjeka nikakvo zlo ne može snaći, gdje ne postoje drugi ljudi, na kojem se pronalazi utjeha. Kad sam se doselila u Šibenik, bez ijednog poznatog lica u blizini, bila sam sigurna da ću svoj Tiffany pronaći u nekoj od šibenskih crkava. Srećom, u Šibeniku se na svakom kantunu nalazi neka crkva - samo je trebalo odabrati. Međutim, u svakoj od crkava spopale bi me suze koje ne bi prestajale teći, a šibenske gospođe iščuđavale bi se ne znajući da je sasvim normalno da usamljena furešta stvara scenu za vrijeme svete mise, kada je preplavi spoznaja da to nije crkva u koju je odlazila na misu sa svojom obitelji ili u kojoj je pjevala u zboru.

Svoj Tiffany pronašla sam slučajno, nedaleko crkve, ipak, skrivenog među skalama u blizini samostana svete Luce. Iznad franjevačkog samostana i crkve svetog Lovre nalazi se prekrasni srednjovjekovni vrt svetog Lovre - dom mnogih biljaka, od kojih su mi najdraži matičnjak (kojemu listovi limunasto mirišu) i predivne ruže koje imaju onaj starinski miris ruža kakav je danas, ponekad mi se čini, nestao s lica Zemlje. Stoga sam ovu predivnu nedjelju, nakon obilaska grada uz pratnju stručnog vodiča u sklopu Croatian travel festivala, provela sunčajući se u rajskom vrtu u kojem se ne čuju morski valovi i u kojem se potpuno izgubim u dobroj knjizi.


Uzela sam u ruke drugu knjigu mladog profesora na Filozofskom fakultetu u Rijeci i Zagrebu, a koji je djetinjstvo proveo u Međimurju - Kristiana Novaka. Iskreno mogu reći, radosnog srca, nakon duge potrage, da me dugo nijedna knjiga nije oduševila kao Črna mati zemla. 


Pripovjedač je Matija Dolenčec koji je nakon nekoliko uspješnih romana doživio svojevrsnu stvaralačku blokadu. Nakon prekida ljubavne veze s strpljivom Dinom, on nastoji otkriti tajne duboko skrivene u njegovim sjećanjima, a koje ga ograničavaju u njegovom osobnom i profesionalnom životu. Naime, Matija je nakon djetinjstva u međimurskom selu i smrti oca, s obitelji preselio u Zagreb i sve slike iz njegovog djetinjstva su iščeznule - zbog čega je on prisiljen u svakodnevnom životu uvijek iznova kreirati svoje odrastanje, izmišljati priče i likove koji nisu nikada postojali.


Posebno mi se svidio dio knjige u kojem Matija prepričava razvoj veze s Dinom, koju je u nekim trenucima volio upravo očajno, svoje mentalne masturbacije i planiranje plagiranja Murakamija, ili fragmente sjećanja na baku koja se bojala Josipe Lisac i djetinjstva tijekom kojeg je bio uvjeren da se cijeli svijet vrti na neki zanimljiv način dok je on na misi ili u školi, a čim iz njih izađe, da svi nastave živjeti svojim dosadnim životima.

- Broj tri. "U slučaju prekida Dina Gajski i Matija Dolenčec moraju zajedno obići sljedeća mjesta: gdje su se prvi puta vidjeli, gdje su se prvi put poljubili"...
-"Gdje su se prvi puta držali za ruke, gdje su prvi puta osjetili da onaj drugi nije eterično biće čiji znoj ima ćif po deziću"...
- Kaj? Kad?
- Ono kad smo čekali tramvaj, poslije domjenka u Muzeju.
- Ozbiljno?
- Ejsss. Futo si ko veliki. Kiselo. Baš si bio muževan.
- Baš neugodnjak. Ti meni još nisi ni jednom smrduckala. Moraš se malo manje prati. I, zadnje: "mjesto gdje je jedno od njih prvi put shvatilo da više ništa neće biti kao prije".
- Mjesto gdje se za jedno od njih slika svijeta izvrnula.
- Na onom stubištu.
- Na onom stubištu.
- Vratit ćemo se tamo i ponoviti sve o čemu smo pričali te noći. Navući ćemo na sebe i stvari koje smo tada nosili. Nakon toga, ako treba, ponovit ćemo i sve ostalo. I SMS-ove sljedeći dan, i Cedevitu u pauzi za ručak, i sve po redu dane do onoga kad su počeli problemi.
- Vrtjet ćemo se u jednoj te istoj priči, ako treba do kraja života.
- Stotinu tisuća puta.
- E, ajmo sad napravit popis stvari od 4 ili 5 stvari koje moramo raditi da bismo ostali skupa.
- Može. Piši.

Na koji način je Matija povezan s očevom smrti, gubitkom prijatelja, osam samoubojstava, dva demona, lokalnim legendama i događajima iz 1991. pročitajte u ovoj knjizi koja će vas svojom nevjerojatnom lepezom osjećaja i riječima, za koje sam imala dojam da je svaka na svom mjestu, jednostavno progutati.

Primjedbe

  1. od Holly do Novaka :) Šta reć - zaintrigirala si me. Ide knjiga na popis pa će već jednom doć u ruke. A film ...- OBOŽAVAM! Ja izgleda još tražim svoje mjesto :)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Šenoinim stopama

"Povrh starog Griča brda Kao junak lijep i mlad, Smjele glave, čela tvrda, Slavni stoji Zagreb-grad; Živ, ponosit, Jak prkosit, Kad slobode plane boj. Tko tu klikô ne bi: Slava, slava tebi, Zagreb-grade divni moj!" Prva je ovo strofa pjesme "Zagrebu", koju je Šenoa objavio u Vijencu 1872., a koja je samo jedna u nizu pjesama kojima je opjevao svoj voljeni grad - grad kojeg kao putnik namjernik gotovo nikada ne promatram u njegovoj suvremenosti, nego isključivo u tonovima starih Agramera, u sepiji prohujalih vremena. Kroz djela koji umjetnika koji su grad voljeli i sam mi grad postaje blizak pa sam uoči posjeta Zagrebu u ruke uzela "Zlatarovo zlato", lektiru koju sam spretno izbjegla u osnovnoj školi (još se sjećam nelegode na satu kod drage mi nastavnice Kristine Podmanicky...). "Ovu sam si knjigu kupila na dan kad sam postala viši savjetnik, 19.5.2021.", ispisala sam unutar korica zlatne knjige - činila se kao divan izbor za moj mali korak napri...