Nisam ni namjeravala čitati Karakašev "Potop", ali kolega mi ga je donio na stol (spontano, ustalio se običaj da jedno drugome ustupimo Karakaša - tako ga zovemo, kao da je on jedan od nas, lega - kad god nam dođe po ruku).
Dok čitam rečenice Damira Karakaša, osjećam neobičnu vrstu zahvalnosti, onu koju osjećaš kad na papiru nešto umrlo uskrsne, kad te podsjeti na ono čega nema, što je nestalo s lica Zemlje. Jer Karakaš piše o ljudima i o zemlji kakvi ne postoje u vremenu i na mjestu u kojem živim (iako bi mojim venama trebala kolati krv mog ličkog djeda Jure). Zato, kad Karakaš izvuče iz šupljeg kravljeg roga mokri brus, ja se naježim, i pitam se - što li će moja djeca osjetiti jednog dana, kad budu čitali Karakaša (neki dan Juraj me obavijestio da kod nas ne žive krave, ali da u Urugvaju živi više krava nego ljudi - jadno dijete nije nikad vidjelo kravu i čita više od prosječnog petogodišnjaka)?
"Potop" je svojevrsni nastavak "Proslave", ispripovijedan u prezentu, obojan sjetom. Kao i uvijek kod Karakaša, svaki odlomak je rečenica, a zarez i dvotočka njegovo su (ne tako) tajno oružje. Iako "Potop" ima nježnost kakvu "Proslava" nema, jer tu je Hana, koja nudi potencijal ljubavnog zapleta, iscrpila me već viđena vrsta neposrednosti - kraj sam dočekala ravnodušna, kao da gledam film koji sam već gledala.
Kad bih ga usporedila s vremenskim prilikama, Karakaševo pisanje bilo bi nalik nebu netom nakon oluje. Ono nudi smiraj ispod crnog neba, ali potrebniji je onima koji imaju životno iskustvo oluje. Pismo Tee Tulić, pak, nalik je magli kroz koju grabiš rukama, sve dok ti prsti ne utonu u nju i ti joj se prepustiš, zaboraviš kuda si krenuo. Za čitanje njezinog pisma ne trebaš iskustvo, trebaš samo biti.
"Ne znam još kako moja kuća izgleda izvana. Niti što je s mojom obitelji. Znam da na njezin krov slijeću leteći otvarači konzervi - galebovi. Od njih nema utočišta ni u sanjariji. Znam i da je moja kuća iznutra kao um dobro situirane, njegovane i zdrave starice. U njoj se gaji strpljivost prema životu i prema bilju. Nešto malo paučine za sreću i zlatni retriver za ljubav. U njoj još nitko nije umro. Moja kuća ne šeta, ne pomjera se ni milimetra. I moj grad je stabilan, neće kliznuti u more. Odavde je lako voljeti bilo koga, biti pitom i mekan. Reciklirati. Odavde je lako plaćati račune za dopunsko osiguranje i slušati sve što doktori kažu. Odavde, s ovog prozora, lako je.
Svatko tko ima ovakvu kuću, može u njoj mirne duše držati i štakora.
Nakon sanjarenja kuće u kući, ostaje kratka nepomičnost tijela. Tijelo postaje bijela kada puna vode."
Kao i kod Karakaša, odnos s ocem tema je i hvaljene knjige "Strvinari starog svijeta". U njoj, otac i kćer žive izoliranim životom nakon smrti majke. Njihov život gubi čvrstinu, čitavo njihovo postojanje prozirno je, nestaje u oblaku izmaglice. Iako njihova kuća jest omeđena zidovima, oni nisu postojani - kroz njih prolaze duhovi, i mogli bi se urušiti svaki tren. Krhki su, kao i njihovi stanari. Iako je Tea Tulić i ranije, u "Kosa posvuda", govorila o gubitku majke, ovaj put govori o onome što ostaje iza njega.
"To da smo mi živi, najviše vidim po našim rukama... Kad me otac svojim žuljevima pogladi po kosi, sve šuška."
Lirski izričaj Tee Tulić, ali i sama tema ‐ gubitak roditelja - podsjetio me na bajkaricu Sheilu Heti (i Tea raspravlja o boji, ali ne o zelenoj, za kojom Heti poseže, nego plavoj - "Kažu da plavo smiruje i stišava, ali, za razliku od zelene, ne krijepi jer nudi samo bijeg bez osvojene zbilje. Kažu i da je to boja koja živi u prošlosti."). Ipak, protagonistica Tee Tulić ne pretvara se u zeleni list, nego odlazi s ocem u ribe, gledati žestinu mora, jer oni se više ničega ne boje. Valovi života ih nose, oni se prepuštaju neživom, jer više nemaju entuzijazma za živi svijet.
Karakaš i Tulić svidjet će se onima koji razmišljaju u stihovima - oni će pronaći utočište u ovakvoj vrsti proze. Ovi nalik meni pomislit će da istina ne može biti onoliko lijepa koliko su lijepe rečenice koje ju otkrivaju, pomislit će da autor krije svoje tame iza blještavih pjesničkih slika, da balansira na granici pretencionizma i pažljivosti dok bira riječi iz jezičnog kataloga. Oni će možda poželjeti dugu i složenu, realnu rečenicu, onu koju čitaš u tišini, na kuhinjskom stolu, iz sigurnosti svog stana (prozori su zatvoreni!), onu na koju su navikli njihovi, od zbilje satkani, umovi. Poželjet će, ali će, nakon čitanja poezije u prozi, još dugo sanjati u stihovima, bježeći od svojih duša, nespremnih za valove bijesnog mora.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)