Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik Brigite Jonjić iliti uoči početka školske godine

Jutros sam primijetila vodoravnu brazdu koja se pruža cijelim mojim čelom. Ma šta brazda - klanac! Taj se klanac garant tu nalazi već neko vrijeme, ali tek sam ga sad primijetila. Mrzim te dane kad sve primijetim, i kad sve što primijetim slažem u rečenice tipične za dnevnički zapis (neki dan je ponovno na TV-u bio "Dnevnik Bridget Jones"). Tih dana, na poslu poželim obući plašt nevidljivosti, da me nitko ne vidi, da me nitko ništa ne pita.

Na pauzi sam trčala do centra kupiti slikovnicu sinovoj šestogodišnjoj prijateljici za rođendan (ilustracije su mi bile predivne!). Sjela sam u park, da srknem coffee to go na klupici, dok si umišljam da sam Ally McBeal. Gledala sam prolaznike, uvjerena da je cijeli svijet sišao s pameti. Osim mene, dakako.
 

Tinejdžerice u topićima besramno su slikale selfieje (one se ne srame svoje taštine, eh, a u moje doba...). Muškarci su vikali na mobitele, mašući legama s druge strane ulice, koji su vikali na svoje mobitele. 

Sljedeći tjedan počinje nova školska godina, svi su uzbuđeni. I mene novi počeci uzbuđuju, nisam ja od kamena. Razmišljam o svojoj djeci, o novim počecima koje im želim. Razmišljam o tome što bih im rekla danas, samo kad bi me saslušali, i razumjeli.


Nemoj se zaljubiti u sebe na prvi pogled - prvi dojam gotovo uvijek vara, bar mene, pa ti je to možda u krvi. Daj si vremena, daj si priliku, upoznaj se, i ne povodi se za onim Šenoinim "Budi svoj!" jer još dugo nećeš znati tko si i što si. Trudi se, ne odustaj, plači, pa ponovi. Progledaj si koji put kroz prste, progledaj i drugima. Nisi savršen, ali si svejedno vrijedan, znaš. Nisu ni drugi savršeni, ali su i oni vrijedni ljubavi. Pa, većina.

Ne zadovoljavaj se ni površinom ni nepotpunim odgovorima na svoja pitanja. Uvijek traži više (a ako netko od tebe traži više, razmisli i o tome!). Budi više, i budi dobar.


I voli knjige. Knjige će ti uvijek pomoći da se spoznaš, da voliš svoj svijet, da budeš istraživač, da budeš miner for a heart of gold - knjige će te uvijek odvesti tamo gdje trebaš biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Neslomljivi serijofil

U posljednje vrijeme nisam baš filmofil - teško mi je sjediti na jednom mjestu dugo vremena pa si malo prilegnem, i zaspim. Posljednji film koji sam pogledala bio je The Age of Adaline. Predvidljiv je to film snimljen samo da bi se Blake Lively prošetala u nekoliko retro outfita i pokazala na premijeri svoju wow figuru poslije poroda, ali mi se u njemu svidio pripovjedačev glas - podsjetio me na Pushing daisies koje sam obožavala (još nisam prežalila njeno prijevremeno ukidanje). Uostalom, uvijek volim filmove koji me natjeraju da cijenim svoju smrtnost - starenje je privilegija, pretty people! Anyway, budući da slabo gledam filmove, kad je na na televiziji nogomet, bacim se na TV serije. Već dugo tragam za serijom koja bi me osvojila poput Gilmoreica, ali niti jedna im nije ni do koljena. Ipak, ovo su neke od zgodnih serija o inspirativnim ženama koje vam preporučujem! Grace and Frankie Glavne su junakinje ove serije, koju sam spazila preko Instragram profila neodoljive G...

Na tragu Agathe Christie: Sherlock Holmes

Kako misliš, na tvoj izbor knjiga ne utječe godišnje doba? Želiš li mi reći da, kad krupne kišne kapi pokucaju na tvoj prozor, ne posežeš za dekicom, šalicom čaja i knjigom Agathe Christie , bezobrazno uživajući u engleskom vremenu? Stvarno? Kad vidiš listopadsku maglu kako lebdi nad Dravom, ne poželiš ponovno čitati o vrištinama "Orkanskih visova", ne poželiš se vratiti u Brideshead ili u Manderlay ? Kad vidiš vrane kako jedre nebom s ljuskastim lopticama oraha u kljunovima, ne osjetiš neodoljiv poriv za knjigom Edgara Allana Poea ? Ah, čovječe, onda se mi uopće ne razumijemo! "Kad se spustila večer, obukao sam kišnu kabanicu i krenuo pun turobnih misli prema močvari, izlažući se hladnoj kiši, koja mi je šibala lice, i vjetru koji mi je svirao oko ušiju. Bog neka se smiluje onima koji sad idu kroz močvaru, jer se i čvrsta zemlja pretvorila u blato. Stigao sam do one crne hridi na kojoj sam vidio onoga usamljenog čovjeka, popeo se na nju i s visine pogledao turoban kraj...