Preskoči na glavni sadržaj

Ugodna večer s Frankensteinom

Otkad sam mama, ne čitam koliko bih željela. Nekada sam običavala obući pidžamu i satima prije spavanja, a nekada i cijele noći, čitati, a sada? Sada zaspim prije nego mi glava dotakne jastuk. Mjesečno pored Franke uspijem pročitati dvije, eventualno tri, knjige, i zbog toga ne volim trošiti vrijeme na knjige koje mi ne sjednu na prvu.

Upravo zato, negodovala sam kad je u mom book clubu prošlog mjeseca izbor pao na Frankensteina Mary Shelley.

Kuća u kojoj je Mary napisala Frankensteina

Znala sam ja priču o nesretnoj Mary i njenoj, istoimenoj, majci koja je umrla nakon poroda, a napisala je bibliju feminizma prije milijun godina, ali nisam nikada poželjela čitati Frankensteina, ta svima nam je poznato da je to čudovište koje je tamo neki lik sklepao od raznih dijelova tijela. Ono ne govori, ima čavle u vratu i prati ga uzvik "It is aliveeee!" Hm, pojma nemamo.


Za početak, Frankenstein nije ime čudovišta, nego doktora koji mu je udahnuo život (koji mu je, tehnički, otac, i čije prezime, dakle, i ono nosi)! Suprotno našoj predodžbi, roman naglasak stavlja ponajviše na znatiželjnog doktora Viktora Frankensteina koji proučava filozofiju prirode i ne želi slavu, nego samo želi probati oživjeti nešto neživo. Nešto kasnije upoznajemo posljedicu njegovog brutalnog i neodgovornog ponašanja - čudo, stvora, čudovište, kojeg doktor u tolikoj mjeri ignorira da mu ne daje niti ime. Iako se stvor čini kao biće bez emocija, sklepan je od dijelova mrtvih ljudi i ne može se nazvati čovjekom, saznajemo da je željan društva, baš poput svakog ljudskog bića. Stvor prati doktora, usput potajice uči od ljudi jezik i običaje, ali kada shvati da ga ljudi nikada neće prihvatiti nakaznog kakav jest, u očaju se odlučuje osvetiti doktoru, i na neki načon, čitavom ljudskom rodu.

Puno sam vam spoilera otkrila, ali sama radnja nije ono što fascinira čitatelja, nego je to patetično romantični stil pisanja koji Mary koristi kako bi stvora pokazala kao biće željno ljubavi, a Viktora Frankensteina kao čovjeka koji ne promišlja o svojim postupcima, nego se radije žali i smatra nesretnikom kojeg je, eto, zadesila zla kob. Neki ne vole patetiku, ali mene je oduševila!


Njen jezik je predivan - opisi Švicarske (jer ondje je rođen Frankenstein, ako niste znali), pitanje odgovornosti nad znanstvenim otkrićima, misli stvora, način na koji Shelley priča priču unutar koje je priča unutar koje je priča (ne, nisam se zabunila) - Frankenstein je roman koji je poput guste magle koja se postupno diže i otkriva divna prostranstva, i zaista tjera čovjeka da promišlja svoje postojanje i svog Stvoritelja. Ovaj slojeviti i vrlo čitki gotički roman toplo vam preporučujem za jesenske dane, uz čaj i švicarske kekse.

Spomenik Frankensteinovom stvoru u Ženevi

"Naučite od mene, ako ne iz mojih pouka, onda barem iz mog primjera, kako je opasno stjecati znanje, i koliko je neizmjerno sretniji čovjek koji vjeruje da je njegov rodni grad cijeli svijet, od onoga koji teži da postane veći nego što mu to priroda dopušta."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...