Preskoči na glavni sadržaj

Ugodna večer s Frankensteinom

Otkad sam mama, ne čitam koliko bih željela. Nekada sam običavala obući pidžamu i satima prije spavanja, a nekada i cijele noći, čitati, a sada? Sada zaspim prije nego mi glava dotakne jastuk. Mjesečno pored Franke uspijem pročitati dvije, eventualno tri, knjige, i zbog toga ne volim trošiti vrijeme na knjige koje mi ne sjednu na prvu.

Upravo zato, negodovala sam kad je u mom book clubu prošlog mjeseca izbor pao na Frankensteina Mary Shelley.

Kuća u kojoj je Mary napisala Frankensteina

Znala sam ja priču o nesretnoj Mary i njenoj, istoimenoj, majci koja je umrla nakon poroda, a napisala je bibliju feminizma prije milijun godina, ali nisam nikada poželjela čitati Frankensteina, ta svima nam je poznato da je to čudovište koje je tamo neki lik sklepao od raznih dijelova tijela. Ono ne govori, ima čavle u vratu i prati ga uzvik "It is aliveeee!" Hm, pojma nemamo.


Za početak, Frankenstein nije ime čudovišta, nego doktora koji mu je udahnuo život (koji mu je, tehnički, otac, i čije prezime, dakle, i ono nosi)! Suprotno našoj predodžbi, roman naglasak stavlja ponajviše na znatiželjnog doktora Viktora Frankensteina koji proučava filozofiju prirode i ne želi slavu, nego samo želi probati oživjeti nešto neživo. Nešto kasnije upoznajemo posljedicu njegovog brutalnog i neodgovornog ponašanja - čudo, stvora, čudovište, kojeg doktor u tolikoj mjeri ignorira da mu ne daje niti ime. Iako se stvor čini kao biće bez emocija, sklepan je od dijelova mrtvih ljudi i ne može se nazvati čovjekom, saznajemo da je željan društva, baš poput svakog ljudskog bića. Stvor prati doktora, usput potajice uči od ljudi jezik i običaje, ali kada shvati da ga ljudi nikada neće prihvatiti nakaznog kakav jest, u očaju se odlučuje osvetiti doktoru, i na neki načon, čitavom ljudskom rodu.

Puno sam vam spoilera otkrila, ali sama radnja nije ono što fascinira čitatelja, nego je to patetično romantični stil pisanja koji Mary koristi kako bi stvora pokazala kao biće željno ljubavi, a Viktora Frankensteina kao čovjeka koji ne promišlja o svojim postupcima, nego se radije žali i smatra nesretnikom kojeg je, eto, zadesila zla kob. Neki ne vole patetiku, ali mene je oduševila!


Njen jezik je predivan - opisi Švicarske (jer ondje je rođen Frankenstein, ako niste znali), pitanje odgovornosti nad znanstvenim otkrićima, misli stvora, način na koji Shelley priča priču unutar koje je priča unutar koje je priča (ne, nisam se zabunila) - Frankenstein je roman koji je poput guste magle koja se postupno diže i otkriva divna prostranstva, i zaista tjera čovjeka da promišlja svoje postojanje i svog Stvoritelja. Ovaj slojeviti i vrlo čitki gotički roman toplo vam preporučujem za jesenske dane, uz čaj i švicarske kekse.

Spomenik Frankensteinovom stvoru u Ženevi

"Naučite od mene, ako ne iz mojih pouka, onda barem iz mog primjera, kako je opasno stjecati znanje, i koliko je neizmjerno sretniji čovjek koji vjeruje da je njegov rodni grad cijeli svijet, od onoga koji teži da postane veći nego što mu to priroda dopušta."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Dječak Roald Dahl

"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse" , riječi su naratora (Dannyja DeVita) u prvoj sceni filma "Matilda" (1996), koje sam na ovom blogu već ispisivala u nekoliko navrata (i nakon trideset godina, te rečenice doživljavam kao istinu u kojoj pronalazim utjehu). Kad sam "Matildu" pogledala na VHS kazeti iz videoteke "Kuki" prvi put, nisam znala da je Matildu stvorio pisac Roald Dahl, ali nakon što sam o njemu čitala u Drvu znanja (moj izvor informacija prije Interneta), postala sam fan for life (moram li reći, " Matilda " je prvi dječji roman koji sam čitala svojoj djeci.) Potkaj devedesetih snimljeni su svi moji najdraži filmovi, pa tako i "You've got mail", romantični film Nore Ephron o velikom knjižarskom mogu...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...