Možda mi nećete vjerovati, ali kao petnaestogodišnjakinja sam hodala okolo s knjigom "Feminizam za početnike" i pokušavala indoktrinirati sve žive. O da, posvađala bih na školskom hodniku, u birtiji ili tijekom subotnjeg izlaska sa svakim tko bi imao nešto za prigovoriti staroj gradi sufražetkinja koje su tvrdile da su žene i muškarci pod ovim nebom jednaki. Jedna od njih bila je Mary Wollstonecraft i još uvijek se sjećam na kojoj je polici našičke knjižnice stajala njezina "Obrana ženskih prava" iz 1792., jer često sam ju posuđivala. Zato, kad je Helena predložila da "Mušice" u studenom čitaju "Frankensteina", klasik Maryinog potomka, Mary Wollstonecraft Godwin Shelley, jako sam se razveselila. Bilo je vrijeme za back to basics.
"These are the reflections of the first days; but when the lapse of time proves the reality of the evil, then the actual bitterness of grief commences."
"Frankensteina" sam čitala ranije pa sam ga u pripremi za sastanak book cluba odlučila poslušati u audio verziji, u kojoj do izražaja dolazi sva ljepota engleskog jezika. Svidjela mi se knjiga i prije osam godina - tad mi je predstavljala poetičnu priču o čovjekovoj sposobnosti da prihvati odgovornost za svoja djela. Čudovište svoj teret svaljuje na svog stvoritelja (kao svaki prosječan čovjek!), a Victor bježi od čudovišta, negirajući odgovornost za njegove postupke. "Frankenstein", roman napisan prije dvjesto godina, poigrava se vjerovanjima predviktorijanskog engleskog društva, ali i znanošću, te i danas nuka na preispitivanje moralnih i etičkih kriterija. Ističući potrebu čudovišta za družicom i ljubavlju, Mary Shelley ustala je protiv racionalnih zagovaranja svog oca, političara i filozofa, i svoje majke, feministice i aktivistkinje.
"Misli joj više nisu imale logičan slijed, ni početak, ni kraj, ni razlog, ni nužnost. Postojale su upravo onakve kakve jesu: nesputane i besmislene, ali svejedno preplavljujuće. Razbijanje stakla, očajnički krik nečega nezamislivog, riba velika poput broda, mjesečina koja se uvlači kroz pukotine, neizrecivo zastrašujuća glava, sluzava zmija koja joj klizi kroz prste. Naposljetku joj sve klizi kroz prste. Tako stoje stvari."
Moram priznati, ovaj put zaintrigirala me više autorica, nego Victor Frankenstein, lakomisleni znanstvenik. Naime, svoj buntovni (ili privilegirani, kak' se uzme) karakter Mary je pokazala i pošavši za oženjenog pjesnika Shelleya. Boraveći s njim i njihovim djetešcem na Ženevskom jezeru, u osamnaestoj godini, ispisala je kompleksnu gotičko-filozofsku priču, i to kao rezultat izazova njihovog prijatelja, Lorda Byrona. Maryine priče nisam se mogla zasititi pa sam posegnula i za romanom "Mary" (iliti "Mary and the Birth of Frankenstein") nizozemske autorice Anne Eekhout, ali i za kratkim pričama Mary Shelley, koje sam dobila za rođendan. Izazovno razdoblje regenstva u Engleskoj, buran hippy život pod utjecajem Francuske revolucije, šuškanja o aboliciji ropstva i širenju kolonijalizma utjecali su na Mary, čiji život su obilježili gubici (preživjela je smrt svoje troje djece). Svoju majku nikad nije poznavala, a otac ju je, oženivši se drugom ženom, s kojom se nije slagala, često slao od kuće. S ciljem da opiše baš ta dva razdoblja Maryinog života, autorica je roman "Mary" ispisala u dvije narativne linije - u jednoj Mary je osamnaestogodišnjakinja i boravi na Ženevskom jezeru (pisana je u trećem licu jednine), a u drugoj je Mary četrnaestogodišnjakinja koja boravi kod obitelji Baxter u Škotskoj i otkriva svoj dar za pripovijedanje (i pisan je u prvom licu jednine). Prijateljica joj je Isabella Baxter (da, knjigu i film "Poor things" nadahnuo je život Mary Shelley), koja, također oplakuje majku. Isabella je čudna djevojka koja voli jezive stvari, čija obitelj redovito priča priče za večerom i biva nadahnućem za mladu Mary.
