Preskoči na glavni sadržaj

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih?

Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature, ako je suditi po listama na kojima se nalaze autori engleskog govornog područja (dakle, moja zona ugode), devedesete su bile desetljeće epskih romana i obiteljskih saga po kojima su snimani filmski blockbusteri koji su nam lomili srca. Jedan od tih romana je i "Čovjek koji je šaptao konjima" Nicholasa Evansa - knjiga o kojoj su 1995. svi pričali, knjiga kraj koje sam prošla u knjižnici stotinu puta i koju nisam uzela u ruke.


Nicholas Evans bio je britanski novinar koji se bavio uglavnom televizijskom produkcijom. Odustavši od ideje za pisanjem vlastitog scenarija, napisao je ovaj debitantski roman koji se prodao u 15 milijuna primjeraka i koji se redovito nalazi na listama romana koji su ljudima prirasli k srcu. Redatelj Robert Redford 1998. roman je adaptirao za film i glumio u njemu, zajedno s Kristin Scott Thomas, Samom Neillom i mlađahnom Scarlett Johansson.


"Ah, je li to onaj film s Robertom Redfordom?" uzdahnula je knjižničarka kad sam došla po knjigu koju su izvadili iz naftalina knjižnice za mene. "Dobre stare priče", dodala je. Da! Baš to mi treba! Dobra stara priča, pomislila sam sa smiješkom. No, već na 20. stranici smiješak mi je sišao s lica.



Priča započinje jutrom trinaestogodišnje Grace Maclean koja je noć prije stigla s ocem u Chatham iz New Yorka. Njezin otac Robert, odvjetnik je ležernog stava, a majka Annie ambiciozna urednica prestižnog časopisa koju je posao zadržao duže u gradu. To jutro, Grace odlazi na jahanje s prijateljicom Judith, a prizori bezbrižnog druženja u šumi prekrivenoj prvim snijegom izmjenjuju se s prizorima vozača kamiona, Waynea P. Tannera, kojeg umara život na cesti pa vozi bez zimske opreme prečacima do mjesta isporuke robe, maštajući o tome da provodi više vremena s obitelji. Moram reći, tragičnu sudbinu namijenio je djevojčicama taj Nicholas Evans - prizor užasnog sraza dvaju konja s jahačicama i kamiona vješto je napisan - taj je dio priče na papiru moćniji negoli na ekranu.


"Ušao je dok je prala zube. Bio je odjeven u svoju englesku pidžamu na pruge i smiješio joj se u zrcalo. Annie ispljune kaladont i isplahne usta.
"Moraš prestati s tim plakanjem", reče ona ne pogledavši ga.
"Molim?"
"Vidjela sam te, kad je pala. Moraš prestati osjećati sažaljenje za nju. Sažaljenje joj uopće neće pomoći."
On je stajao i gledao u nju i kad se okrenula da se vrati u spavaću sobu, pogledi im se sretnu. Mrštio se i odmahivao glavom.
"Nevjerojatna si, Annie."
"Hvala."


Dok se njihova kćer bori za život, Annie i Robert razmišljaju - on se prisjeća dana kad je Grace rođena, a Annie preispituje svoj odnos s kćerkom. Iako je smatrala da imaju korektan odnos, Grace bi se uvijek najprije obratila ocu, a Anniene "riječi izrečene s namjerom da budu majčinski savjeti sve su češće bile osuđene da ih se shvati kao kritiku". Nakon povratka iz bolnice, i Grace i njezin istraumatizirani konj sahnu. Dok Grace svoju tugu i svoj bijes krije, pobješnjelom Pilgrimu gotovo nitko se ne može približiti, a da ne zadobije ozbiljne tjelesne povrede. Netko mora zadržati prisebnost pa Annie uzima uzde u svoje ruke i, uvjerena da je život nesretnog konja isprepleten sa životom njezine kćeri, pronalazi Toma Bookera kojeg nazivaju Šaptačem konjima. On savjetuje vlasnike konja i nosi jaknu sa nitnama (i garant pije pivo bez pjene). Nije ni čudo da ga je Robert Redford poželio utjeloviti - Tom Booker ultimativni je kauboj, a kauboji nikad ne izlaze iz mode (pitajte Beyonce!). Jedini je problem što Pilgrim nije jedini kojem će Tom Booker šaptati u uho.

 

Iako su se neki čitatelji na Goodreadsu zgražali nad predvidljivom romansom koja se odvila između žene zmaja iz grada i stamenog kauboja iz Montane, ja sam joj prišla otvorena srca zbog traume koja je temelj, i povod priči. Mogla sam razumjeti likove i njihove potrebe - neutješni Robert nije imao snage za rušenje Annienih zidova, Annie je zgrčeno glumila odvažnost, a Tom je bio usamljen do boli i predaja trenutku je bila jedino što je imao. Evansovo pripovijedanje jest ležerno, i da, on odveć romantizira neprihvatljive obrasce ponašanja, ali dodiruje stvarne probleme, a to je neiskreni život supružnika, koji godinama kriju jedno od drugoga svoje najveće boli, strahove i želje - a koji ih u trenutku tragedije paralizira. Rekla bih da je odnos Roberta i Annie ipak u romanu uvjerljivije napisan negoli je prikazan u filmu u kojem je naglasak stavljen na odnos Annie i Toma. Evans opisima divljih krda, maglovitih planinskih vrhunaca i snenih jutara na ranču podsjeća da muškarac umije ukrotiti divlju ženu tek nježnošću, ali da u partnerskom odnosu nema dominacije - muškarac i žena trebali bi se kretati usklađeno, "u ritmu jedno drugoga, slijediti osjećaj" (ovdje filmski soundtrack dolazi do izražaja). Svidjela mi se ranjivost muškaraca u ovom romanu i smjelost žena - uloge su pomalo izmijenjene, a fiktivna predvidljivost ovaj put me tješila. Evans je pričom o suživotu s prirodom uspio pokazati da suočavanje izranjavane životinje s ponorom može dovesti do izlječenja iliti da dobra priča iz devedesetih mora imati neku vrstu happy enda. Ukratko, ako ste obožavatelj "Mostova okruga Madison" (ja nisam - blago rečeno - ali nema veze), voljet ćete i "Čovjeka koji je šaptao konjima", pogotovo u filmskoj verziji koja je kemijom glavnih likova (i alternativnim krajem) nadomjestila svaki melodramatični moment ljubića kojeg je skovao Nicholas Evans (zanimljivo, čini se da je riječima puno teže prikazati dodir ili pogled, a da se ne pretvore u otrcani klišej!).


"Pa kakva je razlika između ta dva života? Jedan se, činilo se Annie, sastoji od obveza, a drugi od mogućnosti. Otud, vjerojatno, osjećaj stvarnosti. Jer obveze su opipljive, temeljito ukorijenjene u uzajamnim djelima; mogućnosti su, s druge strane, opsjene, prolazne i nevažne, čak i opasne. A s godinama, kako čovjek odrasta i postaje pametniji, to shvaća i zatvara vrata mogućnostima. Tako je bolje. Naravno da jest."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...