Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade. 
"Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći. 
"Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se.
"Ne valja iznositi smeće navečer."
"Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara. 
"Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke. 
Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("in the night, in the dark"), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart.

"Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u svojim praznim prostorima čuvale i pamtile sve što se dogodilo u prašnjavom prošlom vremenu. Kuća Wellsovih koja je izranjala preda mnom, tiha i tajanstvena, činila se kao utjelovljenje svih napuštenih kuća koje sam poznavao. Njeni prazni i zatvoreni prozori bili su poput slijepih očiju, koje zure unutra, a ne van."

Nedjeljno popodne 

Da nisam malo zagrebla površinu istražujući o Agathi Christie, vjerojatno nikad ne bih čula za to ime - Mary Roberts Rinehart. Zapravo, ni većina njezinih Amerikanaca nikad nije čula za nju, iako je bila najpopularnija autorica krimića zlatnog doba, zbog čega su ju zvali američkom Agathom Christie. Iako je i po produkciji i po popularnosti u svoje doba bila nalik kraljići krimića, zanimljivo jest da je svoj prvi roman, "The Circular Staircase", objavila 1908., dvanaest godina prije nego je Agatha objavila "Zagonetni događaj u Stylesu". Mary Roberts Rinehart rođena je u Pennsylvaniji 1876., završila je medicinsku školu, udala se za doktora, a pisati je počela uslijed sloma burze 1903., radi zarade. Već prvi roman prodala je u milijunima primjeraka, a svoju popularnost širila je pišući za Saturday Evening Post. Bila je i ratna dopisnica u Belgiji tijekom Prvog svjetskog rata, a pedesetih godina dvadesetog stoljeća sa sinovima je osnovala izdavačku kuću Farrar & Rinehart. Puno toga dugujemo Mary Roberts Rinehart - izraz "the butler did it" krije njezina knjiga "The Door", poznata je po modelu krimića "had i only know", a možemo joj se zahvaliti i za nastanak Batmana! Naime, njezin prvijenac "The Circular Staircase" adaptiran je za kazalište, i to u predstavu "The Bat"!

Kod nas je prevedena samo njezina knjiga "Prizor neviđeni". Njezin pripovjedač jedan je od članova Susjedskog kluba, u kojem su i njegova supruga i četvero susjeda. Svakog se ponedjeljka okupljaju u jednoj od njihovih kuća i razgovaraju o politici, književnosti i drugim zabavnim temama. Jednog ponedjeljka, u kući gospođe Dane, sudjelovat će u seansi (joooooj, obožavam te stvari!) gospođice Jeremy, na kojoj se dogodilo sljedeće - "ili su bili kolosalno prevareni, ili im je otkriven vrlo uredan mali zločin". Kada istu večer jednog od članova kluba, liječnika Sperryja, pozovu zbog samoubojstva susjeda, on će pozvati i našeg pripovjedača Horacea, inače odvjetnika, da mu se pridruži u igri privatnog istražitelja.

"Drugim riječima, podastiru nam subjektivan um, ali nikada objektivan. Bave se umom i njegovim utjecajem na samoga sebe i na tijelo. A što je s objektivnim umom? Manifestira li se prema van jedino kroz govor i kretnje? Možemo li zanemariti utjecaj uma na um, kad nisu prisutni nikakvi uobičajeni posrednici komunikacije? Mislim da ne."

"Prizor neviđeni" i Damen kapric

"Međutim, dok sam tamo stajao, po prvi put sam se u ovom veoma materijalnom životu pitao, ne postoji li možda ipak duhovni svijet koji nas okružuje, svjestan svega što radimo, koji dodiruje, ali je nedodirljiv, koji osjeća, ali je podešen iznad našeg zdravog razuma?"

Horace je racionalan čovjek koji prepričava događaje čitatelju, bez previše ukrasa, jednostavnim stilom koji podrazumijeva pinkicu američke ironije i humora. Kad je u pitanju samoubojstvo njegova susjeda, on vjeruje da je u pitanju ljudski element, ali otvoren je i za mogućnost psihičkih i nadrealnih fenomena. U igri detektiva on je poprilično nestrpljiv, ne zavlači čitatelja i podastire mu sva saznanja - Mary Roberts Rinehart nije majstorica suptilne karakterizacije kao Agatha Christie, zbog čega ih ja ne bih ni uspoređivala. Njezin žanr opisala bih kao ležerni zabavni domestic krimić. Tempo ove knjige je brz, pitak, američki, a atmosfera je naposljetku više nalik onoj iz "Kućanica", nego iz "Prokletstva kuće Hill", kako sam se na početku nadala. Oh well.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Zanimljivi pripovjedač sa Samoe

Još 1780. Meinard Simon du Pui, nizozemski liječnik, pretpostavio je da svaka moždana polutka ima vlastiti um, a 1844. britanski liječnik Arthur Ladbroke Wigan objavio je knjigu "A New View of Insanity" i iznio teoriju da svaka hemisfera mozga može odlučivati i osjećati neovisno, a da su naše umovanje i mentalno zdravlje rezultat suradnje lijeve i desne polutke - bar sam tako pročitala o jednoj o knjiga o moždanom udaru, kojeg sam istraživala u posljednje vrijeme. U revijalnom tonu, posegnula sam i za autorom koji je ili nadahnut Wiganovim teorijama ili, pak, licemjernim viktorijanskim društvom, 1886. objavio "Strange Case of Dr Jekyll and Mr Hyde", klasik koji je osvojio publiku odmah po objavljivanju, a koji nadahnjuje i dan danas. Bez Roberta Louisa (/ˈluːɪs/, što god vam Britanci rekli o tome) Stevensona (1850.-1894.) vjerojatno ne bismo imali ni Hulka ni Jokera ni Dartha Vadera niti brojne druge protagoniste/antagoniste koje volimo/mrzimo. Za dr. Jekylla i gosp...

