Nedavno se na televiziji prikazivao serijal Adriana Dunbara "My Ireland" i ja sam uživala u prizorima divlje irske obale. Dunbar se vraća u rodni kraj, u grad Enniskillen na rijeci Erne, proučava povijest Malin Heada i Powerscourta, plovi do Skelling otoka, putuje u selo Glendalough, ali i do 800 godina starog svjetionika. Budući da mi zazubice rastu, a kraj svibnja se približava, posegnula sam za još jednim irskim romanom. Ovaj se nalazi na BBC-jevom popisu najinspirativnijih romana, a Dublin ga je 2019. izabrao za Dublin One City One Book, što je pomalo smiješno jer je po objavljivanju u Irskoj bio zabranjen, zahvljujući Censorship of Publications zakonu iz 1929., pa i javno spaljivan. Riječ je o romanu iz 1960., "Provincijalke" iliti "The Country Girls" Edne O'Brien, prvom u trilogiji, koja je i kod nas prevedena (posjedujem izdanje Izdavačke radne organizacije August Cesarec iz 1981.).
" - O, Isuse, nemoj mi ubijati raspoloženje. Ubit ću se ako moram ostati pet godina u onoj tamnici.
- Nije tako loše. - Pokušavala sam je odobrovoljiti.
- Nije tako loše za tebe. Osvajaš pokale i dodvoravaš se opaticama. U svakom slučaju dođe mi zlo kada te vidim kako skačeš da bi opaticama otvorila i zatvorila prokleta vrata kao da pate od cerebralne paralize i ne mogu to same uraditi. - Bila je istina. Dodvoravala sam se opaticama i mrzila sam što je to ona primijetila.
- U redu onda, ti bježi - rekla sam.
- O ne - očajno će hvatajući me za zglavak - otići ćemo zajedno. - Kimnula sam. Bilo je lijepo znati da sam joj potrebna."
"Worse than the ordinary miserable childhood is the miserable Irish childhood, and worse yet is the miserable Irish Catholic childhood", napisao je Irac Frank McCourt u svom romanu "Angelin prah" (predivna knjiga!). Pala mi je na pamet ta njegova rečenica dok sam čitala o provincijalkama Edne O'Brien, i dugo sam ju premetala po ustima. Protagonistica romana je Caithleen Brady, četrnaestogodišnjakinja koja živi na farmi s majkom, koja je najbolja majka na svijetu, i ocem, koji postane izuzetno nasilan pod utjecajem alkohola (i dugova). S njima živi i preradnik Hickey, koji brine o farmi, ali i o dobrodušnoj Caithleen. U gradu stanuje čitava plejada zanimljivih likova - Tom Holland, gospodin Gospodin, Martha i Declan Brennan - Caithleen ih viđa na putu do škole, dok strepi hoće li se tata vratiti kući dok nje nema i hoće li pronaći majku živu. No, najzanimljiviji lik od svih je deuteragonist romana - Caithleeneina prijateljica Bridget Brennan aka Baba. Zapravo, bilo bi pogrešno reći da joj je Baba prijateljica jer ona joj je ono što u američkim teen serijama nazivaju frenemy. Baba je ljubomorna, zajedljiva, razmažena i drska djevojčica koja Caithleen često naziva bezveznjakušom i glupačom te ju omalovažava. Ipak, when the going gets tough (Ronan Keating u srcu), a Caithleen dobije stipendiju za školovanje u samostanu, koji će pohađati i dobrostojeća Baba, njih dvije morat će se osloniti jedna na drugu. Čitatelj bi morao prezirati Babu jer ona nema sućuti prema sirotoj Caithleen, ali Baba je dinamična polovica njihovog dua, ona pokreće radnju, ona provocira, ona je buntovnica i divljakuša, ili se bar tako na početku čini. Naime, i mirna i čista Caithleen, kako joj ime kaže, krije poneko iznenađenje. Njezini susreti s postarijim gospodinom Gospodinom (Mr. Gentleman u izvorniku) poprilično su me osupnuli - kud sam opterećena katoličkim odgojem, tud sam i pravnik - ljubavne izjave sredovječnog muškarca dane djevojčici uznemiruju me! No ovaj roman valja čitati u kontekstu vremena i prostora u kojem je nastao, i valja razumjeti da nije ova knjiga bila zabranjivana zbog pedofilije - no siree! Bila je zabranjena zbog izravne kritike irskog društva u periodu poslije Drugog svjetskog rata i lošeg utjecaja na mladež prikazom seksualno slobodnih ženskih likova. Rekla bi Mojmira - Mooolim?! Međutim, moram reći, ako ovaj roman poželite čitati nadajući se steamy scenama, iskvareni Sodomom i Gomorom 21. stoljeća, ostat ćete razočarani.
