Pripreme za Irsku (6)

Pa kaže... "A Portrait of the Artist as a Young Man" iliti "Mladost umjetnika", bar prema prijevodu iz 1982. Must read za svakog obožavatelja lijepe književnosti koji drži do sebe. Imam je mjesecima na polici. Gledam je, a Joyceu puca špaga hoću li ikad čitati njegove knjige. Da nije bilo Edne O'Brien, ne bih uzela tu knjigu u ruke godinama, a možda ni onda.

Iako zvuči kao autobiografija, riječ je o prvom romanu velikog Jamesa Joycea, irskog spisatelja koji je utjecao na svakog (irskog i dr.) pisca koji je stvarao u posljednjih sto godina. Protagonist romana je Joyceov fiktivni alter ego, Stephen Dedalus, buntovnik s razlogom, koji se buni protiv Crkve i sam sebe tjera iz Irske, u Europu. To je opća kultura. Ali, je li poznavanje opće kulture dovoljno da se u ovom djelu uživa ili da ga se - ja sam skromna žena - bar razumije? Ovo pitanje postavit će si svatko tko je pokušao čitati "Uliks", opskurno Joyceovo remek djelo o jednom danu Dublinca Leopolda Blooma.

Iako sam čitala "Dublince", i to u Joyceovoj Puli, imala sam osjećaj da ne mogu poći u Dublin mirna srca ako ne upoznam Joycea još bolje pa sam prionula.

"Stephen Dedalus

Osnovni razred

Clongowes Wood koledž

Sallins

Grofovija Kildare

Irska

Evropa

Svijet

Svemir.

....To bijaše on: opet pročita stranu odozgo do dolje? Što je nakon svemira? Ništa. No je li išta oko svemira po čemu se vidi gdje on prestaje i gdje počinje to ništa? To sigurno nije nikakav zid, ali bi mogla biti neka fina tanka crta oko svega. Ne bijaše tako lako misliti na sve i na svuda. To može samo Bog. Pokuša sebi predočiti svu veličinu te misli, ali mogao je misliti samo na Boga. Bog, to je ime Bogu, baš kao što je njemu ime Stephen..."

Stephen Dedalus na početku romana je dječarac koji se školuje u samostanskoj školi isusovaca, Clongowes Collegeu, kao i James Joyce, a kod kuće sluša kako rođaci kore svećenike (ah, odmah se sjetim naših burnih rasprava za nedjeljnim ručkom...) koji se bave politikom, pričaju o Parnellu, iznevjerenom vođi irskih nacionalista (koji je, by the way, kao i mnogi irski borci, pokopan na groblju Glasnevin, koje silno želim posjetiti!). Još kao devetogodišnjak James je napisao poemu o Parnellu, kojoj se divio i njegov otac, od kojeg je naslijedio vještinu pisanja, kao i sklonost k piću. U formativnim godinama svi počnemo razmišljati o smislu svog postojanja, ali rijetki od nas imaju konstruktivnu podršku u tom razdoblju života. Kao srednjoškolka sam bila okružena fratrima koji su me uvjeravali da je dobro sumnjati, preispitivati, tragati, i koji su, prije svega, živjeli po onoj "Bog je ljubav". Međutim, Stephen Dedalus nije imao takvo iskustvo - Bog o kojem su isusovci govorili bio je pravedan i osvetoljubiv više nego li milostiv (iako je Stephen prema svećenicima osjećao veliko poštovanje).

"- U Božji dom idemo - dometne gospodin Casey - da se u svoj svojoj poniznosti molimo svojemu stvoritelju, a ne da u njem slušamo izborne govore.

- Pa i to je vjera - Dante će opet. - Imaju sasvim pravo. Moraju voditi svoje stado.

- I s propovjedaonice propovijedati politiku, zar ne? - upita gospodin Dedalus.

- Jasno - priklopi Dante. - To je pitanje javnog morala. Svećenik ne bi bio svećenik kad ne bi svom stadu kazao što je pravo a što krivo."

Stasao je Stephen u mladića, trudio se biti džentlmen i dobar katolik, kako ga je otac učio, ali morilo ga što "u njemu nije vrio nikakav život, nikakva mladost" i što "nije upoznao ni veselje drugarstva, ni snagu surovog muškog zdravlja, ni sinovsku ljubav". Čežnje njegova srca učiniše od njega cinika, ali i bludnika koji se gubi u vrevi gradskih bludilišta. Grijeh ga je udaljio od Boga, bio je uvjeren da je iskupljenje nemoguće onome tko je ogrezao u grijeh. Potresne su Joyceove rečenice o sudnjem danu, o kojima propovjeda otac Arnall - jer o prokletim dušama, smradu sumpora u paklu i smrtnim mukama u ognju razmišlja momak pred kojim je cijeli život. Velik je to teret. Iskreno, nisam mogla odjednom pročitati sve prijetnje koje je šesnaestogodišnji Stephen Dedalus bio primoran slušati, i samoj mi se činilo da mi duša uzdiše dok "penjahu mu se i rastužena duša kroz sve gušću tminu". Njegov osjećaj nedostojnosti zvati se djetetom Božjim doveo do me suza, dobro mi je poznat. Osjećaj straha i poniženja odveo je Stephena na ispovijed, a ja sam skrenula pogled, bilo me sram čitati o tuđim grijesima, pored toliko mojih.

