Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik Brigite Jonjić iliti uoči početka školske godine

Jutros sam primijetila vodoravnu brazdu koja se pruža cijelim mojim čelom. Ma šta brazda - klanac! Taj se klanac garant tu nalazi već neko vrijeme, ali tek sam ga sad primijetila. Mrzim te dane kad sve primijetim, i kad sve što primijetim slažem u rečenice tipične za dnevnički zapis (neki dan je ponovno na TV-u bio "Dnevnik Bridget Jones"). Tih dana, na poslu poželim obući plašt nevidljivosti, da me nitko ne vidi, da me nitko ništa ne pita.

Na pauzi sam trčala do centra kupiti slikovnicu sinovoj šestogodišnjoj prijateljici za rođendan (ilustracije su mi bile predivne!). Sjela sam u park, da srknem coffee to go na klupici, dok si umišljam da sam Ally McBeal. Gledala sam prolaznike, uvjerena da je cijeli svijet sišao s pameti. Osim mene, dakako.
 

Tinejdžerice u topićima besramno su slikale selfieje (one se ne srame svoje taštine, eh, a u moje doba...). Muškarci su vikali na mobitele, mašući legama s druge strane ulice, koji su vikali na svoje mobitele. 

Sljedeći tjedan počinje nova školska godina, svi su uzbuđeni. I mene novi počeci uzbuđuju, nisam ja od kamena. Razmišljam o svojoj djeci, o novim počecima koje im želim. Razmišljam o tome što bih im rekla danas, samo kad bi me saslušali, i razumjeli.


Nemoj se zaljubiti u sebe na prvi pogled - prvi dojam gotovo uvijek vara, bar mene, pa ti je to možda u krvi. Daj si vremena, daj si priliku, upoznaj se, i ne povodi se za onim Šenoinim "Budi svoj!" jer još dugo nećeš znati tko si i što si. Trudi se, ne odustaj, plači, pa ponovi. Progledaj si koji put kroz prste, progledaj i drugima. Nisi savršen, ali si svejedno vrijedan, znaš. Nisu ni drugi savršeni, ali su i oni vrijedni ljubavi. Pa, većina.

Ne zadovoljavaj se ni površinom ni nepotpunim odgovorima na svoja pitanja. Uvijek traži više (a ako netko od tebe traži više, razmisli i o tome!). Budi više, i budi dobar.


I voli knjige. Knjige će ti uvijek pomoći da se spoznaš, da voliš svoj svijet, da budeš istraživač, da budeš miner for a heart of gold - knjige će te uvijek odvesti tamo gdje trebaš biti.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...