Nakon proučavanja života Mary Shelley, bila mi je potrebna pinkica humora i casual autobiografije. Negdje iz zakutka mozga, onog koji stvara beskonačne must-read popise, izvukla sam memoare Dolly Alderton, britanske novinarke i kolumnistice, koji su po objavljivanju ostvarili zavidnu popularnost. Svi su voljeli "Sve što znam o ljubavi" iz 2018. (naslov me jako podsjetio na knjigu Andreje Andrassy koju sam jednom osvojila na nagradnoj igri i odmah ju proslijedila dalje, ne pročitavši je), ali nisam uspjela shvatiti - zašto. Zanimalo me tko je ta Dolly, koji stil fura i zašto je, pobogu, napisala memoare u tridesetoj.
"Sve žene koje su odrastale okružene isključivo curama reći će istu stvar - da se nikada nisu oslobodile pomisli kako su dečki očaravajuća, obmanjujuća, odbojna, čudna stvorenja koja tumaraju svijetom, opasna i mitološka poput Jetija. Što često znači da ih doživotno idealiziramo. Jer kako i ne bismo? Na kraju, stalno sam sjedila s Farly na zidiću, šutala cigle svojim debelim gumenim potplatima, zurila u nebo i pokušavala bijegom u maštu odagnati neizbježan prizor stotina djevojaka u istim odorama koje šeću uokolo. Pohađaš li žensku školu, tvoja mašta mora vježbati naporno poput olimpijskog sportaša, i ako često bježiš u nju, vrlo brzo se navikneš na njezinu žestoku vrelinu. Oduvijek sam vjerovala da će moja očaranost i opsjednutost suprotnim spolom oslabjeti kada završim školu i započnem samostalan život, nisam mogla pretpostaviti da se ni u kasnim dvadesetim neću snalaziti s njima kao ni prvi put kada sam se prijavila na MSN Messenger. Dečki su bili problem. Za čije rješenje će mi trebati petnaest godina."
Početak ovih memoara oda je MSN-a, AOL-u, Comic Sans-u i Nokiji 3310 - ako ne prepoznajete ove pojmove, bjež'te od ove knjige. Nadalje, Dollyina se priča pretvara u britansku inačicu Sodome i Gomore. Postoji legenda da sam rođena uštogljena, da ne kažem - čedna, jer sam se i kao dijete zakopčavala do grla, a noćna mora su mi bile bicke za tjelesni. Moje tijelo je bilo moj hram, iz raznih razloga. Dolly, pak, nije - ona je momke dočekivala raširenih ruku, "rukovanje je postajalo šlatanje; šlatanje fukanje nasuho", a ševa joj je bila "nova i zanimljiva", a ona je bila "istraživačica". "Od rujna 2006. do 2009. samo sam pila i ševila se", kaže Dolly u jednom trenutku, a ja kažem, Bebek-style: "Šta je meni ovo trebalo..." Biti tinejdžer dovoljno je tjeskobno čak i kad ne provodiš dane u pijači ("drugi su voljeli piti, ja sam voljela lokati"). Brine te tvoje tijelo, brine te mišljenje drugih o tebi, ali ako imaš zrno soli u glavi, nećeš imati želju postati anegdota. Eh, pa, Dolly je bila hodajuća anegdota. Pijana bi se vozila taksijem s jednog kraja Engleske na drugi, samo da popije koju sa starim legom, a onda sutradan žicala pare od frendova, da se može vratiti kući. Željela je da ju shvate ozbiljno, a samu sebe tako nije shvaćala.
"Ništa nisam više mrzila u životu nego biti tinejdžerica. Bila sam najgoreg mogućeg kroja za adolescentsku dob. Očajnički sam željela biti odrasla; očajnički sam željela da me shvate ozbiljno. Nisam se željela oslanjati ni na koga ni za što."
Baš kad sam pomislila da ću ovu knjigu odložiti, nesretna se Dolly pozvala na Margaret Atwood, obećavajući da nakon kaosa dolazi nešto nalik na priču, pa sam nastavila čitati, i shvatila - iako s Dolly nemam baš ništa zajedničkog, u njezinu sam priču povjerovala. Ona ništa ne skriva (nažalost), a ta hrabrost osvaja srca čitatelja. Osjećaji adolescenta intenzivni su, ali oni nas ohrabruju kroz život - ako smo preživjeli tu melodramu, sve ćemo preživjeti!
