"Što još može biti tiše
od ulice ove stare?
Vlaga tihe kuće siše
stolce, slike i ormare.
Starog sjaja
nema više.
Još se uspomene žare.
Ne čuješ li, kad su kiše,
davno umrle stanare?"
Vjekoslav Majer
U Zagreb sam se prvi put iskrcala u četvrtom razredu - naša nas je voljena učiteljica Katica Marks povela na ekskurziju u metropolu. Bili smo nalik djeci iz Velikog Sela - mislili smo samo na sendviče u foliji koje su nam mame spakovale za put i čudili se širokim ulicama kojima je tekla rijeka ljudi, automobila i tramvaja. Moram priznati, ne sjećam se znamenitosti, ali nikad neću zaboraviti svoj prvi dojam - straha koji me obuzeo pri pogledu na visoke zgrade kakvih u našoj provinciji nije bilo.
Strahopoštovanje prema zagrebačkoj arhitekturi nije jenjavalo s godinama - posjetu se svaki put sve više veselim, znajući da ću se ponovno osjećati malenom, da će mi se zjenice širiti u čudu pri susretu s velikim gradom. Putovanja u meni vazda bude tu djetinju radost i znatiželju, a za njih se pripremam na svoj način - književnošću. Iako sanjam o čitanju "Zlatarevog zlata" u kavani Lav, s pogledom na Kamenita vrata, ovaj put instinktivno sam s Knjigorije naručila "Svjetiljku na Griču" Vjekoslava Majera, "najzagrebačkijeg pisca", i "Šestinski kišobran" Nade Iveljić, čiji odlomak je stajao u našoj čitanki iz četvrtog razreda. Srećom, kiše proteklog vikenda u Zagrebu nije bilo, pa smo prošli bolje od Ive iz Šestina - smjestivši se u staru Hatzovu, centar grada bio nam je nadomak ruku i mogli smo uživati u Majerovom "bolećivom sentimentalizmu" na ulicama belog Zagreb grada.
Ovaj put, obilazak smo počeli u Botaničkom vrtu (cijena karte je 2 eura po osobi, a valja naglasiti da je ponedjeljkom i utorkom ulaz besplatan). Ako volite drveće više nego cvijeće (kao ja), jesensko izdanje hrastova, sekvoja, ginka i gospodi bukvi oduševit će vas, ali ako volite šarenilo, za posjet vrtu ipak pričekajte proljeće, kada perunike preuzimaju glavnu ulogu.
 |
Mjesto za čitanje u Zagrebu
|
 |
| Izložbeni paviljon u Botaničkom vrtu |
Moram reći da sam pomalo opsjednuta secesijskim zgradama koje se diče dekorativnim fasadama - vjerujem da se moja dijagnoza pogoršala otkad radno vrijeme provodim u osječkoj Europskoj aveniji. Moja se šetnja zagrebačkim ulicama uvijek okonča bolnim vratom uslijed gledanja uvis - oduševljava me umjetnost koja je svima dana na divljenje, besplatno!
by Rudolf Lubynski
 |
| Kuća Bauda by Aladar Baranyia |
U Zagrebu smo nabasali na nekoliko šašavih poslovnih ideja koje u Osijeku nikad ne bi zaživjele - kao što su virtualno kino ili foto studio u kojem možete izraditi vintage fotografiju. U potrazi za klopom stali smo i pred "Pod starim krovovima", najstariju zagrebačku birtiju, u kojoj je nazdravljao i Franjo Šafranek - ipak, nismo zašli jer se ondje odvijao privatni party (treštala je Ivana Brkić, i bilo mi je teško odoljeti).
Vjerujem da u životu ne treba isprobati sve, osim kad je o hrani riječ - isprobat ću koješta (i kasnije brinuti o devet alergena koje jelo sadrži). U Tkalči sam tako jela kašnjare sa zeljem i restanim krumpirom. Hm. Primite na znanje, ove kobase spravljaju se od riže i krvi i nemaju nikakve veze sa slavonskim krvavicama. Hm (pardon, još mi stoji kobasičasta knedla u grlu). Možda nisam pronašla novo omiljeno jelo, ali anegdota o krvavicama će živjeti vječno (plus, konobarica Martina je bila super, što god u recenzijama za pub pisalo). Jeli smo i u "La Štruk", kojeg ste mi preporučili, a u kojem se, kažu bar tako, jedu najbolje štrukle u gradu. Ne biste vjerovali, ali za te štrukle ljudi stoje i u redu na ulici, a spremni su ih jesti čak i na terasi, u studenom! Baš tako, smrznuti, jeli smo ih i mi, maštajući o perkeltu od soma i čobancu i pitajući se zašto je sve tuđe brand, a naše je samo rustikalno, da ne kažem - seljački (a odgovorno tvrdim da nema bolje kuhinje od baranjske kuhinje!).
