Preskoči na glavni sadržaj

Hello, Dolly!

Nakon proučavanja života Mary Shelley, bila mi je potrebna pinkica humora i casual autobiografije. Negdje iz zakutka mozga, onog koji stvara beskonačne must-read popise, izvukla sam memoare Dolly Alderton, britanske novinarke i kolumnistice, koji su po objavljivanju ostvarili zavidnu popularnost. Svi su voljeli "Sve što znam o ljubavi" iz 2018. (naslov me jako podsjetio na knjigu Andreje Andrassy koju sam jednom osvojila na nagradnoj igri i odmah ju proslijedila dalje, ne pročitavši je), ali nisam uspjela shvatiti - zašto. Zanimalo me tko je ta Dolly, koji stil fura i zašto je, pobogu, napisala memoare u tridesetoj.

"Sve žene koje su odrastale okružene isključivo curama reći će istu stvar - da se nikada nisu oslobodile pomisli kako su dečki očaravajuća, obmanjujuća, odbojna, čudna stvorenja koja tumaraju svijetom, opasna i mitološka poput Jetija. Što često znači da ih doživotno idealiziramo. Jer kako i ne bismo? Na kraju, stalno sam sjedila s Farly na zidiću, šutala cigle svojim debelim gumenim potplatima, zurila u nebo i pokušavala bijegom u maštu odagnati neizbježan prizor stotina djevojaka u istim odorama koje šeću uokolo. Pohađaš li žensku školu, tvoja mašta mora vježbati naporno poput olimpijskog sportaša, i ako često bježiš u nju, vrlo brzo se navikneš na njezinu žestoku vrelinu. Oduvijek sam vjerovala da će moja očaranost i opsjednutost suprotnim spolom oslabjeti kada završim školu i započnem samostalan život, nisam mogla pretpostaviti da se ni u kasnim dvadesetim neću snalaziti s njima kao ni prvi put kada sam se prijavila na MSN Messenger. Dečki su bili problem. Za čije rješenje će mi trebati petnaest godina."

Početak ovih memoara oda je MSN-a, AOL-u, Comic Sans-u i Nokiji 3310 - ako ne prepoznajete ove pojmove, bjež'te od ove knjige. Nadalje, Dollyina se priča pretvara u britansku inačicu Sodome i Gomore. Postoji legenda da sam rođena uštogljena, da ne kažem - čedna, jer sam se i kao dijete zakopčavala do grla, a noćna mora su mi bile bicke za tjelesni. Moje tijelo je bilo moj hram, iz raznih razloga. Dolly, pak, nije - ona je momke dočekivala raširenih ruku, "rukovanje je postajalo šlatanje; šlatanje fukanje nasuho", a ševa joj je bila "nova i zanimljiva", a ona je bila "istraživačica". "Od rujna 2006. do 2009. samo sam pila i ševila se", kaže Dolly u jednom trenutku, a ja kažem, Bebek-style: "Šta je meni ovo trebalo..." Biti tinejdžer dovoljno je tjeskobno čak i kad ne provodiš dane u pijači ("drugi su voljeli piti, ja sam voljela lokati"). Brine te tvoje tijelo, brine te mišljenje drugih o tebi, ali ako imaš zrno soli u glavi, nećeš imati želju postati anegdota. Eh, pa, Dolly je bila hodajuća anegdota. Pijana bi se vozila taksijem s jednog kraja Engleske na drugi, samo da popije koju sa starim legom, a onda sutradan žicala pare od frendova, da se može vratiti kući. Željela je da ju shvate ozbiljno, a samu sebe tako nije shvaćala.


"Ništa nisam više mrzila u životu nego biti tinejdžerica. Bila sam najgoreg mogućeg kroja za adolescentsku dob. Očajnički sam željela biti odrasla; očajnički sam željela da me shvate ozbiljno. Nisam se željela oslanjati ni na koga ni za što."

Baš kad sam pomislila da ću ovu knjigu odložiti, nesretna se Dolly pozvala na Margaret Atwood, obećavajući da nakon kaosa dolazi nešto nalik na priču, pa sam nastavila čitati, i shvatila - iako s Dolly nemam baš ništa zajedničkog, u njezinu sam priču povjerovala. Ona ništa ne skriva (nažalost), a ta hrabrost osvaja srca čitatelja. Osjećaji adolescenta intenzivni su, ali oni nas ohrabruju kroz život - ako smo preživjeli tu melodramu, sve ćemo preživjeti!

