Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: Tuppence i Tommy

Možda vam ljetno doba ne zvuči kao savršena kulisa za cosy (ili cozy, zavisi s koje strane Atlantika se nalazite) mystery priču, pogotovo onima kojima je poznat termin "Christie for Christmas", ali kraj školske godine u meni redovito probudi želju za djelima kraljice krimića - baš u lipnju običavala sam iz knjižnice dovlačiti njezine knjige, čitati ih na travnjaku, na balkonu, nositi ih na more, iscrpljujući svoje sive stanice na ljetnoj žegi. Moja prva Christie bila je "Tragedija u tri čina", moja omiljena "Deset malih crnaca", a negdje između njih pročitala sam gotovo polovicu njezinih romana. Ipak, nijednom nisam pročitala roman u kojem su glavni likovi njezini mladi detektivi, Tuppence i Tommy! Štoviše, njihova su mi imena bila potpuna nepoznanica sve dok ih nisam ugledala na poleđini knjige "Tajanstveni protivnik" (prvi put objavljene 1922.), koja se nudila na štandu na Panonskom festivalu knjige.

Priča ide ovako - djevojka Prudence Cowley zvana Tuppence nasred Londona sreće svog druga iz vojne bolnice, Thomasa Beresforda zvanog Tommyja. Oboje su nezaposleni i u besparici, a "postoje samo tri načina da dobiješ novac - da ti ga netko ostavi, da se udaš za njega ili da ga sam stvoriš"! Brbljava, šarmantna i neustrašiva Tuppence nudi Tommyju partnerstvo, a Tommy, pomalo smušen i pasivan, pristaje. Mladi pustolovi d.o.o. odmah se baca na prvi zadatak - pronaći Jane Finn, ženu koja je preživjela potonuće Lusitanije s vrlo važnim dokumentima od međunarodne vrijednosti u rukama.


Gotovo je nevjerojatno da je ovaj roman napisala Agatha Christie jer on stilom i tempom pa i likovima u potpunosti odudara od onoga po čemu kraljicu krimića znamo i volimo. Govor protagonista je žustar, dijalog obiluje uskličnicima i rečenicama kao što su "Nastavi, o, Sherlocku!" ili "Pratite taj taksi!", ritam je dinamičan, bez psihološke razrade likova i njihovih motiva, potpomognut kolektivnim zanimanjem za špijunažu, zavjere i političke misterije, koje je vladalo nakon Prvog svjetskog rata, kada je Agatha Christie, nakon uspjeha prve knjige o Poirotu, "Zagonetnog događaja u Stylesu", objavila ovu detektivsku priču za mlade. Napisano je samo pet romana o Tuppence i Tommyju (oni zajedno stare pa ih kao mladce upoznajemo u "Tajanstvenom protivniku" i pratimo sve do "Ništa nije tako tajno", kao umirovljenike) pa ne čudi da su ih u kolektivnoj svijesti zasjenili popularniji Poirot i gospođica Marple.

Moram priznati, iako je bilo šarmantno vidjeti preteču svih detektivskih parova (zločin i ljubavna priča uvijek su dobra kombinacija!), nakon pročitane polovice "Tajanstvenog protivnika" morala sam posegnuti za klasičnom Christie pričom, utjehe radi. Nemam puno knjiga Agathe Christie u privatnoj kolekciji, tek posljednji slučaj Miss Marple, "Usnulo umorstvo", posljednji slučaj Poirota, "Zavjesu", i još par koji se po nečemu ističu, kao npr. "Nesreća nevinih", koju sam pribavila samo zato što je bila jedna od onih kojima se Agatha Christie ponosila.

"- Ja ne mislim tako... Čovjek je odgovoran za svoja djela, i ne samo za djela, već i za posljedice tih djela. Prije dvije godine uzeo sam na cesti mladog autostopista. Čim sam to uradio, pokrenuo sam slijed događaja. Mislim da se ne mogu odvojiti od njih."

U njoj, dr. Calgary skelom stiže u Sunny Point, dom obitelji Argyle. Zamišljen je, ali odlučan - povratka neće biti. Sin Lea Argylea, Jack, prije dvije godine osuđen je za ubojstvo svoje majke, Rachel Argyle. Nakon što nije uspio dokazati svoju nevinost i alibi, Jack je umro u zatvoru od upale pluća, a sada, dr. Calgary dolazi i govori da je Jackov alibi bio istinit - on je vozač koji ga je povezao u inkriminirajuće vrijeme, pa Jacko nije nikako mogao počiniti strašno kazneno djelo. Obitelj Argyle tu vijest ne dočekuje s veseljem, dapače - zabrinuti su, jer ako Rachel nije ubio problematični Jacko, tko jest? Dr. Calgary nema druge nego da sazna što se krije iza zidova Sunny Pointa.


"- I, tako, svi vi - reče polako Calgary - niste ni najmanje sumnjali u njegovu krivnju?
Hester se zapilji u nj.
- Kako bismo mogli? Bio je kriv.
- Ne, nije bio kriv - opovrgne Leo.
- Ne sviđa mi se ta riječ.
- To i nije prava riječ - reče Calgary i duboko uzdahne. - Jack Argyle je nevin."


Možda "Jacko doista nije imao sreće one večeri", a možda je nešto sasvim drugo posrijedi. Rachel Argyle bila je nesebična žena koja je posvojila Mary, Mickeya, Hester, Tinu i Jacka, a sada postaje jasno - netko iz obitelji Argyle ubio je požrtvovnu i posesivnu majku. "Nesreća nevinih" domišljato je ispisana misterija s elementima obiteljske drame, bogata karakterizacijom likova i red herring tragovima koji su odmjereni, baš kao i sama autorica. Uvijek se iznova divim eleganciji Agathe Christie, spisateljice i žene koja je najprodavaniji autor na svijetu, a koja je cijenila privatnost, u svojim knjigama otkrivajući tek tu i tamo svoje stavove o životu, ljubavi i pravdi.

"Jadna Rachel, koja je mogla kupiti toliko mnogo stvari, ništa sebično, ništa za sebe, koja je pružala ljubav i dom neželjenoj djeci. Sve je te stvari mogla kupiti za njih, ali ne i njihovu ljubav."

U "Nesreći nevinih", koju je posvetila svom odanom izdavaču, Billyju Collinsu, Agatha preispituje posvojenje kao institut, što su joj politički korektniji čitatelji od mene zamjerili. Meni je, pak, za oko zapela rečenica u kojoj liječnik obitelji Argyle proziva ubijenu gospođu Argyle da je odveć mazila, hranila i voljela svoju usvojenu djecu, a da to nije bilo za njihovo dobro. Agatha Christie ovdje spretno postavlja pitanje koje se, vjerujem, svi bar jednom u životu upitamo, bili posvojitelji ili biološki roditelji - je li ponašanje naše djece genetski uvjetovano ili ih oblikuje naš odgoj odnosno nedostatak odgoja? Danas smo pametniji, znamo da ne treba zanemariti nijedan od aspekata, ali nije nimalo neobično da se to pitanje postavljalo potkraj pedesetih godina, kada je ovaj roman pisan. 

"Pravda je u rukama ljudi, a ljudi nisu nepogrešivi."


Nema sumnje, zrelija, da ne kažem - mračnija, Agatha Christie draža mi je od balavice koja se uzda u šijunažu i hipstere gladne pustolovine. Kišni lipanjski dan, glazba Cheta Bakera i mrvice keksića na tanjuriću kraj šalice crne kave - vikend može početi...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...