 |
Radićeva ulica
|
 |
| Krvavice sa zeljem |
Interliber. Kunem se, nisam namjeravala ići na Interliber - knjige kupujem cijele godine, i to uglavnom rabljene, pa nemam potrebu za vašarom. Ipak, kad te na druženje pozove tvoj budući izdavač, nećeš to odbiti, koliko god se užasavala gužve. Naklada Asia ❤️
Nisam vam ja nalik prosječnom knjiškom blogeru (niti se book blogerom smatram niti volim da mi taj naziv prišivaju) - ja neću nikoga na štandu ništa pitati. Kad bi mi se na štandu Frakture obratila Marina Vujčić, ja bih se uzmucala i ne bih znala što bih sa sobom. Ja vam nikad neću nikoga pitati za smjer, a poprilično loše se snalazim u prostoru. U dućanu, ako mi se trgovac obrati i pita može li mi pomoći, ja ću pobjeći glavom bez obzira. Meni hodanje po sajmu služi za upis zabilježbi ideja za popis knjiga koje želim pročitati, pa hodajući uglavnom pretražujem katalog lokalne knjižnice i provjeravam ima li naslove koji me zanimaju. Ipak, kupila sam si četiri knjige - "Sebe sam čekala", zbirku poezije Katarine Šarić, s kojom imam puno toga zajedničkoga, "Deset tisuća koraka" Danijele Crljen, jer sam ju poželjela čitajući "Spisateljice biraju", "365 rečenica" Marine Vujčić, jer mi je "Stolareva kći" mila, i "Pisanje kao profesija", Petera Nadasa, koji je glavni lik ovogodišnjeg Interlibera. Kupila sam i "Nalin svijet", slikovnicu Buybooka, za kćer, i "Čovpasa", za sina. Nismo odoljeli ni plišancima Prljeku i Mrljeku koji su u našem kućanstvu jako voljeni. Sestrama sam donijela "Wind in the Willows" i "Črna mati zemla" (anglistika i kroatistika, Buba i Nina), a muž se počastio knjigama o Dinamu.
Ako bude sreće, sljedeće godine ću ponovno na Interliber - potpisivati svoju knjigu. Možete li to zamisliti?! Možda čak, ako me na štandu nešto pitate, uspijem i izgovoriti nešto bez mucanja!
 |
| Knjiga moje mladosti - Polupani lončići |
 |
| Jedna koja ide na popis za čitanje |
 |
| Pogled s prozora |
 |
| Uglovnica Mihelić |
 |
Rado kuća by Vjekoslav Bastl
|
 |
Štrukle
|
Svi ste mi preporučili posjet "Muzeju zaboravljenih priča" Zdenka Bašića, ali sam se nećkala. Nekako sam si umislila da je muzej namjenjen poklonicima fantasy literature, a ja nisam fantasy freak. Srećom, na nedjeljno poslijepodne, nijedan drugi muzej nije radio, pa smo se našli u Ilici. Cijena karte za muzej jest paprena, 12 eura po osobi (plus, morat ćete kupiti i dodatnu literaturu na odlasku, jer ćete htjeti još!), ali isplatit će se. U muzeju smo proveli dva sata i oduševio nas je detaljima iz slavenske mitologije (baš volim što smo dali sinu ime Juraj!), a još više kojekakvim praznovjerjima kojima se stoljećima zabavljao i plašio hrvatski narod. Shvatili smo zašto nam mame brane da sušimo rublje po noći, zašto Babaroga ima tako strašno ime, zašto se na raskrižjima postavljalo križeve, ali i da se grah uvijek mora saditi četvrtkom, ujutro, k tome. Ako ste maštoviti, volite povijest, narodnu predaju i baštinu, nemojte propustiti ovaj biser u kojem se ogleda ljubav jednog umjetnika!
 |
| Mokoš |
Imam najboljeg muža i suputnika na svijetu - kad ja poželim otići na Mirogoj, on već u navigaciju tipka M-I-R... Njemu nije čudno što ću tražiti grob Dragutina Tadijanovića ili poželjeti sjediti uz nadgrobni spomenik drage mi Jagode Truhelke. On će mi obećati da ćemo sljedeći put šetati Jurevskom ulicom, u kojoj su živjeli Ivana i Matoš i Elza i Vatroslav, i voziti se uspinjačom (ali krvavice nećemo više jesti). Sretna sam.
Putovanja nam pružaju čarobni odmak od naše svakodnevice, daju nam ideje i entuzijazam da se vratimo k sebi, onome što u nama tinja ispod tereta života uzornog građanina, ali i nude pregršt maštanja, preispitivanja i snivanja o novim mjestima. Ne mora to biti put u daleki kraj, može biti tek izlet u susjedni grad, posjet prijatelju - tako malo je dovoljno...
"And I, I had a feeling that I belonged
I, I had a feeling I could be someone, be someone, be someone"
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)