Preskoči na glavni sadržaj

Why, thank you Jeeves

Djeca nam danas previše gledaju u ekrane, kažu. Treba im to gledanje ograničiti, kažu. Ja šutim i zahvalna sam materi što mi nije ograničavala gledanje televizije. Televizija je hranila moj romantični duh, nukala me da sanjarim, bila mi prozor u svijet. Ne biste vjerovali, ali zbog televizije sam, između ostalog, danas netko tko čitanje shvaća ozbiljno, netko tko neprestano istražuje, nadopunjuje svoje znanje, širi svoje interese. Sve o čemu se pričalo na televiziji, ja sam poželjela istražiti - a to je svojevremeno bio ozbiljan posao! Google jest postojao, ali nikome se nije dalo uključivati računalo i spajati se dial-upom na world wide web radi jedne informacije, duuuuh. Ipak, slika Rory Gilmore koja Deanu, koji joj, u fraku, govori da u bijeloj debitantskoj haljini izgleda kao cute cotton ball, odgovara: "Why, thank you Jeeves" urezala se u moj temporalni režanj i bilo je pitanje vremena kad ću ja potražiti koju od knjiga u serijalu o tom famoznom Jeevesu.



"Ja za sebe ne mogu tvrditi da sam najpametniji na svijetu. Moj oraščić u glavi može poslužiti više za ukras nego za upotrebu, razumijete me. Ali dajte vi meni samo pet minuta da porazgovaram s Jeevesom i onda mogu dati savjet svakome, o bilo čemu. Stoga je moj prvi potez bio, kad je Bruce Corcoran došao k meni sa svojim problemima, udarac po zvoncu i razgovor s tim momkom izbočena čela. "Prepusti to Jeevesu", kažem ja."


Nažalost, iako je engleski pisac Sir Pelham Grenville Wodehouse napisao stotinjak knjiga, kod nas sam u knjižnici na hrvatskom jeziku pronašla samo ovu - "Moj čovjek Jeeves" u izdanju Partenona iz 2018. Riječ je o zbirci kratkih priča, izvorno objavljenoj 1919., u kojima glavne uloge imaju Jeeves and Bertie Wooster (ima i par priča koje pripovijeda Reggie Pepper, prototip za Bertieja). Možda ste ih i gledali u TV serijalu Jeeves and Wooster, u kojem su ih utjelovili legendarni Hugh Laurie i Stephen Fry, ali riječ je o legendarnim likovima iz pera P. G. Wodehousea, pa se vratimo izvorniku (obožavatelji P. G. Wodehouse ionako scenarij serije smatraju svetogrđem jer P. G. Wodehousea ne treba prepravljati).




Svaka Jeeves-štorija ima istu shemu - Bertie Wooster, šupljoglavi aristokrat koji je nakon Prvog svjetskog rata iz Londona došao u New York, u pratnji svog vjernog batlera Jeevesa, počinje priču hvalospjevom o Jeevesu, vazda svježem poput rosne ljubičice. Šeprtljav kakav jest, Bertie se oslanja na oštroumnog Jeevesa u svakoj situaciji pa tako u svakoj priči Bertie priča o nekom svom chappieju koji se našao u kakvoj zavrzlami. U prvoj priči npr. valja pomoći Bertiejevom legi Corkyju da svoju buduću zaručnicu predstavi svom zadrtom stricu koji će se njegovoj vezi sa ženskom, koja nastupa u zboru predstave na Manhattanu ("...stričevi i tetke uvijek su smrtni protivnici svake predstave, i prave i krive"), garant protiviti. Bertie je urnebesan pripovjedač, ali jezik je razlog zašto je P. G. Wodehouse omiljen tolikim čitateljima, ali i piscima, koji se kunu da je najduhovitiji pisac koji je hodao Zemljom. Iako prijevod jest simpatičan, ove je priče užitak čitati ili slušati u izvorniku (link za audiobook), jer Wodehouseova je specijalnost ta specifična mješavina engleske elegancije, mladenačkog žargona s početka 20. stoljeća i suvremenih američkih izraza. Osim jezika, zapleti utemeljeni na nesporazumima - kakve pronalazimo u situacijskim komedijama koje gledamo i volimo - ali i satirički komentari društva u kojem elegantni i elokventni batler rješava životne probleme plemiću koji, kako sam kaže, ima oraščić na mjestu mozga, osobitosti su Wodehouseove proze. Jeevese, koji uvijek spašava dan, i Bertie koji pokušava biti uglađen i dosjetljiv, a sam ne zna ni citirati Shakespearea ni izabrati kravatu, duhovit su duo kojeg milijuni čitatelja smatraju svojim "comfort readom" i koji su utjecali na svakog tko se u životu okušao u entertainmentu. Hm, kad razmislim, rekla bih da je čak i Amy Sherman Palladino obožavateljica P. G. Wodehousea  - u Wodehouseovom brbljavom tekstu su prisutne kulturne reference njegovog vremena, a gusti scenarij Gilmoreica oslanja se baš na takvu vrstu humora, vrstu koja izumire, čini mi se, jer podrazumijeva poznavanje opće ili, pak, pop kulture.

"Pokušavao sam smisliti neki odgovor, ali nije ga bilo. Da bi se mogao nositi s ovakvim potresom čovjek mora imati puno više čelo od mene. Napinjao sam svoj oraščić dok nije počeo škripati, ali između kragne i kose ništa se nije događalo. Bio sam tup poput panja. Međutim, to je bila i sretna okolnost, jer tako iz mog sustava nije mogla ispasti nikakva poruga. Lady Malvern je kontrolirala razgovor. Ona ga je pristavila, a sad je počeo kipjeti."




Moja omiljena priča je "Tetka i lijenčina" u kojoj Bertiejev lega Rocky Todd, koji inače živi na Long Islandu i koji je pjesnik i, k tome, "najljeniji mladi vrag u Americi", došao k Bertieju po savjet jer bi po nalogu svoje tetke morao živjeti uzbudljivim životom u New Yorku, kakvim ona nikad nije mogla živjeti, bar ako želi da ona i dalje financira njegov život. Jeeves i Bertie mu pomažu da lažira pisma tetki o noćnom životu New Yorka, a onda se jednog dana, inspirirana tim pismima, tetka pojavi u gradu. No, ne brinite, Jeeves ima rješenje! Uf, uf, bilo bi uistinu dobro imati jednog takvog Jeevsa uza se!

"Neću to učiniti! Ne mogu to učiniti! Neka me grom pogodi ako ću to učiniti! Kako bih se, dovraga, mogao tako odjenuti? Shvaćate li da većinu dana do pet popodne ne izlazim iz svoje pidžame, a onda samo nataknem stari pulover?" 
Vidio sam da je Jeeves počeo žmirkati - jadni momak! Ove riječi pogodile su njegove nanježnije osjećaje."

Photo: Tvrđa, Osijek by Šljokičasta žena

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...