Nakon knjige Julijane Adamović, nepce mi je poželjelo nešto urbano. Knjiga "Mirovanje" na popisu knjiga koje želim pročitati mi je otkako sam slušala Dunju Matić kako u Knjigopsiji priča o knjizi "Psi". Jest da je Dunja Matić Benčić asistentica na kolegijima kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, ali nije me privukla njezina profesionalna rječitost, nego strast s kojom je pričala o djelu mlade autorice. Svatko tko na taj način razgovara o umjetnosti vrijedan je proučavanja, što se mene tiče.
Kažu da je "Mirovanje" roman, ali on ne 'liči romanu - kratka poglavlja predstavljaju ekstrahirani život autorice, koja mijenja oblik. U jednom trenutku je ondje u prvom licu, a već u sljedećem je u trećem. Autorica vam neće predočiti sve što se dogodilo u njezinom životu, ali njezina emocija će biti jasna i glasna. Čini se da je ispovjedna forma zahvalna za čitanje (a možda i za pisanje) - različiti smo, živimo brzo i intenzivno dok se u nama odvijaju evolucije i revolucije, ali osjećamo isto. Doduše, ne želimo se baviti onime što osjećamo, lakše se prepustiti tuđim osjećanjima. Lakše je buljiti u tuđe truljenje, nego se uhvatiti u koštac s vlastitim. Iako mi je kao čitatelju prepoznavanje u tekstu lajtmotiv, u ovakvoj se knjizi nisam poželjela prepoznati.
"Mirovanje" obuhvaća bolan period u životu autorice u kojem ona uči živjeti slobodno od vlastitih tereta u svijetu koji stoji pod utjecajem pandemije. Tekst je ovo kao stvoren za ženu koja je zašla u tridesete i koja shvaća da mora pustiti, da malo toga u svom životu može držati pod kontrolom, iako je obrazovana, inteligentna, duhovita, pa i voljena (podrška u obliku njezina muža, Luke, najljepši je dio ovog romana). Knjiga je to za mladu ženu koja njeguje osobnu arheologiju, kao i autorica, i koja se ne boji potražiti pomoć psihologa ili psihijatra. Roman se bavi i depresijom - otud to treće lice, kojem se autorica okretala pišući o trenucima na koje je morala gledati izdaleka, sa sigurne udaljenosti. Dunja Matić piše autofikciju razmještene poezije, pomalo nalik Tei Tulić, pa čak i Martini Vidaić. Ako ste voljeli "Stjenice" ili "Strvinare starog svijeta", voljet ćete i "Mirovanje", iako ga smatram najtamnijim komadom spomenutog trojstva. Naime, korice će vas prevariti, jer ova ružičasta knjiga mogla bi vam, umjesto luckaste ženstvene atmosfere, donijeti osjećaj paralizirajućeg sivila (kojeg sam pokušala razbiti slušajući Van Morrisona, na kojeg me podsjetio "Belfast", kojeg sam tek nedavno pogledala - Kenneth Branagh je genijalno spojio crno-bijeli svijet nasilja u Irskoj i nadonosne glazbe irskog kantautora!), s kojim možda nećete znati izaći na kraj.
"Kad progovori, govori mu uvijek isto: "Nisam uvijek bila ovakva." Govori isto što i njena baba, zvuči kao ona i izgleda kao ona. Kada je takva - ovakva - i hoda kao ona: sporo, pognuto i stisnuto. Babina bol budi se u njoj, preuzima je. Postaje sama sebi tuđa, daleka kao treće lice, sama sebi Ona."
"Rekla bih da je moja ljutnja prirodan produžetak zabrinutosti, ali to je samo ljepša polovina istine. Druga polovina nije toliko pitoma, druga strana moje ljutnje je ljubomora. Ljubomorna sam na njegova društveno prihvatljiva rješenja. On može "popit kišu isusovu", a ja se nekad sramim reći da idem psihijatru. On može kao u pjesmi, piti da zaboravi, a ja plaćam da bih se prisjetila. I moje prisjećanje i njegovo piće ponekad se čine jednako neuspješnima, kao tog jutra, kad sve smrdi po cugi, a ja nemam razumijevanja. Odvratna je ta žena koja mu pije krvi, zato ću je odvesti u šetnju. Nadam se da će se umoriti, ostati iza mene i zaboraviti put kući."
"Danas je to sjećanje daleko kao dom. Umjesto raspravama, riječi služe smiraju. Sastaju se u tišini, na bjelini, dodirom tipke. Malo ih je i sve su mekane. Mekane su i moje maske, obrisale su se crne crte na kapcima, na mojim je usnama već dovoljno boje. Sve više je previše, gusti talog koji grize kožu. Golog lica vidim koliko joj sličim. I ja danas čistim dok mi prsti ne prokrvare. Ništa ne podnosim gore od nereda. Ništa, osim trenutaka kada netko govori glasno i doživljava previše. Više se ne sramim, ali ni ne osjećam slobodu i ponekad se moram podsjetiti na smijeh. Smrzla bih se bez potkošulje."
"Bojati se bezazlenih stvari, u tome sam dobra. Užasavala sam se ideje upravljanja vozilo, a sada mi se čini da me užasavala ideja upravljanja bilo čime osim samom sobom. I sama sa sobom samo petljam. Bilo bi lijepo moći sjesti u tu mašinu i odvesti se bilo kamo, kao bilo koji neovisan čovjek, neovisna o tuđem vremenu i tuđim savladanim vještinama, neovisna o rasporedu autobusa i dostupnosti taksija, neovisna. Razmišljam o mjuzi koja bi svirala dok se magistralom spuštam na jug, u Split, sama. Vjetar u kosi i sve što s tim ide. Moja prijateljica kaže da je i ona to zamišljala, da će se jednom kad položi samo vozikati okolo, ona i muzika i vjetar. Nikad to nije napravila, iako vozi već godinama. Smijemo se svim tim planovima kraj kojih samo prođemo kao pored stopera uz cestu."
