Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade. 
"Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći. 
"Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se.
"Ne valja iznositi smeće navečer."
"Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara. 
"Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke. 
Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("in the night, in the dark"), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart.

"Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u svojim praznim prostorima čuvale i pamtile sve što se dogodilo u prašnjavom prošlom vremenu. Kuća Wellsovih koja je izranjala preda mnom, tiha i tajanstvena, činila se kao utjelovljenje svih napuštenih kuća koje sam poznavao. Njeni prazni i zatvoreni prozori bili su poput slijepih očiju, koje zure unutra, a ne van."

Nedjeljno popodne 

Da nisam malo zagrebla površinu istražujući o Agathi Christie, vjerojatno nikad ne bih čula za to ime - Mary Roberts Rinehart. Zapravo, ni većina njezinih Amerikanaca nikad nije čula za nju, iako je bila najpopularnija autorica krimića zlatnog doba, zbog čega su ju zvali američkom Agathom Christie. Iako je i po produkciji i po popularnosti u svoje doba bila nalik kraljići krimića, zanimljivo jest da je svoj prvi roman, "The Circular Staircase", objavila 1908., dvanaest godina prije nego je Agatha objavila "Zagonetni događaj u Stylesu". Mary Roberts Rinehart rođena je u Pennsylvaniji 1876., završila je medicinsku školu, udala se za doktora, a pisati je počela uslijed sloma burze 1903., radi zarade. Već prvi roman prodala je u milijunima primjeraka, a svoju popularnost širila je pišući za Saturday Evening Post. Bila je i ratna dopisnica u Belgiji tijekom Prvog svjetskog rata, a pedesetih godina dvadesetog stoljeća sa sinovima je osnovala izdavačku kuću Farrar & Rinehart. Puno toga dugujemo Mary Roberts Rinehart - izraz "the butler did it" krije njezina knjiga "The Door", poznata je po modelu krimića "had i only know", a možemo joj se zahvaliti i za nastanak Batmana! Naime, njezin prvijenac "The Circular Staircase" adaptiran je za kazalište, i to u predstavu "The Bat"!

Kod nas je prevedena samo njezina knjiga "Prizor neviđeni". Njezin pripovjedač jedan je od članova Susjedskog kluba, u kojem su i njegova supruga i četvero susjeda. Svakog se ponedjeljka okupljaju u jednoj od njihovih kuća i razgovaraju o politici, književnosti i drugim zabavnim temama. Jednog ponedjeljka, u kući gospođe Dane, sudjelovat će u seansi (joooooj, obožavam te stvari!) gospođice Jeremy, na kojoj se dogodilo sljedeće - "ili su bili kolosalno prevareni, ili im je otkriven vrlo uredan mali zločin". Kada istu večer jednog od članova kluba, liječnika Sperryja, pozovu zbog samoubojstva susjeda, on će pozvati i našeg pripovjedača Horacea, inače odvjetnika, da mu se pridruži u igri privatnog istražitelja.

"Drugim riječima, podastiru nam subjektivan um, ali nikada objektivan. Bave se umom i njegovim utjecajem na samoga sebe i na tijelo. A što je s objektivnim umom? Manifestira li se prema van jedino kroz govor i kretnje? Možemo li zanemariti utjecaj uma na um, kad nisu prisutni nikakvi uobičajeni posrednici komunikacije? Mislim da ne."

"Prizor neviđeni" i Damen kapric

"Međutim, dok sam tamo stajao, po prvi put sam se u ovom veoma materijalnom životu pitao, ne postoji li možda ipak duhovni svijet koji nas okružuje, svjestan svega što radimo, koji dodiruje, ali je nedodirljiv, koji osjeća, ali je podešen iznad našeg zdravog razuma?"

Horace je racionalan čovjek koji prepričava događaje čitatelju, bez previše ukrasa, jednostavnim stilom koji podrazumijeva pinkicu američke ironije i humora. Kad je u pitanju samoubojstvo njegova susjeda, on vjeruje da je u pitanju ljudski element, ali otvoren je i za mogućnost psihičkih i nadrealnih fenomena. U igri detektiva on je poprilično nestrpljiv, ne zavlači čitatelja i podastire mu sva saznanja - Mary Roberts Rinehart nije majstorica suptilne karakterizacije kao Agatha Christie, zbog čega ih ja ne bih ni uspoređivala. Njezin žanr opisala bih kao ležerni zabavni domestic krimić. Tempo ove knjige je brz, pitak, američki, a atmosfera je naposljetku više nalik onoj iz "Kućanica", nego iz "Prokletstva kuće Hill", kako sam se na početku nadala. Oh well.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

A lijepo mi je rekao...

"Nemoj otvarati tu Pandorinu kutiju", kaže mi muž svaki put kad mi na pamet padne iskrenim razgovorom rješavati problem u komunikaciji s ljudima u mom životu. Život je kratak, nemam ja vremena za kojekakva glumatanja i zaobilaženja slonova u prostoriji (OK, nisam ga nikad ni imala) pa se hrabro suočim s Pandorom, stisnem zube (hence, bruksizam) i - otvorim kutiju. U kutiji vazda svakakvih čudesa, sve bljeska i treperi od zala svijeta! Hm, što je ono na kraju bilo s Pandorom? Mit ne poznajem, ali, srećom, moje me legice iz book cluba redovito opskrbljuju suvremenim retelling-zima (krasno sam ovo rekla, u duhu materinjeg jezika) grčkih mitova - lani je to bila " Kirka ", a ovaj mjesec je to "Pandora", debitanski roman britanske spisateljice Susan Stokes-Chapman. Protagonist ovog romana je Dora (Pandora) Blake koja stanuje u Londonu 1799. Stan, koji je smješten iznad dućana antikvitetima kojeg su nekoć uspješno vodili njezini pokojni roditelji, dijeli sa stri...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...