Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade. 
"Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći. 
"Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se.
"Ne valja iznositi smeće navečer."
"Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara. 
"Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke. 
Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("in the night, in the dark"), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart.

"Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u svojim praznim prostorima čuvale i pamtile sve što se dogodilo u prašnjavom prošlom vremenu. Kuća Wellsovih koja je izranjala preda mnom, tiha i tajanstvena, činila se kao utjelovljenje svih napuštenih kuća koje sam poznavao. Njeni prazni i zatvoreni prozori bili su poput slijepih očiju, koje zure unutra, a ne van."

Nedjeljno popodne 

Da nisam malo zagrebla površinu istražujući o Agathi Christie, vjerojatno nikad ne bih čula za to ime - Mary Roberts Rinehart. Zapravo, ni većina njezinih Amerikanaca nikad nije čula za nju, iako je bila najpopularnija autorica krimića zlatnog doba, zbog čega su ju zvali američkom Agathom Christie. Iako je i po produkciji i po popularnosti u svoje doba bila nalik kraljići krimića, zanimljivo jest da je svoj prvi roman, "The Circular Staircase", objavila 1908., dvanaest godina prije nego je Agatha objavila "Zagonetni događaj u Stylesu". Mary Roberts Rinehart rođena je u Pennsylvaniji 1876., završila je medicinsku školu, udala se za doktora, a pisati je počela uslijed sloma burze 1903., radi zarade. Već prvi roman prodala je u milijunima primjeraka, a svoju popularnost širila je pišući za Saturday Evening Post. Bila je i ratna dopisnica u Belgiji tijekom Prvog svjetskog rata, a pedesetih godina dvadesetog stoljeća sa sinovima je osnovala izdavačku kuću Farrar & Rinehart. Puno toga dugujemo Mary Roberts Rinehart - izraz "the butler did it" krije njezina knjiga "The Door", poznata je po modelu krimića "had i only know", a možemo joj se zahvaliti i za nastanak Batmana! Naime, njezin prvijenac "The Circular Staircase" adaptiran je za kazalište, i to u predstavu "The Bat"!

Kod nas je prevedena samo njezina knjiga "Prizor neviđeni". Njezin pripovjedač jedan je od članova Susjedskog kluba, u kojem su i njegova supruga i četvero susjeda. Svakog se ponedjeljka okupljaju u jednoj od njihovih kuća i razgovaraju o politici, književnosti i drugim zabavnim temama. Jednog ponedjeljka, u kući gospođe Dane, sudjelovat će u seansi (joooooj, obožavam te stvari!) gospođice Jeremy, na kojoj se dogodilo sljedeće - "ili su bili kolosalno prevareni, ili im je otkriven vrlo uredan mali zločin". Kada istu večer jednog od članova kluba, liječnika Sperryja, pozovu zbog samoubojstva susjeda, on će pozvati i našeg pripovjedača Horacea, inače odvjetnika, da mu se pridruži u igri privatnog istražitelja.

"Drugim riječima, podastiru nam subjektivan um, ali nikada objektivan. Bave se umom i njegovim utjecajem na samoga sebe i na tijelo. A što je s objektivnim umom? Manifestira li se prema van jedino kroz govor i kretnje? Možemo li zanemariti utjecaj uma na um, kad nisu prisutni nikakvi uobičajeni posrednici komunikacije? Mislim da ne."

"Prizor neviđeni" i Damen kapric

"Međutim, dok sam tamo stajao, po prvi put sam se u ovom veoma materijalnom životu pitao, ne postoji li možda ipak duhovni svijet koji nas okružuje, svjestan svega što radimo, koji dodiruje, ali je nedodirljiv, koji osjeća, ali je podešen iznad našeg zdravog razuma?"

Horace je racionalan čovjek koji prepričava događaje čitatelju, bez previše ukrasa, jednostavnim stilom koji podrazumijeva pinkicu američke ironije i humora. Kad je u pitanju samoubojstvo njegova susjeda, on vjeruje da je u pitanju ljudski element, ali otvoren je i za mogućnost psihičkih i nadrealnih fenomena. U igri detektiva on je poprilično nestrpljiv, ne zavlači čitatelja i podastire mu sva saznanja - Mary Roberts Rinehart nije majstorica suptilne karakterizacije kao Agatha Christie, zbog čega ih ja ne bih ni uspoređivala. Njezin žanr opisala bih kao ležerni zabavni domestic krimić. Tempo ove knjige je brz, pitak, američki, a atmosfera je naposljetku više nalik onoj iz "Kućanica", nego iz "Prokletstva kuće Hill", kako sam se na početku nadala. Oh well.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...