"Sve će se promijeniti. Sve će se promijeniti. Ljubav koju osjećamo ostat će ista, ali oblik, ton, učestalost i intimnost našeg prijateljstva neće više biti isti. Znate li ono kada ste kao tinejdžerice promatrale svoju mamu i njezinu najbolju prijateljicu? Činile su vam se bliske, ali opet ne poput vas i vaših frendica? Postojala je nekakva čudna suzdržanost među njima - lagana neugoda na početku susreta. Prije njezina dolaska vaša bi mama pospremila kuću pa su razgovarale o dječjem kašlju i planovima za nove frizure. Farly mi je u to doba jednom rekla: "Obećaj da nikada nećemo postati takve. Obećaj da ćemo i u pedesetoj imati isti međusobni odnos. Želim da sjedimo na kauču, trpamo u sebe kolačiće i razgovaramo o glupostima. Ne želim da postanemo žene koje će se sretati jedanput kvartalno na obližnjem sajmu rukotvorina. Obećala sam. Ali nisam znala koliko je truda potrebno da se održi takva vrsta bliskosti u zreloj dobi. Jer ona ne preživljava sama po sebi."

Nema boljeg od navijanja za antijunaka - najprije ga kritiziramo, a onda se s njim poistovjećujemo. Upravo u toj vrsti poistovjećivanja leži tajna uspjeha i ovih šašavih memoara o bančenju i raspadanju na komadiće. U potrazi za poslom, gubeći prijateljice uslijed udaja i trudnoća, Dolly će se naći i u New Yorku i na psihoterapiji te otkriti - žena ipak može pronaći u sebi ono nešto za što će se čvrsto uhvatiti. Potom, shvatit će da drugi o njoj uopće ne razmišljaju (damn, pa nekad bi ipak trebali!), da ju ovisnost straši, a da ju intimnost ne straši dovoljno. Neminovno je - Dolly će odrasti. Yaaaay! Ima šanse i za nas ostale!

"Tijekom prvog tjedna njujorške pustolovine shvatila sam da su mjesta zapravo carstva uspomena i veza; da je krajobraz samo odraz vlastitog unutarnjeg stanja. Osjećala sam se praznije, umornije i tužnije nego kod kuće. Maštarija o selidbi blijedjela je iz dana u dan. Došla sam do podmukle spoznaje da će me "Ulica Tottenham Court i Amazon" slijediti kamo god pošla. Unatoč praznicima, bila sam još uvijek ista, nezadovoljna osoba kao i kod kuće. Kada sam kupila kartu za avion, mislila sam da kupujem odlazak iz svoje glave, ali sam se prevarila. Scenografija se promijenila, no unutrašnje stanje ostalo je isto: bila sam tjeskobna, nemirna i osjećala odvratnost prema sebi."

Iako mi je i dalje pomalo blesavo čitati autobiografiju osobe koja je mlađa od mene, ne mogu reći da se nisam zabavila osuđujući njezine mladenačke odluke i prisjećajući se svojih. Dolly Alderton piše jednostavnim stilom, i iako je njezin lifestyle poprilično moralno diskutabilan, u ovoj knjizi nema vulgarnosti. Ispričana je autentično milenijalski, iskreno i nježno, kakav i valja biti prema samom sebi. Ako ste žena u tridesetima, o ovoj knjizi mogli biste poželjeti pričati na kavi prijateljici - onoj koja vas voli, unatoč svim vašim propustima, udajama i trudnoćama.

"Neki frendovi, također na psihoterapiji, rekli su mi da se prije seanse uznemire ako nemaju što sočnoga servirati psihoterapeutu. Ja sam se osjećala posve suprotno. Uvijek sam razmišljala što skriti od nje i kako upakirati priču da zvuči boljom nego što doista jest."

"...ustvari sam odnos između psihoterapeuta i pacijenta donosi izlječenje, a ne njihov razgovor."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Spisateljice biraju

Moja se Franka ovog mjeseca uhvatila u koštac sa svojom prvom velikom (čitaj: dužoj od dvadesetak stranica) lektirom, Nazorovim "Bijelim jelenom". Ona u tom procesu ne uživa koliko bih ja željela - uz nezaobilazno križanje ruku na prsima ona pući usnice i govori: "Mama, radije bih čitala Izadoru Moon! (hej, svatko ima svoju omiljenu likicu!)", ali ja se svejedno (ili - baš zato) trudim razgovarati s njom o pročitanom. Jer, nije bitno ni mjesto ni vrijeme radnje (tome me poučio prosjak Luka iz Julijanine " Tko se boji lika još "), a ni Nazorov stil pisanja, bitan je taj lik male guščarice Anke koja spava u jelenjem ležaju i čini dobro svim žiteljima Vranje, samozatajno i velikodušno. Njezin duh pretapa se u poruku koju devetogodišnjaci trebaju primiti u svoja srca, ona je nesebični lik kojem trebaju dopustiti da ih povede za ručicu kroz mračnu šumu zvanu život. Prepoznavanje, maštanje, nadahnuće, empatija - nije to od roda, to je od književnosti koja nam po

