Preskoči na glavni sadržaj

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da je napokon preveden četvrti roman koji je napisao Ethan Hawke, znala sam da ću ga pročitati.


"Većina nas ne poznaje osobito samog sebe i zato je tako jebeno važno da postavljamo drame."

Nije Todd bio jedini Hawkeov lik koji mi je prirastao k srcu - nadala sam se čak da će glavni lik njegovog novog romana biti nalik Jesseju iz "Before" trilogije (Hawke je jedan od scenarista tog filma, a meni se šetnja po Beču još uvijek čini kao najromantičnija ideja za dejt), ali on je  više nalik samom autoru nego romantičnom liku kojeg je nekoć glumio. Ipak, ono što sva trojica - Ethan, Jesse i William - imaju zajedničko jest strast prema umjetnosti.

"All the world's a stage, and all the men and women merely players. They have their exits and their entrances; And one man in his time plays many parts", rekao je Shakespeareov lik u jednoj od njegovih drama. Nije nikakvo čudo da je poznati holivudski glumac odabrao upravo Shakespearea da bi pokazao dekonstrukciju i-bogati-plaču života glumca koji je zagazio u tridesete. Protagonistu "Bljeska tame" (dramatičan naslov, ali OK), Williamu Hardingu, život se raspada. Njegov razvod od kraljice rock glazbe glavna je vijest u tabloidima, ali njegova mu je profesija oslonac i ishodište osjećaja samopoštovanja - uvijek je bio dobar glumac (istu rečenicu izrekao je Hawke za sebe u razgovoru o knjizi, objašnjavajući svoju izgubljenost tijekom pandemije), što god njegov otac mislio o tome. Pripremajući se za ulogu Hotspura, jednog od buntovnih vojnika u drami "Henrik IV", mladi William mora proniknuti u svoje tame, pronalazeći u umjetnosti inspiraciju za život.


William se moli bogovima teatra, živi poročno, ali egocentrično se smatra dobrim i poštenim likom, iako ga čitav svijet vidi kao posrnulog čovjeka koji je prevario rock božicu s kojom ima dvoje dječice. Njegov je glas nalik svakom lažno skromnom holivudskom glasu koji bi volio biti muškarčina, a u kojem se krije dijete koje nastoji impresionirati svoje (odsutne) roditelje. 

Iako tekst mnogi smatraju autobiografskim, jer je i razvod Hawkea od Ume Thurman bio medijski popraćen, a Hawke svojedobno doista jest glumio Hotspura u kazalištu, rekla bih da je "Bljesak tame" ipak fiktivno djelo koje ima smisla i logike, za razliku od kompliciranog stvarnog života. Mogu ga zamisliti da piše ovu knjigu kako bi sebi, ali i svojoj djeci, objasnio loše odluke koje je donio u životu. Sama struktura, tekst pisan u činovima i prizorima, ono je što je Hawkea prvotno nadahnulo da piše upravo o glumcu, o nekome koga poznaje. Njegovi stavovi o umjetnosti, ali i mali uvid u život slavnog, ali iskompleksiranog i nezrelog glumca glavni su adut ovog romana, kojeg mnogi nazivaju Hawkeovim najboljim (druge nisam čitala, pa ne bih znala). Čitajući ga, shvatila sam da samoj sebi dugujem iscjeljenje nekih rana, ali i spoznala zašto u kazalište idem nadajući se katarzičnom ridanju nad sudbinama likova na daskama koje život znače. Trema i očekivanja, kojekakve projekcije, osobna prtljaga i neostvareni snovi na pozornici Shakespearove drame itekako su opipljivi, kao i moment koji opija - kad glumac osjeti da tisuću ljudi pažljivo prati svaku njegovu riječi. Ethan Hawke nam jest omogućio život muhe na zidu zapozorja života slavnog glumca, daleko od glamura kojeg gledamo u medijima, ali bih li ovaj roman poželjela čitati da ga nije napisao slavni Ethan Hawke? Nisam sigurna. Posebna znatiželja goni nas k štivu holivudskih pisaca (pozor, govori vam žena koja je jednom kupila knjigu Khloe Kardashian - k vragu, još uvijek mi nije jasno što mi je bilo u tom trenutku) - je li holivudski život čaroban? Pate li nas iste muke sazrijevanja? Piše li on dobro, ili je gluma njegov jedini talent? Ethan Hawke talentiran je na više razina, rekla bih - iako su nam kriteriji jamačno labaviji kad je riječ o književnosti u produkciji celebrityja, bez obzira radi li se o fikciji ili memoarima - jedino tako objašnjavam popularnost "Zelenih svjetala" Matthewa McConaugheya, jedne od possibly najgorih knjiga ikada napisanih u Hollywoodu.


"Vanjski svijet često slavi najtrivijalnije, najpovršnije aspekte glumčeva života, uzdižući njegovu osobnost gotovo do statusa plastičnog božanstva, ali stvarni užitak glume upravo je u nestajanju osobnosti. Kad preuzmeš sva vanjska odličja nekoga drugog - podrijetlo, naglasak, odjeću, obiteljsko zaleđe - shvatiš da se svaki element tvoje osobnosti dade preoblikovati. Možeš sve to, možeš se ogrnuti kožom drugoga ljudskog bića, a i dalje ostati ti. To se na neki svoj mali način čini dubokim jer upućuje na to da ništa od onoga što ističemo kao svoj identitet nije intrinsična bit. Mi smo nešto mnogo tajnovitije od osobe koja je duhovita, koja je bijesna, koja je povrijeđena, koja Puši Marlboro, koja je prezbiterijanac, koja je ženskar, koja je Nigerijac, koja je fan Real Madrida - sve je to samo vanjska oblatna. Dakako, gluma mi je godila, unutar drame činilo se mogućim da nisam osoba koju određuje preljub ili otac koji me nije volio, njegove laži, to što je bio loš otac. Može me definirati nešto posve drugo."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...