Preskoči na glavni sadržaj

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska.



Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca. Studirala je glumu na Trinityju, bavila se glumom, a njezina karijera književnice whodunit romana počela je upravo s romanom "U šumi", prvom u serijalu Dublin Murder Squad.



"Zamislite ljeto u cjelini pokradeno iz nekog filma o odrastanju čija se radnja događa u malenom gradiću pedesetih godina. Nije to ono irsko, suptilno godišnje doba izmiješano za znalačka nepca, akvarelnih nijansi s prstohvatom oblaka i blage kiše; ovo ljeto je punokrvno i razmetljivo, u vrelini nepomućenog indigo plavetnila", prve su rečenice prologa. Nekoliko kilometara od Dublina, u fiktivnom mjestu Knocknareeju, u kolovozu 1984., troje je dvanaestogodišnje djece ušlo u šumu. Samo jedno od njih izašlo je iz šume - izgrebeno, tenisica punih tuđe krvi, katatonično. Njegovo ime bilo je Adam Robert Ryan.

Dvadeset godina kasnije, odaziva se na ime Rob Ryan i lažljivi je detektiv u Odjelu za Ubojstva koji vapi za istinom, ali se ne sjeća događaja iz 1984. Ipak, kad u šumi u Knocknaareju, na arheološkom nalazištu kojeg će uskoro prekriti državna cesta, arheolozi pronađu ubijenu djevojčicu, Rob će se, uvjeren da je slučaj povezan s njegovim zaboravljenim slučajem, morati pokušati prisjetiti nemilih događaja. Kako su članovi obitelji ubijene Katy Devlin povezani s Robom i je li netko od njih presudio talentiranoj balerini ili se u Knocknaareju sve ove godine skriva serijski djecoubojica - otkrit će detektiv Ryan uz pomoć svoje partnerice Cassie Maddox, nesuđene psihologinje s iskustvom u Drogama.

"Ne bih želio da steknete dojam kako mi je život poharan događajima u Knocknaareeju,da sam dvadeset godina tumarao poput kakvog tragičnog lika s mračnom prošlošću, sjetno se osmjehujući svijetu iza gorkoslatke koprene duhanskog dima i uspomena. Knocknaree mi nije namro noćne more, impotenciju, patološki strah od stabala niti bilo kakav sličan materijal koji bi me, u relevizijskom filmu, doveo psihijatru, iskupljenju i komunikativnijem odnosu s odanom, ali frustriranom suprugom. Zapravo bi znali proći mjeseci a da i ne pomislim na njega. Povremeno bi ove ili one novine objavile prilog... Pogledao bih članak i odsutno primijetio da mi se ruke tresu i da teško dišem, ali bio je to tek tjelesni refleks koji bi ionako trajao tek nekoliko minuta."



"Djevojke o kojima sanjam su nježne i čeznutljivo stoje pred visokim prozorima ili pjevaju umilne stare pjesme uz pratnju glasovira, a duga im kosa leluja, meka poput cvjetova jabuke. Ali djevojka koja s tobom ide u bitku i čuva ti leđa posve je druga stvar, stvar od koje se sav streseš. Sjetite se kada ste prvi put spavali s nekim ili se prvi put zaljubili: zasljepljujuće eksplozije nakon koje pucketaš od elektriciteta sve do vrhova prstiju, iniciran i preobražen. Uvjeravam vas da to nije ništa, ama baš ništa, u usporedbi s moći navike da jednostavno i svakodnevno stavljate svoj život jedno drugome u ruke."


"Počeo sam se - iskreno rečeno, prvi put u životu - pokušavati sjetiti što mi se dogodilo u toj šumi. Oprezno sam čeprkao po rubovima pamćenja, pritom jedva priznajući sebi što činim, poput djeteta koje otkida krastu, ali se boji pogledati što je ispod nje."


Odmah ću vam reći - zaljubit ćete se u detektiva Roba Ryana, tog nepouzdanog fucked up lika koji uživa u prijateljskoj podršci svoje partnerice Cassie (vjerujete li u muško-ženska prijateljstva?). Iako je njegovo pripovijedanje nalik pripovijedanju kakvog hipster noir detektiva, on nije žrtva toksičnog maskuliniteta kakav krasi Sama Spadea ili tvrdokorne moralnosti koja odlikuje Phillipa Marlowea - on je Petar Pan, sentimentalni naivac koji voli puzzle i zagonetke. Čitatelj s njim suosjeća, ali ga ne sažalijeva, on je gospodar svoje sudbine, nosi se s traumom kako zna. Ova pitka misterija ljudske psihe isprepletena je s irskim mentalitetom i atmosferom - iz romana čitatelj može steći dojam o irskoj vremenskoj prognozi ("Bio je tipičan irski ljetni dan, iritantno prevrtljiv, s puno sunca, brzih oblaka i britkog povjetarca, koji je spreman svake sekunde glatko prijeći u kišu koja lijeva kao iz kabla, užareno sunce ili oboje istovremeno), o ozračju dublinskih naselja, o keltskim spomenicima (Profilov vodič o Irskoj, koji trenutno čitam, srdačno preporučuje razgledanje sela Glendalough u gorju Wicklow, nalik spomeniku iz ovog romana), o irskim legendama o vilama koje se kriju među drvećem, o irskim plaćama i incestuoznoj politici ("Korupciju uzimaju zdravo za gotovo, čak joj se nevoljko i dive: u nas je duboko usađena gerilska prepredenost okupiranog naroda pa se izbjegavanje poreza i mutni poslovi smatraju iskazom istog pobunjeničkog duha koji nas je tjerao da pred Britancima skrivamo konje i krumpire."), i ponovno zaključiti - Hrvati i Irci i sličniji su nego misle. Kod njih, kao i kod nas, nasilna povijest utkana je u sve pore društva, potpomognuti šutnjom obiteljski su odnosi utemeljeni na sukobu, a osobne tragedije su najčešći predmet sočnih tračeva. Tragedija Adama Ryana vješto je i dirljivo prikazana - podsjeća nas na duhove prošlosti (jesam li i ja samo duh, ponekad se pitam...) koje smo ostavili na ulicama svog djetinjstva da bismo mogli funkcionirati u svijetu zrelih ljudi. Jer neka te mjesta ne puštaju da odrasteš i ne vrijedi se grčevito držati za njih. Moraš pustiti, i krenuti u drugom smjeru, makar i nepoznatim cestama.

Photo: Našice

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...