"Čvrsto sam držala prednji dio svoje veste, i željno gledala u njega. Rekao je da izgledam zaprepašteno. A ja, u stvari, nisam bila zaprepaštena. Samo nervozna, i na neki način tužna jer se približavao kraj moga djevojaštva.
- Ljubavi - reče. Zagrlio me je i spustio mi glavu na svoje rame, tako da mi je obraz dodirivao njegov vrat. Neke od mojih suza su se sigurno otkotrljale u njegov ovratnik. Drugom rukom milovao mi je koljena. Bila sam uzbuđena, i topla, i ustreptala."
Edna O'Brien školovala se u samostalnu u Galwayu. Imala je strogu majku i "suffocation childhood", kako je često govorila u intervjuima. Iako se školovala za farmaceutkinju, čitala je Tolstoja i Fitzgeralda, a na pisanje ju je nadahnula Joyceova "Mladost umjetnika". U književnosti je pronašla priliku za učenje, za obrazovanje i zato je logično da sam čitajući "Provincijalke" neprestano razmišljala o prilikama koje žene danas imaju, odnosno onima koje žene prije samo šezdeset godina nisu mogle ni zamisliti. Kad govorimo o ženskim pravima, trebali bismo poći od obrazovanja, koje je svima zajamčeno, ali samo na papiru. Jer, zamisli samo da ne možeš biti što god poželiš... Možeš li uopće to zamisliti? Ako si imala sreće u životu, ne možeš. Ova bi knjiga mogla biti sjajan povod za razgovor o ženskim pravima i izborima, odnosno, njihovom nedostatku, sjajna protuteža Holdenu Caulfieldu, ženska verzija coming of age priče u poslijeratnom svijetu. Da se potpomognem riječima Dragutina Tadijanovića, da sam ja učiteljica, uvrstila bih "Provincijalke", tu irsku teen verziju Thelme i Louise, na popis zloglasne lektire.
" - Potražit ćemo ga - rekla sam i krenule smo hodnikom, cerekajući se i gledajući strance "pa što onda" pogledom. Pretpostavljam da smo tada započele period svog života kao lakoumne provincijalke koje drsko ulaze u veliki grad. Ljudi bi nas gledali a zatim odvraćali pogled, kao da su upravo otkrili da smo gole ili tako nešto. Ali mi se nismo obazirale. Bile smo mlade i, zgodne, tako smo bar mislile."
Stil Edne O'Brien je jednostavan, rustikalan, provincijski - a kakav drugačiji - jer rečenice ovog romana ispisala je Caith kojoj je na početku romana četrnaest, a kasnije sedamnaest, osamnaest godina ("za te tri godine ništa se posebno nije dogodilo pa zato mogu brzo prijeći preko njih"). Cait je perspektivna mlada žena koja želi biti razborita, a umije samo sažalijevati se. Dijete je koje nikad nije vidjelo da se mama i tata grle, za koje se malo tko u životu zauzeo. Njezina prijateljica Baba podučava ju pravilima ponašanja, jer Baba je rođena u drugačijem okruženju, u gospodskoj familiji lokalnog veterinara. Ipak, one dijele istu sudbinu - žensku sudbinu - nesretne u samostanu, iako im on jedini pruža priliku za obrazovanjem i ugodnijim životom, pronalaze način da pobjegnu i zapute se u Dublin kako bi izučile trgovački zanat i ostvarile svoj potencijal na radnom mjestu pomoćnika trgovca mješovitom robom. Morale su rano odrasti u svijetu u kojem ih nitko za odraslost nije odgajao pa se ovaj roman na momente čini pomalo patetičnim. Ipak, Caithin i Babin (tipično irski) humor, njihova naivnost i optimizam prirast će vam k srcu, sigurna sam.
"Lijepo je - rekla sam. Stvarno sam to i mislila. Sada sam znala da je ovo bilo mjesto u kojem sam željela biti. I od sada pa nadalje neću se smiriti dok u takvoj gomili, svjetlu i buci ne budem uvijek bila. Otišla sam iz tužne buke samotnih kapi kiše koje udaraju o pocinčani krov kokošinjca; mukanja krave u noći kada joj se tele oteli ispod drveta."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)