Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: Tuppence i Tommy

Možda vam ljetno doba ne zvuči kao savršena kulisa za cosy (ili cozy, zavisi s koje strane Atlantika se nalazite) mystery priču, pogotovo onima kojima je poznat termin "Christie for Christmas", ali kraj školske godine u meni redovito probudi želju za djelima kraljice krimića - baš u lipnju običavala sam iz knjižnice dovlačiti njezine knjige, čitati ih na travnjaku, na balkonu, nositi ih na more, iscrpljujući svoje sive stanice na ljetnoj žegi. Moja prva Christie bila je "Tragedija u tri čina", moja omiljena "Deset malih crnaca", a negdje između njih pročitala sam gotovo polovicu njezinih romana. Ipak, nijednom nisam pročitala roman u kojem su glavni likovi njezini mladi detektivi, Tuppence i Tommy! Štoviše, njihova su mi imena bila potpuna nepoznanica sve dok ih nisam ugledala na poleđini knjige "Tajanstveni protivnik" (prvi put objavljene 1922.), koja se nudila na štandu na Panonskom festivalu knjige.

Priča ide ovako - djevojka Prudence Cowley zvana Tuppence nasred Londona sreće svog druga iz vojne bolnice, Thomasa Beresforda zvanog Tommyja. Oboje su nezaposleni i u besparici, a "postoje samo tri načina da dobiješ novac - da ti ga netko ostavi, da se udaš za njega ili da ga sam stvoriš"! Brbljava, šarmantna i neustrašiva Tuppence nudi Tommyju partnerstvo, a Tommy, pomalo smušen i pasivan, pristaje. Mladi pustolovi d.o.o. odmah se baca na prvi zadatak - pronaći Jane Finn, ženu koja je preživjela potonuće Lusitanije s vrlo važnim dokumentima od međunarodne vrijednosti u rukama.


Gotovo je nevjerojatno da je ovaj roman napisala Agatha Christie jer on stilom i tempom pa i likovima u potpunosti odudara od onoga po čemu kraljicu krimića znamo i volimo. Govor protagonista je žustar, dijalog obiluje uskličnicima i rečenicama kao što su "Nastavi, o, Sherlocku!" ili "Pratite taj taksi!", ritam je dinamičan, bez psihološke razrade likova i njihovih motiva, potpomognut kolektivnim zanimanjem za špijunažu, zavjere i političke misterije, koje je vladalo nakon Prvog svjetskog rata, kada je Agatha Christie, nakon uspjeha prve knjige o Poirotu, "Zagonetnog događaja u Stylesu", objavila ovu detektivsku priču za mlade. Napisano je samo pet romana o Tuppence i Tommyju (oni zajedno stare pa ih kao mladce upoznajemo u "Tajanstvenom protivniku" i pratimo sve do "Ništa nije tako tajno", kao umirovljenike) pa ne čudi da su ih u kolektivnoj svijesti zasjenili popularniji Poirot i gospođica Marple.

Moram priznati, iako je bilo šarmantno vidjeti preteču svih detektivskih parova (zločin i ljubavna priča uvijek su dobra kombinacija!), nakon pročitane polovice "Tajanstvenog protivnika" morala sam posegnuti za klasičnom Christie pričom, utjehe radi. Nemam puno knjiga Agathe Christie u privatnoj kolekciji, tek posljednji slučaj Miss Marple, "Usnulo umorstvo", posljednji slučaj Poirota, "Zavjesu", i još par koji se po nečemu ističu, kao npr. "Nesreća nevinih", koju sam pribavila samo zato što je bila jedna od onih kojima se Agatha Christie ponosila.

"- Ja ne mislim tako... Čovjek je odgovoran za svoja djela, i ne samo za djela, već i za posljedice tih djela. Prije dvije godine uzeo sam na cesti mladog autostopista. Čim sam to uradio, pokrenuo sam slijed događaja. Mislim da se ne mogu odvojiti od njih."

U njoj, dr. Calgary skelom stiže u Sunny Point, dom obitelji Argyle. Zamišljen je, ali odlučan - povratka neće biti. Sin Lea Argylea, Jack, prije dvije godine osuđen je za ubojstvo svoje majke, Rachel Argyle. Nakon što nije uspio dokazati svoju nevinost i alibi, Jack je umro u zatvoru od upale pluća, a sada, dr. Calgary dolazi i govori da je Jackov alibi bio istinit - on je vozač koji ga je povezao u inkriminirajuće vrijeme, pa Jacko nije nikako mogao počiniti strašno kazneno djelo. Obitelj Argyle tu vijest ne dočekuje s veseljem, dapače - zabrinuti su, jer ako Rachel nije ubio problematični Jacko, tko jest? Dr. Calgary nema druge nego da sazna što se krije iza zidova Sunny Pointa.