"Sve će se promijeniti. Sve će se promijeniti. Ljubav koju osjećamo ostat će ista, ali oblik, ton, učestalost i intimnost našeg prijateljstva neće više biti isti. Znate li ono kada ste kao tinejdžerice promatrale svoju mamu i njezinu najbolju prijateljicu? Činile su vam se bliske, ali opet ne poput vas i vaših frendica? Postojala je nekakva čudna suzdržanost među njima - lagana neugoda na početku susreta. Prije njezina dolaska vaša bi mama pospremila kuću pa su razgovarale o dječjem kašlju i planovima za nove frizure. Farly mi je u to doba jednom rekla: "Obećaj da nikada nećemo postati takve. Obećaj da ćemo i u pedesetoj imati isti međusobni odnos. Želim da sjedimo na kauču, trpamo u sebe kolačiće i razgovaramo o glupostima. Ne želim da postanemo žene koje će se sretati jedanput kvartalno na obližnjem sajmu rukotvorina. Obećala sam. Ali nisam znala koliko je truda potrebno da se održi takva vrsta bliskosti u zreloj dobi. Jer ona ne preživljava sama po sebi."
Nema boljeg od navijanja za antijunaka - najprije ga kritiziramo, a onda se s njim poistovjećujemo. Upravo u toj vrsti poistovjećivanja leži tajna uspjeha i ovih šašavih memoara o bančenju i raspadanju na komadiće. U potrazi za poslom, gubeći prijateljice uslijed udaja i trudnoća, Dolly će se naći i u New Yorku i na psihoterapiji te otkriti - žena ipak može pronaći u sebi ono nešto za što će se čvrsto uhvatiti. Potom, shvatit će da drugi o njoj uopće ne razmišljaju (damn, pa nekad bi ipak trebali!), da ju ovisnost straši, a da ju intimnost ne straši dovoljno. Neminovno je - Dolly će odrasti. Yaaaay! Ima šanse i za nas ostale!
"Tijekom prvog tjedna njujorške pustolovine shvatila sam da su mjesta zapravo carstva uspomena i veza; da je krajobraz samo odraz vlastitog unutarnjeg stanja. Osjećala sam se praznije, umornije i tužnije nego kod kuće. Maštarija o selidbi blijedjela je iz dana u dan. Došla sam do podmukle spoznaje da će me "Ulica Tottenham Court i Amazon" slijediti kamo god pošla. Unatoč praznicima, bila sam još uvijek ista, nezadovoljna osoba kao i kod kuće. Kada sam kupila kartu za avion, mislila sam da kupujem odlazak iz svoje glave, ali sam se prevarila. Scenografija se promijenila, no unutrašnje stanje ostalo je isto: bila sam tjeskobna, nemirna i osjećala odvratnost prema sebi."
Iako mi je i dalje pomalo blesavo čitati autobiografiju osobe koja je mlađa od mene, ne mogu reći da se nisam zabavila osuđujući njezine mladenačke odluke i prisjećajući se svojih. Dolly Alderton piše jednostavnim stilom, i iako je njezin lifestyle poprilično moralno diskutabilan, u ovoj knjizi nema vulgarnosti. Ispričana je autentično milenijalski, iskreno i nježno, kakav i valja biti prema samom sebi. Ako ste žena u tridesetima, o ovoj knjizi mogli biste poželjeti pričati na kavi prijateljici - onoj koja vas voli, unatoč svim vašim propustima, udajama i trudnoćama.
"Neki frendovi, također na psihoterapiji, rekli su mi da se prije seanse uznemire ako nemaju što sočnoga servirati psihoterapeutu. Ja sam se osjećala posve suprotno. Uvijek sam razmišljala što skriti od nje i kako upakirati priču da zvuči boljom nego što doista jest."
"...ustvari sam odnos između psihoterapeuta i pacijenta donosi izlječenje, a ne njihov razgovor."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)