James Joyce čini se kao čovjek krajnosti - u jednom je trenutku neumorno vršio pobožnosti u nastojanju da se iskupi za svoje grijehe, iako ga je uvijek iznova brinula njegova nesavršenost, a u drugom je odustao od Boga. U duši mu "nasta osjećaj duhovne suhoće" i više ni ispovijed nije pružala odrješenje za kojim je čeznuo. Krivnja i srdžba nastanile su se u njemu - iako su mu isusovci predložili da razmisli o svećeničkom pozivu. Odbacivši ideju o ređenju, dobio je (Dedalusova) krila. U zemlji u kojoj moraš biti katolik i nacionalist da bi bio Irac, on je odlučio biti svoj. ("Ako je duša nekog čovjeka rođena u ovoj zemlji, na nju bacaju mreže da joj onemoguće da poleti. Ti mi govoriš o nacionalnosti, o jeziku i o vjeri. Pokušat ću da tim mrežama izmaknem.") On se odlučio za ljepotu. Platon, Aristotel, Toma Akvinski, Shelley i dr. hranili su njegov entuzijazam da u stvarnosti prepozna značaj i ljepotu koji umiju uzdići ljudsku dušu iznad tmurne svakodnevice.

Osim filozofije duha, u rečenicama Jamesa Joycea može se pronaći i Dublin, živ, proturječan, praskav. Dok Stephen šeće Dublinom, Dublin je lik, osjetiš miris kišom natopljene zemlje i mokrog granja, ustajali miris rijeke Liffey, gloomy atmosferu (kakav to mora biti grad kad je toliko traga ostavio na Joyceu koji je većinu života proveo izvan Irske!). Čak i ako ne putujete u Irsku, "Portret" je sjajan roman za upoznavanje Joyceove strastvene i dramatične naravi koja je vječito u potrazi za novim iskustvima, kao i ultimativno djelo za svakog mladog čovjeka koji tek pokušava otkriti za što je stvoren (ako već ne u James Joyce Centre, gdje se čuvaju vrata Leopolda Blooma, bilo bi lijepo zaći u Ulysess Rare Books antikvarijat, u kojem imaju potpisani primjerak "Uliksa" po cijeni od samo 27.500 eura!).

"- Mi imamo pravo - reče on - a drugi imaju krivo. Govoriti o tim stvarima, pokušati da razumijemo njihovu bit i, kad smo je razumjeli, polako, oprezno i neprestano pokušavati da ih izrazimo, od sirove zemlje ili od onog što ona proizvodi, od glasa, oblika i boje, koji su tamnička vrata naše duše, da izažmemo sliku ljepote kako smo je shvatili - to je umjetnost."

Joyceov "Portret" savršeno se nadopunjuje romanom "Nora" irske spisateljice Nuale O'Connor. Već na prvoj stranici, bez ikakvog odugovlačenja, autorica nam nudi dvadesetogodišnju Noru Barnacle, Galway girl, i dvadesetdvogodišnjeg Jamesa Joycea, zvanog Jim, na prvom rendezvousu - 16. lipnja 1904., kojeg danas slavimo kao Bloomsday, prema vremenu radnje u Joyceovom "Uliksu". Roman, dakle, počinje jednom šetnjom, i to strastvenom šetnjom dvoje mladih ljudi koje će cijeli život vezati luda ljubav i još luđa privlačnost (naime, već na prvoj stranici, Jimova je stvarca izvan njegovih hlača, i ljubav je rođena).

"Nestao je sav moj žal za Galwayem. Kad sam počela hodati s Jimom, Dublin je raskrilio ruke, privinuo me na svoje grudi. Moj Dublinac Jim. Izdjeljan je iz Dublina kao i Nelsonov stup. No on još govori o tome kako će otići, ostaviti sve za sobom; on vidi blistavu budućnost daleko od ove zemlje. Ne usuđujem se pitati ga mogu li i ja s njime; nadam se da će me pozvati."