"- I, tako, svi vi - reče polako Calgary - niste ni najmanje sumnjali u njegovu krivnju?
Hester se zapilji u nj.
- Kako bismo mogli? Bio je kriv.
- Ne, nije bio kriv - opovrgne Leo.
- Ne sviđa mi se ta riječ.
- To i nije prava riječ - reče Calgary i duboko uzdahne. - Jack Argyle je nevin."


Možda "Jacko doista nije imao sreće one večeri", a možda je nešto sasvim drugo posrijedi. Rachel Argyle bila je nesebična žena koja je posvojila Mary, Mickeya, Hester, Tinu i Jacka, a sada postaje jasno - netko iz obitelji Argyle ubio je požrtvovnu i posesivnu majku. "Nesreća nevinih" domišljato je ispisana misterija s elementima obiteljske drame, bogata karakterizacijom likova i red herring tragovima koji su odmjereni, baš kao i sama autorica. Uvijek se iznova divim eleganciji Agathe Christie, spisateljice i žene koja je najprodavaniji autor na svijetu, a koja je cijenila privatnost, u svojim knjigama otkrivajući tek tu i tamo svoje stavove o životu, ljubavi i pravdi.

"Jadna Rachel, koja je mogla kupiti toliko mnogo stvari, ništa sebično, ništa za sebe, koja je pružala ljubav i dom neželjenoj djeci. Sve je te stvari mogla kupiti za njih, ali ne i njihovu ljubav."

U "Nesreći nevinih", koju je posvetila svom odanom izdavaču, Billyju Collinsu, Agatha preispituje posvojenje kao institut, što su joj politički korektniji čitatelji od mene zamjerili. Meni je, pak, za oko zapela rečenica u kojoj liječnik obitelji Argyle proziva ubijenu gospođu Argyle da je odveć mazila, hranila i voljela svoju usvojenu djecu, a da to nije bilo za njihovo dobro. Agatha Christie ovdje spretno postavlja pitanje koje se, vjerujem, svi bar jednom u životu upitamo, bili posvojitelji ili biološki roditelji - je li ponašanje naše djece genetski uvjetovano ili ih oblikuje naš odgoj odnosno nedostatak odgoja? Danas smo pametniji, znamo da ne treba zanemariti nijedan od aspekata, ali nije nimalo neobično da se to pitanje postavljalo potkraj pedesetih godina, kada je ovaj roman pisan. 

"Pravda je u rukama ljudi, a ljudi nisu nepogrešivi."


Nema sumnje, zrelija, da ne kažem - mračnija, Agatha Christie draža mi je od balavice koja se uzda u šijunažu i hipstere gladne pustolovine. Kišni lipanjski dan, glazba Cheta Bakera i mrvice keksića na tanjuriću kraj šalice crne kave - vikend može početi...

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Život lišen matematike

Pitam se, pitam - zašto uvijek iznova instinktivno posežem za djelima o nekim retro vremenima, čije me zaboravljene scenografije vraćaju u djetinjstvo, kroz čiju maglu vidim sebe kao djevojčicu, osluškujem si govor i misli, nastojim se sprijateljiti s tim bićem od kojeg me život 21. stoljeća razdvojio? Primijetila sam odmah taj čudan naslov nove knjige Tanje Tolić, zagrebačke novinarke, urednice i osnivačice portala “Najbolje knjige" - to grčko slovo o kojem ne znam ništa, koje ne koristim u svom životu lišenom matematike i fizike. Pročitavši pogovor Jadranke Pintarić na poleđini knjige "Fi" Tanje Tolić, stavila sam ju na pult knjižničara Kreše, koji nije ni slutio koliko od ove knjige očekujem. U provokativnom pogovoru Jadranka Pintarić govori o mitu nedužnog djetinjstva provedenog u bezbrižnosti igre i istovremeno obećava "psihološki, generacijski i društveni roman koji je istodobno čaroban, snovit i jezovit; osvaja stilom i jezikom", i koji će "nas ist...

