Kad se ujesen nađem pod kakvim krošnjama, u mislima mi se javi Cesarić. Znam ja da je to zbog jesenske indoktrinacije naših nastavnica hrvatskog jezika, ali ne mogu si pomoći - tko se jednom zarazi riječima sjete i čežnje, taj ih traži cijeloga života. Možda, pošavši u šetnju, nisam ponijela Cesarića, ali polen prikrivene boli koja mu komplementira nosila sam u torbi - novu knjigu Julijane Matanović, "Stoji ti put", u izdanju Neolita, kuće Marka Gregura.
"Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti."
U ovoj (pre)kratkoj knjizi Julijana Matanović je ispisala sudbine triju žena i triju proročica. Kaja je konobarica koja živi kraj zadruge. Muž joj je šofer autobusa, a i prvu je ženu znao odalamiti, znale su to i komšije (volim Julijanine riječi - odalamiti, šporet, sepet, pletara, potrefiti, fasovati... - k'o da čujem svoju mamu kako priča, a meni su mile priče moje mame). Kaja je cura od zanata, ona prima mušterije dok joj je muž na inozemnim turama. Dok se kava kuha, Kaji dolazi Rita koja brine za svoju kćer, koja nakon udaje nariče u šljiviku, jer njezinim životom upravlja njezina šogorica. Potom, gatari Spasi, na sarajevskoj Malti, dolazi ta kćer, mršavica Agata s bubi kragnicom, čiji muž je počeo piti, bespomoćan pred odlukama svoje familije. Treća vidovita kavopija je Esma - njoj pristiže Agatina kćer, Delfa, nazvana po tetki koja ju je odgojila. Delfa je školovana, ali nema "ženske sreće", i njoj predstoji put.
"Bit će onako kako je muško odlučilo."
"Drukčije se priče pričaju tuđoj, a drukčije vlastitoj djeci. Znaju to svi, ali se plaše priznati."
Sestra me neki dan, gledajući moju policu s knjigama, optužila da volim pisce koji su previše u svojoj glavi jer sam i ja, kad pišem, samo u svojoj glavi. Nisam joj ništa rekla, slegnula sam ramenima i mislila o tome danima. Što li joj to znači - pa svi su pisci u svojoj glavi, zbivanja u njihovoj glavi ih i nukaju na pisanje. Neki se imaju potrebu kamuflirati, ponekad u čudnovate likove ili mitska bića, a neki hrabro istupaju, oni se svoje biografije ne srame. Čak i kad bi se pokušala pritajiti u tekstu, Julijana bi, poput drskog (moja mama bi rekla - odapetog) djeteta koje se izlane u najnezgodnijem trenutku, izvirila između redaka. Čitatelju je jasno da ona priču o poklonjenom djetetu, staroj prvorotkinji i djetetu bez oca ne priča s distance - to će osjetiti čitatelj koji si osjetiti dopusti (pusti ti ono da tuđa rana ne boli!). A ako je i dvojio, zadnja rečenica u nizu nabrojanih autoričinih postignuća u "Bilješki o autorici", potvrdit će mu sumnje.
"...problemi među bližnjima nastaju tek onda kad neki od ukućana napuste, milom ili silom, život na istoj adresi. Do tada je sve u redu. Svijet ništa ne vidi i nema dovoljno materijala kojim bi razvio dopadljivu priču o nečijem životu. A svijet je jedino mjerilo."
Iako je knjiga posvećena trpljivim ženama autoričine familije, a atmosfera pretpostavlja zastarjeli režim zbog kojeg su žene osuđene trpjeti, hej, hej, nije žena ovdje samo bespomoćna žrtva. Žena je ovdje vuk (iliti šogorica), žena je majka (majka bi trebala biti adut u špilu žena), žena savjetuje (predviđa nevolju, ali ju ne sprječava), ali i nudi zaklon u najkritičnijem trenutku. Dakle, čitatelj/ica ima pravo izbora - može izabrati koju ulogu će igrati u životu. Kad bolje razmislim, to je možda i jedino pravo koje je ženi zajamčeno, uz poneku caku, dakako.
Sad bih ja kao pripadnik novije generacije žena trebala reći da su ovakve priče arhaične, da više nije normalno da žena trpi, da žene danas riču i vladaju svijetom (i pritom su mrtve umorne), ali to bi bila laž. Otkad je svijeta i vijeka, ženu se uči trpjeti i šutjeti, a ni danas nije drukčije. Moj se ćaća uvijek čudio mojoj jezičini, ali nije me ušutkivao. Znao je da ću sama shvatiti da nekad treba zinut', a da je nekad bolje jezik pregrist' pa zadržat' zeru dostojanstva. Uvjerio se on da ne vrijedi uvijek pričati - svakome je njegova muka najveća. Tuđe trpljenje umara, valja prvo svoje otrpiti. Plakanje nad tuđim sudbinama iscrpljuje, a i o njima slušamo "žaleć sebe". Ne trebamo ni taloge nit' gatare - više nema neizvjesnosti, niz se mora nastaviti. Koliko god priča upozorenja čuli, znamo da je pred nama put na kojem ćemo donositi odluke, a onda, jadni ne bili, ako nam u glavi budu odjekivale riječi koje nismo izrekli, vječito se na njemu osvrtati.
"Tih nekoliko koraka od dječje do roditeljske postelje ubraja se u najvažnija životna putovanja. I nije važno radi li se o njih pet ili četrdeset tri, nije važno ni što će brojač instalirane aplikacije zabilježiti. Važno je samo jedno. Ta će prijeđena staza zauvijek ostati zalijepljena na nježnim tabanima, određujući mirise i mekoću svih naših budućih jastučnica i popluna, svih tema kojima će pričom - kroz život - uspavljivati druge, ali i sebe same. Tko ne upamti ili ne doživi taj put, život će protraćiti tražeći ga po tuđim kućama, po iznajmljenim sobama jeftinih motela, po slabo zagrijanim vikendicama u planinama i poslovnim hodnicima na kojima će redovito stajati netko tko će, makar u svoju bradu promrmljati, kako nam cipele nisu dovoljno fine i dovoljno šik."
Fotografije: Perivoj obitelji Pejačević u Našicama by Šljokičasta
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)