Put posut lišćem i zubatim suncem

Kad se ujesen nađem pod kakvim krošnjama, u mislima mi se javi Cesarić. Znam ja da je to zbog jesenske indoktrinacije naših nastavnica hrvatskog jezika, ali ne mogu si pomoći - tko se jednom zarazi riječima sjete i čežnje, taj ih traži cijeloga života. Možda, pošavši u šetnju, nisam ponijela Cesarića, ali polen prikrivene boli koja mu komplementira nosila sam u torbi - novu knjigu Julijane Matanović, "Stoji ti put", u izdanju Neolita , kuće Marka Gregura.  "Tišina priskrbljuje dostojanstvo stvarima o kojima smo pred većinom drugih bića prisiljeni šutjeti." U ovoj (pre)kratkoj knjizi Julijana Matanović je ispisala sudbine triju žena i triju proročica. Kaja je konobarica koja živi kraj zadruge. Muž joj je šofer autobusa, a i prvu je ženu znao odalamiti, znale su to i komšije (volim Julijanine riječi - odalamiti, šporet, sepet, pletara, potrefiti, fasovati... - k'o da čujem svoju mamu kako priča, a meni su mile priče moje mame). Kaja je cura od zanata, ona prima mu

Bit će sarme ove zime

Nekoć davno iliti krajem devedesetih, sviđao mi se jedan Slaven. Tad mi to nije bilo nimalo čudno, ali Slaven je živio u hotelskoj sobi. U toj je sobi osječkog željezničarskog hotela živjela cijela njegova familija. Slaven je bio stariji od mene, slušao je Nirvanu, furao se na Cobaina, a sličio Nicku Carteru - imao je plavu kosu, plave oči i nije znao reći "r", i dok sam, provodeći praznike kod tetke i tetka, koji je bio domar hotela, družila s njim, nije mi pričao o životu prije hotela. Slaven je imao komšije, k'o sav normalan svijet - u susjednim sobama živjele su druge obitelji. Jednom sam bila u sobi njegove susjede Manuele sa šestog kata - sjećam se, posvuda su bile stvari i Manuela se zbog nereda svađala sa starijom sestrom - ali nije mi bilo nimalo čudno vidjeti njihov ekskurzijski život u maloj sobi. Štoviše, zavidjela sam im jer je hotel bio pun djece. Slavili bi rođendane i dočekivali Nove godine u hotelskim salama (otplesala sam tamo svoj prvi stiskavac), pis

Prokleto prvo lice jednine

Možda ste mislili da sam odvajkada željela biti pravnik kao popularna Ally McBeal, ali većinu svog srednjoškolskog staža bila sam uvjerena da ću biti student hrvatskog jezika i književnosti. Sad shvaćam da taj put nisam priželjkivala zato što sam voljela čitati (u to vrijeme čitala sam većinom krimiće i trilere), nego zato što sam voljela pisati. Pisanje školskih zadaćnica bilo mi je omiljeni zadatak - ispunjavala sam ga lako, i ispunjavala sam ga dobro. Lektorirala sam razrednim kolegama zadaćnice, a i pisala ih (volim misliti da sam pridonijela školovanju ponajboljih hrvatskih kineziologa, strojara, matematičara, ekonomista, kemičara i glazbenih producenata) - kad bi se naša profesorica Mlinac rasplakala, znala sam da sam uspješno prenijela emocije na papir. Bježala sam u literaturu, a bježim i danas. Na svakojake načine. Kao petnaestogodišnjakinja sam pročitala "Zašto sam vam lagala" i zavoljela žensko pismo ("žensko" u "ženskom pismu" mi nikad nije zvu

Na kavi s Julijanom

Već sutra pakirat ću kofere i uputiti se kući, gdje me čeka ludnica koja uključuje jednu djevojačku zabavu i jedno vjenčanje, stoga je ovaj utorak savršen za uživanje u suncu, rahatlokumu i - kavi.            „...baka je znala da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.“ Kad već ne mogu spavati, dočekala sam knjižničarke koje su dolazile na posao ispred knjižnice, pa već na samom ulazu spazila posljednju knjigu Julijane Matanović - Na početku i na kraju bijaše kava. Iako mi je to oduvijek bila velika želja, Julijanu, književnicu i docenticu na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, nikada nisam osobno srela. Na našem prvom dejtu, književnom susretu u mojoj srednjoj školi – koju je i sama pohađala, a na koji sam ponijela sve njezine knjige u nadi da će na njima ostaviti svoj pečat, nije se pojavila, a ni nakon njega sudbina nije htjela da se sretnemo. Potpis sam dobila, pa čak i čestitku za rođendan, ali se susretu ili kavi s Julijanom i dalje mogu samo radova