Preskoči na glavni sadržaj

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo.


Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva.



Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Ladislav, i njegov sin, Teodor Pejačević, koji je, pak, otac naše drage, a u svijetu iznimno cijenjenje, prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević. U Našicama Dorino ime nose ulica, osnovna škola i glazbena škola, a kraj Mauzoleja obitelji Pejačević, u blizini našičkog groblja, Dora je i pokopana. Knjigu Koraljke Kos o Dori iz 1998. pronašla sam slučajno na Sajmu antikviteta u Osijeku u ožujku i silno se obradovala (tražim ju godinama po antikvarijatima!). Knjiga na hrvatskom i engleskom jeziku upoznaje čitatelja s obitelji, životom, najpoznatijim djelima i nadahnućem neobične hrvatske skladateljice i pravo je blago moje kućne biblioteke (hvala Petri na poziranju!).


Trenutno traje opremanje Zavičajnog muzeja u obnovljenom dvorcu, a jednog dana, kad on otvori svoja vrata, pozvani ste pogledati sobe u kojima je stvarala i odrastala Dora, a u kojima će biti prikazani razvoj i osobitosti našičkog kraja. Prije obnove je u dvorcu svoj prostor imala i Gradska knjižnica Našice, koja se sad nalazi u obnovljenoj Vili Groger na Trgu Izidora Kršnjavija, koji je, ako niste znali, rođen u Našicama. Koliko god sam voljela prostor knjižnice u dvorcu (još čujem škripu parketa...), sviđa mi se i obnovljena vila - služit će Našičanima kao mjesto susreta, igre i druženja (ne samo da sam obnovila svoje članstvo u knjižnici, nego sam i popila kavicu na terasi knjižnice!).


Kad ste već na nogama, možete istražiti perivoj uz jezero, koji se nalazi iza Dvorca obitelji Pejačević, a i ne morate - otkad ga je pogodilo nevrijeme prije nekoliko godina, perivoj izgleda zapušteno, i čini mi se da u njemu caruju žabe - sada se u njega ulazi na vlastitu odgovornost. Šteta, jer u njemu se krije i obnovljeni Dvorac Marka Pejačevića, u kojem se nalazi glazbena škola.


Za kraj obilaska, prije ručka (ispravljam se u navodu da nema restorana u centru grada - preporučili su mi "androliko's"), možda biste mogli popiti kavu ili pojesti sladoled (ili oboje!) u slastičarnici "Šoip", instituciji grada koja se ponosi dugom tradicijom i najfinijim sladoledom na svijetu, a iz koje se pruža pogled na Crkvu svetog Antuna Padovanskog i franjevački samostan. Poslijepodne provedite na višesatnoj kofeinskoj seansi sa starim prijateljem i voila! Savršeni dan u Našicama!

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...