Mislila sam da je "Nora" biografija Jamesa Joycea pisana iz perspektive žene koja ga je najbolje poznavala, ali uistinu nije - ovo je doista priča o njoj, o njegovoj Nori, o njegovoj Molly Bloom. Sasvim obična žena usudila se zbog ljubavi na drastičan pothvat - odseliti iz zemlje i po svijetu pratiti muškarca koji ju je odbijao oženiti, koji se želi baviti pisanjem i nema prebijene pare. Nakon što je posudila tuđi kaput da bi uopće mogla otputovati u Švicarsku, morala se preseliti i u Pulu. Ondje su čitali novine u kavani u Miramar i žalili se na vrućinu i komarce, sve dok se nisu preselili u prekrasni Trst u kojem su svili svoje siromašno gnijezdo i dobili dvoje djece, Giorgija i Luciu. Nora je bila jednostavna žena, ali hrabra i odlučna. Današnjim feministicama dizala bi se kosa na glavi od njezinih odluka, sigurna sam, ali mene je oduševila svojim stamenim duhom. Tako je lako zavoljeti Noru, utopiti se u njezinoj struji svijesti, biti joj podrška kad god bi se Jim pijan vratio iz kavane, biti joj zavidan kad god bi Jim sjeo za stol i počeo pisati. Ljubav i poštovanje koje joj je odala Nuala O'Connor pršti sa svake stranice ovog lijepog romana.

"Mičem mu se s puta, puštam ga nek' piše, nek' mrči po papiru; svijeća mu izgori do samoga kraja, a on sjedi zgrbljen nad stolom, trlja oči i sve nešto mrmlja sebi u bradu. Ne podigne glavu ni kad mu upalim novu svijeću. Tad ja pođem Clotilidi na čašicu razgovora, krpam ili legnem i podojim maloga, a Jima pustim na miru. Pisanje je neka vrsta žarke želje u njemu, neke neutažive gladi. Satima se vrpolji na stolici pišući i drekne kad mu riječi ne sjednu kako on hoće. Ali kad mu krene, bude zadovoljan k'o prasac u kaljuži, kao da tako crpi snagu koja vazda vodi k jednomu mjestu. Večeras mu pero luduje po papiru, manje puši - ponekad jedva stignem smotati mu škiju na vrijeme - no večeras mu sve ide od ruke. I znam da će uskoro odložiti pero i doći k meni."

Oni koji malo više znaju o ljubavi Jima i Nore, znaju i da je njihovu vezu obilježila navika pisanja erotičnih pisama - iako je James Joyce u javnosti uvijek bio jako pristojan i vazda bi korio one koji bi psovali. No, razdvojenost od Nore teško mu je padala i, kad god bi bili razdvojeni, Nora i Jim pisali su si i tako održavali žar u svojoj vezi. Njihova pisma u vrijeme pisanja ovog romana bila su zaštićena autorskim pravima (njihov unuk Stephen - tko bi ga krivio - bio je žestoki protivnik objavljivanja pisama, ali neka od njih svejedno su pronašla put dao aukcijskih kuća) pa je autorica vješto rekonstruirala neka od pisama ispreplećući zbilju i fikciju, služeći se poznatim fragmentima koji su otkrili njihove sočne nadimke, npr.

"Mali Stephen čuje kako plačemo pa nam dođe u sobu i uvuče se među nas. "Jadni nonno, jadna nonna", kaže brišući nam suze rupčićem, a ja zahvaljujem Gospodu na nebu što život i ljubav, usprkos svemu, idu dalje."

Osim što je prikazala Norin i Jimov zajednički život (Jim se, kao i njegov otac, volio seliti - naposljetku su Joyceovi živjeli i u Parizu, a umrli su u Švicarskoj), autorica je podsjetila i na Irsku u djelima Jamesa Joycea - zemlju punu proturječja i samovoljnih ljudi, koja je na Jimu i Nori ostavila neizbrisiv trag. Zanimljivo, nekoć zemlja emigracije, danas je Irska zemlja doseljenika iz svih krajeva svijeta (bilo bi zanimljivo vidjeti Muzej emigracije u Dublinu). Hm, što bi Jim rekao na to? Je li Irsku sustigla kazna božja ili je suvremena raznolikost blagoslov?

"Bi li se vratila u Irsku?"

"U zemlju koja je knjige tvoga oca bacala na lomaču? Koja je ostala hladna prema njemu čak i u smrti?" Odmahnem glavnom. "Ne, nikad se neću vratiti. Kad smo kod grofa O'Kellyja molili neka tvome ocu organizira ukop u Dublinu, odgovorio nam je velikim odlučnim ne, i to me je do kraja odbilo od te zemlje." Uzdahnem i stanem pritiskati bolne zglobove. "Istina je, katkad pomislim kako bi bilo lijepo imati kućicu u Galwayu, ali onda pomislim na svu onu vlagu - lošu za artritis - i na to kako Irska ne voli Jamesa Joycea pa ugušim tu misao. Uostalom, Jim je ovdje. Kako bih ga mogla ostaviti?"

Fotografije: čitanje iznad Vodenih vrata tijekom knedla o'clock, Osijek.