Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života.
"No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života."
Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog book cluba za svibanj. Blago rečeno, svidjela mi se već tijekom prvog čitanja, jer nastavila sam čitati Slavenkine knjige o slavnim ženama, pa se na ovom blogu može naći osvrt i na "Mileva Einstein, teorija tuge" i na "Dora i Minotaur". Teško bi mi bilo odlučiti se koja od njih mi je najdraža - jer sve su vješto napisane - ali od svih Slavenkinih žena, Frida je najživopisnija.
Priču o Fridi Slavenka Drakulić počinje posljednjim Fridinim danima - ona promatra igru svjetla na zidovima svoje Plave kuće i prisjeća se svog odrastanja, svojih želja, svojih slika, svojih ljubavnika, dok pokušava odlučiti hoće li uzeti svoj život u svoje ruke. U romanu se skladno izmjenjuju treće i prvo lice jednine, a mirisi, boje i okusi meksičkih ulica tvore izmaglicu strasti i patnje - gotovo da čujem "La Llorona" u filmskoj izvedbi Chavele Vargas (fun fact: ona je bila čest gost u kući Fride i Diega) između redaka (ili sam možda previše puta pogledala film "Frida" u kojem je Fridu utjelovila Selma Hayek).
Slavenka Drakulić, vjerojatno nadahnuta svojim bolovima, u romanu o Fridi vjerodostojno opisuje "tijelo koje gori, ranu koja peče". Nakon što je preboljela dječju paralizu, šepava djevojka Frida, kćer Meksikanke i mađarskog Židova iz Njemačke, u prometnoj nesreći zadobije gotovo fatalne ozljede. Njezina majka, Dona Matilde, pomislila je da bi se Frida, koja se i ranije znala baviti se crtkanjem, dok se oporavlja od nesreće, mogla zabaviti slikanjem. Slikanje ju jest zabavilo, a da bi se uvjerila da je talentirana dovoljno da ostvari zaradu svojim slikanjem, obratila se poznatom meksičkom slikaru Diegu Riveri, koji će postati ljubav njezinog života. Volim optimistični prizvuk u Fridinim promišljanima o životu nakon sudara, ali i u njezinim slikama. Ona možda jest naglo ostarila, spoznala da propada, da će umrijeti - bol ju je podsjećala - ali ta joj je bol dala moć, krila, slobodu da se izrazi, da se otkrije, da se ogoli, da stvara, da radi što želi, da voli koga joj se voli. Bila je oličenje drskosti i strasti koje svi tajno priželjkujemo.
Interpretirajući iz Fridine perspektive njezinu umjetnost, Drakulić umije dočarati "slike koje urlaju" čak i onima koji ih nikad nisu očima gledali, a brižno raspisan Fridin pogled na svijet i na sebe (jer često je sama, i slika sebe, jer je ona objekt koji najbolje poznaje) otkriva Slavenkin neporeciv dar za pisanje, ali i suosjećanje. Ona je Fridu prikazala najprije kao ženu, ženu koja je itekako krvava ispod zlatom posute kože. Ženu koja se prikazuje "snažnijom nego što je bila" i predbacuje si zbog toga, ženu koja je silno željela djecu koju nije mogla imati, ženu koja je potpuna samo kad je voljena (feministice bi silno željele da je Frida bila svijet za sebe, odvojiv od Diega, ali stranice njezina dnevnika pokazuju da joj je Diego bio sve).
"Nitko nikada nije bio tako gol kao ja u tom trenutku. Obični su ljudi samo goli. Moje je tijelo bilo golo i ranjeno, i zbog toga ranjivo. Moji te ožiljci nisu prestrašili. Ožiljci su mjesta kroz koja jedno biće ulazi u samoću drugoga, naučila sam toga dana od tebe, s tobom."
"Ja bih da me ništa ne pitaš, da ne govorim. Da legneš uz mene i da me zagrliš. Da me griješ. Hladno mi je, to bih ti željela reći. Zapuhuje me hladnoća iz groba. Budi sa mnom dok umirem, bit će mi lakše ako me držiš u naručju, ne želim umrijeti sasvim sama. Drži me. Neće to dugo trajati, obećajem ti. Osjećam, imam još sasvim malo snage, tek toliko da se saberem, da pogledam oko sebe i u sebe. A sada je i to pri kraju. Ruke su mi ledene, mili moj, ugrij ih. Otići ću mirno, evo pogledaj kako sam mirna. Nisam više ljuta. Sada samo čekam. I tebe sam već otpustila, ljubavi moja, dijete moje. Još sinoć, kada sam ti dala prsten koji si trebao dobiti tek na našu dvadeset i petu godišnjicu braka, za nepunih tjedan dana. Tako si se začudio! Zašto mi sada poklanjaš prsten, zar nije još rano, pitao si. A meni je bilo drago što se čudiš. U tebi je, pomislila sam, bilo još nade, nade koja se izmjenjivala s beznađem."
