Preskoči na glavni sadržaj

Dnevnik Brigite Jonjić iliti uoči početka školske godine

Jutros sam primijetila vodoravnu brazdu koja se pruža cijelim mojim čelom. Ma šta brazda - klanac! Taj se klanac garant tu nalazi već neko vrijeme, ali tek sam ga sad primijetila. Mrzim te dane kad sve primijetim, i kad sve što primijetim slažem u rečenice tipične za dnevnički zapis (neki dan je ponovno na TV-u bio "Dnevnik Bridget Jones"). Tih dana, na poslu poželim obući plašt nevidljivosti, da me nitko ne vidi, da me nitko ništa ne pita.

Na pauzi sam trčala do centra kupiti slikovnicu sinovoj šestogodišnjoj prijateljici za rođendan (ilustracije su mi bile predivne!). Sjela sam u park, da srknem coffee to go na klupici, dok si umišljam da sam Ally McBeal. Gledala sam prolaznike, uvjerena da je cijeli svijet sišao s pameti. Osim mene, dakako.
 

Tinejdžerice u topićima besramno su slikale selfieje (one se ne srame svoje taštine, eh, a u moje doba...). Muškarci su vikali na mobitele, mašući legama s druge strane ulice, koji su vikali na svoje mobitele. 

Sljedeći tjedan počinje nova školska godina, svi su uzbuđeni. I mene novi počeci uzbuđuju, nisam ja od kamena. Razmišljam o svojoj djeci, o novim počecima koje im želim. Razmišljam o tome što bih im rekla danas, samo kad bi me saslušali, i razumjeli.


Nemoj se zaljubiti u sebe na prvi pogled - prvi dojam gotovo uvijek vara, bar mene, pa ti je to možda u krvi. Daj si vremena, daj si priliku, upoznaj se, i ne povodi se za onim Šenoinim "Budi svoj!" jer još dugo nećeš znati tko si i što si. Trudi se, ne odustaj, plači, pa ponovi. Progledaj si koji put kroz prste, progledaj i drugima. Nisi savršen, ali si svejedno vrijedan, znaš. Nisu ni drugi savršeni, ali su i oni vrijedni ljubavi. Pa, većina.

Ne zadovoljavaj se ni površinom ni nepotpunim odgovorima na svoja pitanja. Uvijek traži više (a ako netko od tebe traži više, razmisli i o tome!). Budi više, i budi dobar.


I voli knjige. Knjige će ti uvijek pomoći da se spoznaš, da voliš svoj svijet, da budeš istraživač, da budeš miner for a heart of gold - knjige će te uvijek odvesti tamo gdje trebaš biti.

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...
Objavi komentar
Pročitajte više

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...
Objavi komentar
Pročitajte više

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...
Objavi komentar
Pročitajte više