Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom.

"Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka.

U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira, da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. Volim pisce koji pažnju pridaju slatkoći rečenice - poklonila sam si njegovu "Pisanje kao profesija".

Objavljivanje njegovog prvog romana, "Kraj obiteljskoga romana", (1977.) dugo je priječila mađarska cenzura, pa me Nadas zainteresirao. Taj je roman nalik vanglu, onakvom u kakvom bake kuhaju veš na šporetu - u njemu je sva sila ljute mljevene paprike, slane životne mudrosti i priprostog krumpira, kojim su se siromasi mogli prehraniti u svakoj nevolji. Dva su pripovjedača - dječak koji se igra mame i tate, a kojeg odgajaju djed i baka, i taj njegov djed, koji pripovijeda o minulim vremenima ("Svatko mora živjeti život koji mu je dan. Nestrpljivi su nesretni. Dobro upamti! Ali, što je sreća? Tko to zna! Sreća se, molit ću, može usporediti s najljepšom ženom....Jer ako se praviš da je ne primjećuješ, ako se praviš da ne razmišljaš o njoj, dašćući će se baciti pred tebe. Nadmudrivati, život treba nadmudrivati... U sebi trebaš osjetiti svoju sreću, i ako je imaš, ne! ne puštaj je!..."). Djed, kakti i svaki starac, suvisao u prošlosti, a izgubljen u sadašnjosti, često se, dok pripovijeda, pita: "Gdje sam stao?", ali ne odustaje od svoje priče. Dječak je, pak, izgubljen između izmaštanog i sanjanog - njegovo je pripovijedanje nalik pulsirajućem nizu isjeckanih slika. Slušajući njegovu perspektivu, pred očima nam se izmjenjuju slike u krupnom i detalj planu, ali nikad ne vidimo total. Osim nepouzdanosti, njih dvojicu još nešto povezuje - neumorno pripovijedanje, koje traje dokle god je života u njima, a možda i nakon toga.

Dvolinijsko pripovijedanje Nadas Petera nije mi bilo po volji - moj um voli malo organiziraniji tekst. Ali, this ain't my first rodeo, baby - znadem ja da, dok čitaš takav tekst, valja isključiti ratio i uključiti emotio. Ne postoji povijesna istina, sve je samo stvar interpretacije, zar ne? Dječak je agota-kristofski groteskan, djed ga pokušava nadglasati svojim tumačenjem svijeta. Glas djeteta, koji odrasta bez roditelja, pa onda i bez bake i djeda, parao mi je srce, a rasparalo se još više kad sam pročitala da su Nadasa odgojili baka i djed jer mu je majka umrla dok je bio dijete, a otac mu je počinio samoubojstvo. Na početku karijere pisca, često je pisao kraće forme o svom odrastanju, dok se nije odvažio napisati djelo po kojem je najpoznatiji, i zbog kojeg ga zovu mađarskim Proustom - "Knjigu sjećanja" (ni Proust nije my cup of (linden) tea, koliko god voljela madeleine kolačiće).

Volim Disputovu biblioteku "Na tragu klasika" pa sam nastavila u tom tonu odabravši "Crvenu poštansku kočiju". U njoj pronalazimo Peštu na kraju 19. stoljeća, u kojoj žive provincijske glumice Szilvia Fatyol i Klara Horvath, koje traže svoju šansu na pozornicama glavnog grada, a još više u ljubavi. Stisle dvadesete, valjalo bi pronaći muža - ali u moru nečasnih boema oguljenih lica teško je naći pravog muškarca. Savjetima, ali i financijski, mlade glumice potpomaže Szilvijina tetka, živopisna hrvatska gospođa s Drave, koja o svemu ima mišljenje. Peštom se šeću husari, inspicijenti, pravni vježbenici, časnici, kadeti, pažnju će im privući i otmjen gospodin u crvenoj poštanskoj kočiji, a u njihov će život ući novinar Rezeda (koji je u mnogočemu nalik samom autoru), koji je odavno zaljubljen u Klaru.