Maggie O'Farrell Fun Club

Jučer sam vidjela bijelu golubicu nasred raskrižja. Sjedila je šćućurena na križanju Rokove i Ilirske, kotači automobila nisu ju ni primijetili, a i ja sam samo prošla kraj nje, svojim putem. S nogama na pedalama, tek sam okrenula glavu, naposljetku se uvjerivši da se krilati stvor ne mora bojati prizemnih stvari kao što je - promet. Trenutke bučne svakodnevice u kojima umijem prepoznati poeziju dugujem književnosti - knjigama koje čitam. One u meni bude potrebu za ljepotom, za uzdahom, za izdahom. Rečenice koje, uslijed prijateljevanja s pisanom riječi, slažem u glavi tvore utješno sklonište u kojem se i ja mogu šćućuriti, podviti obraze pod svoja izmaštana krila. Što je život ljući, to više poželim pobjeći u djela pisaca za koje pouzdano znadem da na mene djeluju iscjeljujuće - Maggie O'Farrell jedna je od njih (sjećate li se moje opsesije iz 2023 .?). Ona je majstorica nenametljivih priča koje su - da se poslužim riječima njezine Agnes iz predivnog filma "Hamnet" - d...

Ivanina krhka vedrina iz Sanjine majčinske perspektive

"Donese baka gnijezdo, podigoše kokoš, a ono u gnijezdu nešto zakriješti: iskočiše goli svračići, pa skok! skok! po trijemu. Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi. Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja." U trećem nam je razredu učiteljica Katica na nastavi prikazivala TV igrokaz "Šuma Striborova". Nisam znala tko je Stribor, ali priča o šumskoj guji koja se pretvori u djevojku, koju momak povede k svojoj kući, zaintrigirala me. Međutim, kad je na TV ekranu prikazana žena koja plazi zmijski jezik, momentalno sam razvila strah od zmija, svekrva, ali i od Ivane Brlić Mažuranić (nije pomogao ni onaj njezin šešir koji je neopisivo podsjećao na gospođicu Gulch iz "Čarobnjaka iz Oza!). Moram priznati, do danas nisam u cijelosti pročitala ...

Američki san (5)

Kažu da danas za devedesetima čeznu i oni koji ih nisu doživjeli (odmah se sjetim filma " Leave the World Behind ") - nostalgija za devedesetima utažuje nam žeđ za jednostavnijim vremenima, i ako je suditi po "istraživanjima" koje pronalazimo po internetskim portalima, služi kao psihološko utočište, vraća nas u djetinjstvo i oslobađa našu kreativnost. To objašnjava zašto sam ovisna o reprizama "Prijatelja" i zašto ima dana kad mi odgovara samo glazba Hootie & the Blowfish, Richarda Marxa ili Paule Cole. Nije Paula Cole autorica soundtracka mog odrastanja samo zbog nezaboravnog theme songa serije " Dawson's Creek ". Naime, videospot njezine " Where Have All the Cowboys Gone ?" neprestano se vrtio na TV programu HRT-a (drugi programi tad nisu ni postojali) kad sam bila desetogodišnjakinja. Nije to bila glazba koju su slušali moji ukućani, tek nešto trendy, a meni kul i upečatljivo (koje dijete ne bi zapamtilo onaj "t-t-t-t-t-...

Rekvijem za Pariz

Kad u tražilicu Googlea upišete pojam Cimetière des Innocents, kao rezultat će vam se pokazati - groblje u Parizu, trajno zatvoreno. Najveće pariško groblje nalazilo se u samom srcu grada, u četvrti Les Halles , u današnjem prvom arondismanu. Danas je to živi urbani centar Pariza, ali iza moderne arhitekture krije se mračna prošlost. Iako nekoć stvarno mjesto, ovo groblje danas živi tek u fikciji - Jean-Baptiste Grenouille iz "Parfema" rođen je ondje, a boravili su ondje i vampiri Anne Rice. Dakle, roman "Pročićenje" (u izvorniku, "Pure") britanskog književnika Andrewa Millera samo je jedan u nizu onih koji u ovom groblju vide inspiraciju, na radost svih obožavatelja groblja, kao što sam ja (sanjam o sedam dana obilaska pariških groblja!). Groblje nevinih koristilo se deset stoljeća, a u njemu je tijekom tog dugog razdoblja pokopano dva milijuna tijela - članovi imućnih pariških obitelji su pokapani u obiteljske kripte, uza zidine groblja, a siromasi su po...