Preskoči na glavni sadržaj

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da je napokon preveden četvrti roman koji je napisao Ethan Hawke, znala sam da ću ga pročitati.


"Većina nas ne poznaje osobito samog sebe i zato je tako jebeno važno da postavljamo drame."

Nije Todd bio jedini Hawkeov lik koji mi je prirastao k srcu - nadala sam se čak da će glavni lik njegovog novog romana biti nalik Jesseju iz "Before" trilogije (Hawke je jedan od scenarista tog filma, a meni se šetnja po Beču još uvijek čini kao najromantičnija ideja za dejt), ali on je  više nalik samom autoru nego romantičnom liku kojeg je nekoć glumio. Ipak, ono što sva trojica - Ethan, Jesse i William - imaju zajedničko jest strast prema umjetnosti.

"All the world's a stage, and all the men and women merely players. They have their exits and their entrances; And one man in his time plays many parts", rekao je Shakespeareov lik u jednoj od njegovih drama. Nije nikakvo čudo da je poznati holivudski glumac odabrao upravo Shakespearea da bi pokazao dekonstrukciju i-bogati-plaču života glumca koji je zagazio u tridesete. Protagonistu "Bljeska tame" (dramatičan naslov, ali OK), Williamu Hardingu, život se raspada. Njegov razvod od kraljice rock glazbe glavna je vijest u tabloidima, ali njegova mu je profesija oslonac i ishodište osjećaja samopoštovanja - uvijek je bio dobar glumac (istu rečenicu izrekao je Hawke za sebe u razgovoru o knjizi, objašnjavajući svoju izgubljenost tijekom pandemije), što god njegov otac mislio o tome. Pripremajući se za ulogu Hotspura, jednog od buntovnih vojnika u drami "Henrik IV", mladi William mora proniknuti u svoje tame, pronalazeći u umjetnosti inspiraciju za život.


William se moli bogovima teatra, živi poročno, ali egocentrično se smatra dobrim i poštenim likom, iako ga čitav svijet vidi kao posrnulog čovjeka koji je prevario rock božicu s kojom ima dvoje dječice. Njegov je glas nalik svakom lažno skromnom holivudskom glasu koji bi volio biti muškarčina, a u kojem se krije dijete koje nastoji impresionirati svoje (odsutne) roditelje. 

Iako tekst mnogi smatraju autobiografskim, jer je i razvod Hawkea od Ume Thurman bio medijski popraćen, a Hawke svojedobno doista jest glumio Hotspura u kazalištu, rekla bih da je "Bljesak tame" ipak fiktivno djelo koje ima smisla i logike, za razliku od kompliciranog stvarnog života. Mogu ga zamisliti da piše ovu knjigu kako bi sebi, ali i svojoj djeci, objasnio loše odluke koje je donio u životu. Sama struktura, tekst pisan u činovima i prizorima, ono je što je Hawkea prvotno nadahnulo da piše upravo o glumcu, o nekome koga poznaje. Njegovi stavovi o umjetnosti, ali i mali uvid u život slavnog, ali iskompleksiranog i nezrelog glumca glavni su adut ovog romana, kojeg mnogi nazivaju Hawkeovim najboljim (druge nisam čitala, pa ne bih znala). Čitajući ga, shvatila sam da samoj sebi dugujem iscjeljenje nekih rana, ali i spoznala zašto u kazalište idem nadajući se katarzičnom ridanju nad sudbinama likova na daskama koje život znače. Trema i očekivanja, kojekakve projekcije, osobna prtljaga i neostvareni snovi na pozornici Shakespearove drame itekako su opipljivi, kao i moment koji opija - kad glumac osjeti da tisuću ljudi pažljivo prati svaku njegovu riječi. Ethan Hawke nam jest omogućio život muhe na zidu zapozorja života slavnog glumca, daleko od glamura kojeg gledamo u medijima, ali bih li ovaj roman poželjela čitati da ga nije napisao slavni Ethan Hawke? Nisam sigurna. Posebna znatiželja goni nas k štivu holivudskih pisaca (pozor, govori vam žena koja je jednom kupila knjigu Khloe Kardashian - k vragu, još uvijek mi nije jasno što mi je bilo u tom trenutku) - je li holivudski život čaroban? Pate li nas iste muke sazrijevanja? Piše li on dobro, ili je gluma njegov jedini talent? Ethan Hawke talentiran je na više razina, rekla bih - iako su nam kriteriji jamačno labaviji kad je riječ o književnosti u produkciji celebrityja, bez obzira radi li se o fikciji ili memoarima - jedino tako objašnjavam popularnost "Zelenih svjetala" Matthewa McConaugheya, jedne od possibly najgorih knjiga ikada napisanih u Hollywoodu.


