Preskoči na glavni sadržaj

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih?

Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature, ako je suditi po listama na kojima se nalaze autori engleskog govornog područja (dakle, moja zona ugode), devedesete su bile desetljeće epskih romana i obiteljskih saga po kojima su snimani filmski blockbusteri koji su nam lomili srca. Jedan od tih romana je i "Čovjek koji je šaptao konjima" Nicholasa Evansa - knjiga o kojoj su 1995. svi pričali, knjiga kraj koje sam prošla u knjižnici stotinu puta i koju nisam uzela u ruke.


Nicholas Evans bio je britanski novinar koji se bavio uglavnom televizijskom produkcijom. Odustavši od ideje za pisanjem vlastitog scenarija, napisao je ovaj debitantski roman koji se prodao u 15 milijuna primjeraka i koji se redovito nalazi na listama romana koji su ljudima prirasli k srcu. Redatelj Robert Redford 1998. roman je adaptirao za film i glumio u njemu, zajedno s Kristin Scott Thomas, Samom Neillom i mlađahnom Scarlett Johansson.


"Ah, je li to onaj film s Robertom Redfordom?" uzdahnula je knjižničarka kad sam došla po knjigu koju su izvadili iz naftalina knjižnice za mene. "Dobre stare priče", dodala je. Da! Baš to mi treba! Dobra stara priča, pomislila sam sa smiješkom. No, već na 20. stranici smiješak mi je sišao s lica.



Priča započinje jutrom trinaestogodišnje Grace Maclean koja je noć prije stigla s ocem u Chatham iz New Yorka. Njezin otac Robert, odvjetnik je ležernog stava, a majka Annie ambiciozna urednica prestižnog časopisa koju je posao zadržao duže u gradu. To jutro, Grace odlazi na jahanje s prijateljicom Judith, a prizori bezbrižnog druženja u šumi prekrivenoj prvim snijegom izmjenjuju se s prizorima vozača kamiona, Waynea P. Tannera, kojeg umara život na cesti pa vozi bez zimske opreme prečacima do mjesta isporuke robe, maštajući o tome da provodi više vremena s obitelji. Moram reći, tragičnu sudbinu namijenio je djevojčicama taj Nicholas Evans - prizor užasnog sraza dvaju konja s jahačicama i kamiona vješto je napisan - taj je dio priče na papiru moćniji negoli na ekranu.


"Ušao je dok je prala zube. Bio je odjeven u svoju englesku pidžamu na pruge i smiješio joj se u zrcalo. Annie ispljune kaladont i isplahne usta.
"Moraš prestati s tim plakanjem", reče ona ne pogledavši ga.
"Molim?"
"Vidjela sam te, kad je pala. Moraš prestati osjećati sažaljenje za nju. Sažaljenje joj uopće neće pomoći."
On je stajao i gledao u nju i kad se okrenula da se vrati u spavaću sobu, pogledi im se sretnu. Mrštio se i odmahivao glavom.
"Nevjerojatna si, Annie."
"Hvala."


Dok se njihova kćer bori za život, Annie i Robert razmišljaju - on se prisjeća dana kad je Grace rođena, a Annie preispituje svoj odnos s kćerkom. Iako je smatrala da imaju korektan odnos, Grace bi se uvijek najprije obratila ocu, a Anniene "riječi izrečene s namjerom da budu majčinski savjeti sve su češće bile osuđene da ih se shvati kao kritiku". Nakon povratka iz bolnice, i Grace i njezin istraumatizirani konj sahnu. Dok Grace svoju tugu i svoj bijes krije, pobješnjelom Pilgrimu gotovo nitko se ne može približiti, a da ne zadobije ozbiljne tjelesne povrede. Netko mora zadržati prisebnost pa Annie uzima uzde u svoje ruke i, uvjerena da je život nesretnog konja isprepleten sa životom njezine kćeri, pronalazi Toma Bookera kojeg nazivaju Šaptačem konjima. On savjetuje vlasnike konja i nosi jaknu sa nitnama (i garant pije pivo bez pjene). Nije ni čudo da ga je Robert Redford poželio utjeloviti - Tom Booker ultimativni je kauboj, a kauboji nikad ne izlaze iz mode (pitajte Beyonce!). Jedini je problem što Pilgrim nije jedini kojem će Tom Booker šaptati u uho.

 

Iako su se neki čitatelji na Goodreadsu zgražali nad predvidljivom romansom koja se odvila između žene zmaja iz grada i stamenog kauboja iz Montane, ja sam joj prišla otvorena srca zbog traume koja je temelj, i povod priči. Mogla sam razumjeti likove i njihove potrebe - neutješni Robert nije imao snage za rušenje Annienih zidova, Annie je zgrčeno glumila odvažnost, a Tom je bio usamljen do boli i predaja trenutku je bila jedino što je imao. Evansovo pripovijedanje jest ležerno, i da, on odveć romantizira neprihvatljive obrasce ponašanja, ali dodiruje stvarne probleme, a to je neiskreni život supružnika, koji godinama kriju jedno od drugoga svoje najveće boli, strahove i želje - a koji ih u trenutku tragedije paralizira. Rekla bih da je odnos Roberta i Annie ipak u romanu uvjerljivije napisan negoli je prikazan u filmu u kojem je naglasak stavljen na odnos Annie i Toma. Evans opisima divljih krda, maglovitih planinskih vrhunaca i snenih jutara na ranču podsjeća da muškarac umije ukrotiti divlju ženu tek nježnošću, ali da u partnerskom odnosu nema dominacije - muškarac i žena trebali bi se kretati usklađeno, "u ritmu jedno drugoga, slijediti osjećaj" (ovdje filmski soundtrack dolazi do izražaja). Svidjela mi se ranjivost muškaraca u ovom romanu i smjelost žena - uloge su pomalo izmijenjene, a fiktivna predvidljivost ovaj put me tješila. Evans je pričom o suživotu s prirodom uspio pokazati da suočavanje izranjavane životinje s ponorom može dovesti do izlječenja iliti da dobra priča iz devedesetih mora imati neku vrstu happy enda. Ukratko, ako ste obožavatelj "Mostova okruga Madison" (ja nisam - blago rečeno - ali nema veze), voljet ćete i "Čovjeka koji je šaptao konjima", pogotovo u filmskoj verziji koja je kemijom glavnih likova (i alternativnim krajem) nadomjestila svaki melodramatični moment ljubića kojeg je skovao Nicholas Evans (zanimljivo, čini se da je riječima puno teže prikazati dodir ili pogled, a da se ne pretvore u otrcani klišej!).


"Pa kakva je razlika između ta dva života? Jedan se, činilo se Annie, sastoji od obveza, a drugi od mogućnosti. Otud, vjerojatno, osjećaj stvarnosti. Jer obveze su opipljive, temeljito ukorijenjene u uzajamnim djelima; mogućnosti su, s druge strane, opsjene, prolazne i nevažne, čak i opasne. A s godinama, kako čovjek odrasta i postaje pametniji, to shvaća i zatvara vrata mogućnostima. Tako je bolje. Naravno da jest."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...