"- A ti se nemoj duriti! Ne poznaješ muškarce, a ja sam imala dosta posla s njima. Muškarac je koristan samo za dvoje. Ili ćeš se za njega udati, te mu ostati vjerna, puna ljubavi, dobra, predana dok ne sklopi oči, kako ni u posljednjem trenutku ne bi pomislio drugo nego "draga moja, dobra ženo!": ili ga pak primiti na dan ili sat, a zatim izbaciti i provjetriti saobu te se dobro oprati. Od nečasnog muškarca gora je samo podla žena."

Roman je k'o šipak krcat imenima svih Krudyjevih suvremenika - celebrityja, umjetnika i građanstva tog vremena, koja ocrtavaju živahnu atmosferu Pešte s kraja 19. stoljeća, u kojoj se ne događa bog-zna-što, ali u kojoj je kazalište centar svijeta. Dok sanjare i uz klavir izvode valcere iz opereta, provincijalke uživaju u kritikama Rezede koji glumice smatra najzanimljivijim ženama na svijetu i koji ih prati na kojekakvim ispraznim balovima na kojima se sudaraju muški i ženski svjetovi.

Ova mi se knjiga više svidjela od Nadasove, moram priznati - Krudy Gyula oduševio me vrckavošću i nostalgičnom atmosferom stare Pešte. Rođen 1878., Krudy se kao momak preselio u Budimpeštu, pišući uglavnom novinske članke i kratke priče (popularna mu je bila serija novela o Sindbadu, čije ime je posudio iz "Tisuću i jedne noći"). U doba otvaranja kavana, bilo mu je teško živjeti od honorara - ujutro bi ga dobio, a do navečer ga je zapio (i pojeo) - jer bio je veliki gurman i boem, pjesnik neke davno zaboravljene Mađarske. Kad je umro, u 55. godini, prijetila mu je evikcija zbog dugova. Nakon smrti je zaboravljen, sve dok 1940. Marai Sandor nije objavio "Sindbad se vraća kući", djelo fikcije nastalo uslijed divljenja Krudyju, čijeg junaka je posudio - i tako je Krudy je izvučen iz naftalina mađarske književnosti. Njegova je specijalnost narativ koji je isprekidan (suptilnim) digresijama i dojmovima autora, a koji je u njegovo vrijeme smatran inovacijom. Krudy nije bio član nijednog udruženja književnika, a priče o njegovim ljubavnim pothvatima i noćnom životu zasjenile su njegovo stvaralaštvo. Iako, šuška se da su po uzoru na Krudyja kasnije svoju struju svijesti ispisali Virginija Woolf i James Joyce. U svakom slučaju, Krudy se čini kao čovjek koji se znao smijati na svoj račun, ali itekako i narugati društvu u kojem je bivao, žaleći za mladošću, ali i ljepšim vremenima.

Više ne čitam knjige u potrazi za onim što mi se sviđa - sada pokušavam shvatiti zašto mi se sviđa baš izričaj tog pisca, zašto me s nogu obara baš ta priča, zašto se pronalazim baš u tom liku. Jasno mi je da je Krudy živio životom boema, da ne kažem - propalice, da su Mađarskom vladali oskudica, razvrat i licemjerje, ali tijekom čitanja njegovog teksta budila se u meni nostalgija za vremenom kad je svijet bio mlad, za jučerašnjim svijetom, kako ga je Zweig nazvao. Život jest bio težak, i nije bila rijetkost da se život okonča vlastitom rukom (Mađari su valjda morali živjeti i mrijeti pod svojim uvjetima), ali nada je postojala. Nada da umjetnost može spasiti svijet, jer umjetnost pokazuje da je čovjek sposoban pronaći ljepotu i u najtežim vremenima. Umjetnost umije podnijeti i diktature i jad i bijedu... Prvi svjetski rat nepovratno je uništio vjeru u nepobjedivost čovjekova duha. Vidjevši da je čovjek sposoban za zlo epskih proporcija, nepokolebljivost se sakrila, utihnula, podigla zidove. Zato, čitajući djela književnika s početka 20. stoljeća, uvijek zastanem. Zastanem i zamišljam se u cipelama čovjeka koji još vjeruje u sjaj, u napredak, u bolje sutra. Danas? Čini mi se kao da u malo toga vjerujemo danas. Komfor kojeg oni nisu uživali danas je komfor za kojeg držimo da nam pripada pod svaku cijenu. Pod svaku cijenu... Rastužuje me to.