"Uzela sam nešto iz stvarnosti i preokretala to dok nije postalo više od onoga što se uistinu dogodilo."
Roman ima melankoličnu (OK, na momente dosadnjikavu) atmosferu koja potpomaže gotičkom žanru ("kao da je sve visjelo na užetu, ništa nije imalo svoje mjesto i sve se samo tako moglo početi ljuljati"), ali naposljetku uspijeva iznevjeriti čitatelje - umjesto prikaza čarobnog trenutka rađanja "Frankensteina", pažnju krade mlađa verzija Mary koja pipka Isabelline "unutarnje svjetove", if you know what I mean. Ipak, nakon čitanja ove fiktivne biografije Maryini gubici i tuga čine se nepodnošljivima, i itekako prisutnima u "Frankensteinu", romanu koji mi je počeo zvučati kao štorija o podvojenoj ličnosti. Jesu li Victor i čudovište jedna osoba? Je li život podijelio Mary? U trenutku kad Victor govori o svom nadahnuću, o opsesiji znanošću, ili o smrti svoje majke, iz njega progovara znatiželjna i provokativna Mary Shelley. Njezina potreba da prsne nedvojbeno je stvorila čudovište koje joj je dopustilo da bude najgora verzija sebe, koje joj je dopustilo da ju žalost razdere i da se poštedi razočaranja (i napuštanja) ubijajući članove Victorove obitelji (čudovište najprije usmrti Williama, Victorovog brata - Maryin otac zvao se William!).
"Percy se zaustavio, uhvatio je za ruku, pogledao je. Ne moraš mi priznati, ali ja znam da ti je teško kada sam s Claire, Ali to će proći, zaista. Želim ti to olakšati." Mrtav hladan. Zaista je to mislio.
"John?" Kao da je imala nešto prljavo u ustima.
U njoj je čučala zvijer, čudovište. Htjelo je vrištati, htjelo ju je razderati. Htjelo je stupati svijetom neovisno od nje i ne trpjeti posljedice ier nije imalo savjesti. Nije se šokirala. Prepoznala ga je. Kao da je dugo promatrala svoj život u napuknutom zrcalnom staklu, sve dok joj se nije učinilo da u njemu vidi sebe. Čudovište ju je proklinjalo. Ona je dahtala i gledala u Percyja. Ošamarila ga je po njegovu blijedoružičastom obrazu Percy je zakoračio unatrag. I još jedan korak. Čelo mu se namrštilo. Jedan od njegovih obraza dobio je boju zalazećeg sunca. Okrenuo se i ostavio ju je.
Nešto je u njoj cviljelo. Zavijalo unutar nje. Probudilo se."
Kao i u "Frankensteinu", i u zbirci priča "Smrtni besmrtnik i druge priče" Mary Shelley se pokazuje kao odvažan autor koji ima točnu viziju, koji ne rasipa riječi zaludo. U priči o naučniku alkemičara koji se želi izliječiti od neuzvraćene ljubavi, pomalo u stilu "Vječnog sjaja nepobjedivog uma", Mary se ponovno bavi smislom života, dizanjem iz mrtvih i svojim obratima doista raduje čitatelja. Nastavlja, potom, o duhovima, o životu onkraj, o preobrazbi i gorkim mislima koje nas truju iz dana u dana - ah, kakva poslastica za svakog odraslog goth klinca koji je na zidu studentske sobe držao fotografije Alice Paul i Emmeline Pankhurst!
"Kročila sam sobama ispunjena najgorčom tugom. On je nekoć tu živio, među tim zidovima kretalo se njegovo tijelo, njegov se dah miješao s tim zrakom, njegov je korak dodirivao te kamene stube. Pomislila sam: zemlja je grob, gizdavo je nebo svod, a mi te trupla što svijetom koračaju...Postoji nešto izvan nas što ne poznajemo. Sunce koje privlači zamagljeni zrak stvara šupljinu koju vjetar hitro ispunjava. Tako i onkraj onog što naša duša spoznaje postoji praznina, koju blagim zapusima ili zastrašujućim vrtlozima ispunjavaju naše nade i naši strahovi. I ako ništa drugo, u osjećajnom se srcu stvara uvjerenje da postoje utjecaju koji bdiju nad nama i čuvaju nas premda ih gruba osjetila ne umiju opipati."
Fotografija: buhtle by Sanja Mijac
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)