Nakon tako bliskog susreta s autorom, zapita se čovjek - čime se taj autor hrani? U jednom je intervjuu Dunja Matić spomenula roman "Knjiga domova" Andree Bajanija, rekavši da zaslužuje da se o njoj pišu doktorati. Već sljedećeg sam jutra bila u knjižnici: "Knjigu domova" molim!
Andrea Bajani talijanski je pjesnik i esejist, urednik i prozaist, a "Knjigu domova" koncipirao je kao fragmentarne memoare u kojima poglavlja nose naslove prema prostorima u kojima je autor, ili netko njemu bitan, boravio tijekom svog života. Poglavlja nisu ispisana linearno, nego su pomalo nalik igri iluzije u kojoj je oko promatrača prisiljeno netremice pratiti predmet koji nestaje ispod čaše, prvo jedne, pa druge, pa treće. Gdje će on završiti, i kako li je tamo dospio... Je li sporo oko, ili um, nikad se ne razjasni.
"U prvom su domu tri spavaće sobe, dnevni boravak kuhinja i kupaonica. Spavaća soba u kojoj spava dijete, koje ćemo konvencionalno nazvati Ja, ustvari je ostava s kolijevkom. Pomalo je vlažna, kao i uostalom i ostatak Doma. Nema prozora, ali ugodna je i blizu kuhinje. Zveket posuđa, pravilno lupkanje noža po dasci za rezanje, postojan mlaz vode u sudoperu vjerojatno su među prvim uspomenama tog Ja, premda ih se on ne sjeća. Kao što se ne sjeća prigušenog, tupog zatvaranja vrata hladnjaka, ili trzaja otpora koji pružaju prije nego se naglo otvore. To je mala kuhinjska polifonija: limene udaraljke s kontrapunktom keramike, otjecanje vode, brujanje hladnjaka, huk nape nad štednjakom."
Pomislila sam da je domišljato od pisca da svoju nutrinu istraži prisjećajući se svojih domova, ali njegovo "Ja", pisano iz trećeg lica, izbacivalo me iz takta (a onda, kad bih naišla na riječ "moj" ili "meni", dugo bih sjedila nad njom, pitajući se je li riječ o pogreški prevoditeljice ili, pak, tim riječima autor želi poručiti čitatelju nešto znakovito). Iako on tvrdi da "ja" čini nekoliko osoba, jer je svatko od nas fluidan i mijenja se tijekom života, ne zadržavajući svoje prijašnje "ja", kako je rekao u intervjuu, meni ta priča ne drži vodu. Meni se činilo da mu je to treće lice jednine dopuštalo da se odmakne od samog sebe, da ga je oslobodilo od svih odgovornosti (a ništa me ne ljuti kao nesposobnost čovjeka da preuzme odgovornost). Ta mu je kukavna inovacija dopustila da puno toga napiše, ali malo toga kaže, bar u usporedbi s Dunjom Matić, koja se u "Mirovanju" hrabro (ili očajnički, nikad ne znam razliku) ogolila.
"Knjiga domova" brzo mi je postala zamorna, pa sam Bajanijevo rješenje iskoristila za maštanje o sobama, kućama i stanovima u kojima sam stasala u ovo što sam danas. Zažmirila bih nakon par poglavlja i prisjetila se svoje Pune kuće, u kojoj je moja sestra D. pjevala "Suzi je ponos naše ulice", dok se baby V. u hodalici sudarala sa zidovima. Mislila sam i na svoju ljubičasto-žutu sobu čije zidove sam ispisala tekstovima Avril Lavigne (Anything but ordinary, please!) i citatima Martina Luthera Kinga. Na pamet mi je pao i Brucoški stan kojeg sam dijelila s cimericom koja je dan i noć vježbala statistiku i sa svojim dečkom jela krumpir salatu (to nije eufemizam, doista su svako malo pravili krumpir salatu). Duže sam vrijeme živjela u Garsonijeri samostalnosti u kojoj sam na dar dobila ploču Tracy Chapman i u kojoj sam mislila da svijet čeka samo mene, samo kad bih položila još samo taj jedan ispit... U Šibeniku sam živjela u Petnaest kvadrata samoće, ali na taj stan ne želim misliti. Osim Pune kuće, nijedan od tih stanova ne bih ni u bunilu nazvala domom. Nisu to bila mjesta kojima hrliš onako kako hrliš utočištu, mjestu na kojem su i tišina i buka tvoji, na kojem si svoj, na kojem te njeguju. To su samo mjesta. Mjesta koja, eno ih, još uvijek (po)stoje. (Po)stojim i ja, s njihovim mirisima, zvukovima i okusima u kostima, napokon ukorijenjena, sretna - doma sam.
"Prije se ne bi toliko osmjelio: hodao je naokolo gol, bez krova, uvijek jednom nogom spreman potrčati za utočištem. Sad je neustrašiv, svjestan da se može skloniti u Dom kad god mu se prohtije.
To mu je dovoljno da odlučno korača svijetom, da se ne plaši oluja, da se osjeća zaštićenim od snijega, studeni i kiše. Dovoljno mu je da ponekad, dok šeta ili razgovara s nekim, rukom dodirne zidove, prijeđe prstom preko krova, da se uvjeri kako je Dom još ondje."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)