Nismo mi, gringosi, izmislili Fridu. Ona je bila hit i za života. Bila je prvi meksički umjetnik čiju sliku je kupio Louvre, a u drugoj polovici četrdesetih godina nije bilo izložbe u Meksiku bez njezine slike. "Nije slikala stvarnost kako je objektivno možemo vidjeti, nego onako kako ju je osjećala. Izvanjski je svijet sveden na najvažnije, a slijed događaja sažet je u snažnom klimaksu", tvrdi Andrea Kettenmann u "Kahlo: bol i strast". Diego joj se zbog toga uvijek divio - on je bio slikar vanjskog svijeta, a ona je posjedovala vještinu izlijevanja nutrine na platno. Diegove afere, pogotovo ona s Fridinom sestrom, gubici i kronična bol nastanjena u njezinom tijelu teme su koje pronalazimo na njezinim slikama. Nitko nije mogao samoubojstvo ili abortus prikazati kao što je to činila Frida - realno, potresno, intenzivno, terapeutski. Iako se koristila kršćanskim imaginarijem za vlastite potrebe i predstavljala sebe kao mučenicu, nije bila vjernica (religiozno je bila odana komunističkoj partiji, doduše), a na njezinim slikama uvijek pronalazimo podvojenost - ta podvojenost ima izvor u mitologiji Meksika, ali i u njezinom karakteru. Muško i žensko, život i smrt, tama i noć, razaranje i mir, bol i allegria - "raznolikost sjedinjena", stoji u Fridinom dnevniku. Iako njezini autoportreti odišu boli i tugom, u njima ona "istinski postoji", kako veli Slavenka, a njezino stvaralaštvo nosi i danas poruku nade - znak da život u nama buja čak i kad nam tijelo otkazuje poslušnost. Fridina strast za životom nadjačala je čak i govorkanja da joj je Diego pomogao da okonča svoj život (iako je plućna embolija službeni uzrok njezine prerane smrti), jer bol više nije mogla trpjeti. Nakon amputacije noge godinu dana prije smrti, u dnevnik je zapisala: "Ima trenutaka kad gubim svaki razlog postojanja. I dalje se želim ubiti. Diego me od tog odvraća računajući na moju taštinu kad mi kaže da bih mu nedostajala. Tako mi je rekao i ja mu vjerujem. No, nikad u životu nisam toliko patila. Pričekat ću još malo."
Nije nimalo čudno da toliko volimo Fridu - čini se gotovo nemogućim ne voljeti nekoga tko svoj život i svoje osjećaje prepoznaje, proživljava i nudi na dlanu. Bio čovjek zdrav ili ne - u takvoj vrsti razotkrivanja leži sva njegova hrabrost. Opterećena bolešću, a slobodna od okova društva, živjela je žilava Frida u svojoj Plavoj kući. Slavenka Drakulić doista joj je odala počast ovim romanom, iako Frida nije priželjkivala odavanje takvih časti. Vrlo kontradiktorno, upravo prikazujući njezinu bol, autorica je oživjela i Fridu i sve ono što ju je činilo sretnom (i nesretnom). Voljela je kale, pitaju, tequilu i mole, po receptu Diegove bivše supruge i svoje prijateljice, Lupe (navukla sam se na gledanje "Eva Longoria: Searching for Mexico" pa znadem da mole ne izgleda primamljivo, ali da ga Meksikanci obožavaju). Jedno vrijeme poučavala je studente slikanju, odnosno životu - poučavala ih je da vole ljude i prepoznaju što je dobro u popularnoj umjetnosti, a svojom istinom i drskošću prkosi konvencijama, hotimice, i danas.
"Različiti smo po tome što sam ja imala više snage od njega. Borila sam se sa svojim demonom tako što sam ga ogolila, pokazala, prokazala. Bila sam nemilosrdna. Izmorila sam svoju bolest, isisavala je i iskorištavala. Žilavo sam joj se odupirala. Živjela sam u stanju stalne unutrašnje napetosti, podijeljena na dva dijela koji se bore na život i smrt. Izvlačila sam bol iz dubine na površinu, a zatim je izložila svjetlu i pogledima, a demon to mrzi. Izlagala sam ne samo njeno lice, nego i tijelo i noge i rane i srce i trbuh i kičmu... To mi je davalo snagu. Moja je pobuna bila skandalozna jer ne samo što sam slikala, već sam slikala bol i bolest! Bolesni ljudi to ne rade. A otac? On je tonuo sve dublje i dublje u svoju samicu. Na kraju ga je bilo teško dozvati među nas. Za razliku od njega, ja nisam pristala na svoju osudu."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)