Dnevnik Virginije Woolf

U predvečerje se nad gradom uskovitlala oluja - vjetar je čupao breze iz njihove meke zemljane postelje, lišće je u panici bježalo iz našeg mirnog naselja, djeca su ga ispratila vriskom. Nestalo je struje i upalili smo svijeće, dok se maslac, koji sam namijenila neispečenim keksima, otapao na temperaturi stana, a mene je spopala neodoljiva želja da zavirim u zbirku kratkih priča Virginije Woolf koju sam nedavno u prolazu zgrabila s police knjižnice. Yup, iako poznata po svojim romanima i esejima, Virginia Woolf pisala je i kratke priče. Prva priča u zbirci jest "Kuća duhova", po kojoj je zbirka i dobila ime, a koja je nadahnuta starom kućom Monks House u Sussexu, u kojoj su Woolf i njezin suprug Leonard živjeli i u kojoj je, očito, osjećala snažnu prisutnosti onih koji su ondje živjeli prije njih (Volim ljude kojima su kuće važne, koji u njima prepoznaju protek vremena, ali i ljudsku esenciju). Njezine su kratke priče impresije, nizovi misli i prizora - ona promatra čaplje u ...

The 90s (5)

Ne znam što je bilo prije, kokoš ili jaje, Scully ili Buffy, ali kao dijete sam bila opsjednuta trima stvarima - vanzemaljcima, duhovima i vješticama. Možda je to zajedničko svima nama, milenijalcima, koji smo odrasli na serijama kao što su "Dosjei X", "Rosswell" "Buffy" i "Sabrina, tinejdžerska vještica", ali interes za nadnaravnim nije kod mene jenjavao sa zrelošću - i dan danas rado čitam o poltergeistima, obožavam viktorijsku memento mori fotografiju, rado ću poslušati kojekakvu novu teoriju zavjere o životu u svemiru, a svake jeseni, pogledat ću "Hocus Pocus" ili "Practical Magic". Filmovi o sestrama vješticama, kao najstarijoj od tri kćeri mojih roditelja, uvijek su mi bili slaba točka - volim ideju vještice kao intuitivne i samosvjesne žene, samotnjakinje koji živi u skladu s prirodnim mijenama, ali koja raste pod mentorstvom svojih pretkinja i ima moćno zaleđe svojih sestara (Ya-Ya!). Ove sam godine posebno nestrpljiv...

Uvrede, ali najljepše

Nedavno je moj ćaća proslavio svoj 65. rođendan i postao penzioner. Kao pravi mali mučki provokator, tim povodom poklonila sam mu knjigu Pavla Pavličića, "Pohvala starosti". Nije moj otac načitan lik - on knjigu umije pročitati u deset minuta (prva stranica, sredina, puf!, kraj!) - ali znala sam da neće moći odolit' naslovu u kojem se starost hvali, koliko god on sebe (a i sve nas) uvjeravao da bi na nogometnom terenu mogao zdriblati i momke trostruko mlađe od sebe. Već drugo jutro, poslao mi je recenziju knjige SMS porukom (moj tata nema pametni telefon, i pisanje poruka njegov je najveći tehnološki domet): "Noge sve tanje dupe sve manje glava sve veca trbuh ko vreca to ti je rezime knjige poz". Nazvala sam mamu (tatinu sekretaricu) da joj prenesem tu rječitu opasku, a potom čula recenzenta, pomalo iznerviranog, kako u pozadini mrmlja: "Misliš da ja to ne znam?! Sve je to meni poznato!", misleći, ako se ne varam, na svoje mladenačko dupe, dodavši: ...

Skroz hladnokrvno

Moji najbliži zasigurno znaju za moju ovisnost o Googleu - nema pojma kojeg nisam guglala - guglam tijekom radnog vremena, guglam na wc školjci, guglam u hodu, guglam za vrijeme jela, guglam dok usisavam, dok peglam, pa i dok stavljam maskaru - hej, ali ne guglam dok vozim, pa nemojte ni vi (sad sam si sva kao Oprah)! Kad nešto čitam, postanem toliko opsjednuta time da želim biti u toj knjizi, u tom liku, u toj atmosferi, u tom vremenu. Sjećam se, dok sam čitala Mi djeca s kolodvora Zoo, danima sam samo ležala na svom krevetu, ne razgovarajući s ukućanima, furajući neku homeless-loner-junkie facu, dok sam u ostatku života bila odličan učenik i dok sam pušače pokušavala odviknuti od te odurne navike. Proteklih dana čitala sam Hladnokrvno ubojstvo Trumana Capotea (da, onog lika koji je smislio Holly Golightly), pa možete zamisliti u kolikoj mjeri se ovdje guglanje otelo kontroli.  Budući da je roman utemeljen na istinitom događaju (čarobne riječi na koje se oduzmem - vo...