"Vanjski svijet često slavi najtrivijalnije, najpovršnije aspekte glumčeva života, uzdižući njegovu osobnost gotovo do statusa plastičnog božanstva, ali stvarni užitak glume upravo je u nestajanju osobnosti. Kad preuzmeš sva vanjska odličja nekoga drugog - podrijetlo, naglasak, odjeću, obiteljsko zaleđe - shvatiš da se svaki element tvoje osobnosti dade preoblikovati. Možeš sve to, možeš se ogrnuti kožom drugoga ljudskog bića, a i dalje ostati ti. To se na neki svoj mali način čini dubokim jer upućuje na to da ništa od onoga što ističemo kao svoj identitet nije intrinsična bit. Mi smo nešto mnogo tajnovitije od osobe koja je duhovita, koja je bijesna, koja je povrijeđena, koja Puši Marlboro, koja je prezbiterijanac, koja je ženskar, koja je Nigerijac, koja je fan Real Madrida - sve je to samo vanjska oblatna. Dakako, gluma mi je godila, unutar drame činilo se mogućim da nisam osoba koju određuje preljub ili otac koji me nije volio, njegove laži, to što je bio loš otac. Može me definirati nešto posve drugo."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Čitajmo i kuhajmo

Manjina pošiljka ušla mi je u život dok mi se u pećnici krčkao iločki ćevap. Miris pečene paprike i dinstanog luka širio se stanom, a ja sam pomislila - Manji bi se ovo svidjelo. Znam, smiješno je što sam toliko uvjerena da znadem što bi se svidjelo Marijani Jambrišak Račić, zvanoj Manja, jer Manju uopće ne poznajem, nisam ju nikad u životu vidjela, pružila joj ruku. Ipak, jedna je od onih osoba za koje vam se čini kao da ih uistinu poznajete, samo zato što čitate njihove objave na društvenim mrežama - jedna je od onih žena u kojima se prepoznajem, koje me nadahnjuju, kojima se divim. U moru umjetne inteligencije, Manja uspijeva bivati stvarnom i autentičnom i svojim je blogom Čitam i kuham u pet godina ostavila poseban trag, kako u virtualnom svijetu, tako i na koži svih svojih pratitelja - a prepoznatljiva je po objavama u kojima nepogrešivo spaja kulinarstvo i književnost. Potrebu za sintezom takve vrste savršeno razumiju knjigoljupci kojima književnost nije samo puka razbibrig...

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Zavičaj, zaborav

"Praznine i tišine postale su luksuz novog doba", pročitala sam jučer na jednom portalu za modernu ženu. Mislim o tim riječima sve dok ne zagluše buku zemlje u kojoj pokušavam živjeti u miru, dok dravska magla, uz koju bicikliram do posla, ne prekrije i partizane i ustaše - svu prošlost kojom se ne bismo trebali dičiti. U studeno jutro, dok mi iz slušalica trešti Springsteen i dok magičasta sablast tiho puzi ispod bijelog mosta, mahnito trepćem kroza vodenu koprenu, pokušavajući razaznati put ispred sebe, ali čini se uzalud - ovom je narodu suđeno živjeti u prošlosti. Obična riječ je zavičaj, al' ima čudan nastanak , da parafraziram Luku Paljetka. Iako bismo ju voljeli svojatati, i ona korijen ima u tuđem jeziku. Prema Hrvatskom jezičnom postalu, nastala je od prefiksa za- i slavenskog vyknǫti iliti ruskog výknut' ili poljskog na-wyknąć, što znači naviknuti se. Može li se čovjek uistinu na sve naviknuti? To si pitanje, na neki način, postavlja protagonist novopovijes...

Došašće kod kuće: Osjećaj kraja

Nisam ja ni introvert ni ekstrovert, ja sam u raskoraku s potrebom da budem neovisna i potrebom za pripadanjem. Nezgodno je to što najčešće potreba za pripadanjem promoli glavu u trenucima osamljenosti, a potreba za individualizmom na božićnom domjenku/zabavi/rođendanu, u gomili ljudi. Prosinac mi zato teško pada, ljudi se žele okupljati. Dok drugi kuju vruće planove za Advent/Božić/Silvestrovo, ja sjedam u svoju smeđu fotelju s knjigom na krilu, sakrila bih se između redaka. "Svakako vjerujem da svi podnosimo štetu, na ovaj ili onaj način. A kako i ne bismo, osim u svijetu savršenih roditelja, braće i sestara, susjeda, prijatelja? A tu je onda i pitanje o kojem toliko toga ovisi, pitanje kako reagiramo na štetu: prihvaćamo li je ili je potiskujemo, i kako to djeluje na naš odnos s drugima. Neki prihvaćaju štetu i nastoje je ublažiti, neki utroše čitav život tako što se trude pomoći drugima koji su oštećeni, a ima i onih čija je glavna briga izbjeći bilo kakvu štetu, pod svaku cij...