Preskoči na glavni sadržaj

Na tragu Agathe Christie: američka Agatha Christie

Na vratima stana susrećem susjedu Višnju. Pozdravljamo se dok zaključavamo vrata svojih domova, a susjeda primjećuje da za sobom vučem vreću smeća koju namjeravam baciti u kantu u podrumu zgrade. 
"Svi iznosimo ujutro, i ja sam jutros odnijela", kimne glavom prema vreći. 
"Ma da, lijena sam pa mi se navečer nikad ne da", opravdavam se.
"Ne valja iznositi smeće navečer."
"Mislite, zbog žohara, u podrumu?" nervozno se pretvaram u stand up komičara. 
"Ne znam ja, tako kažu - kad padne mrak, ne valja iznositi smeće iz kuće", zlokobno doda Višnja, a ja stanem razrogačenih očiju. Vreća smeća klizne mi iz ruke. 
Ne zna Višnja da u priprostom praznovjerju ja razabirem riječi gospođe Dudley Shirley Jackson ("in the night, in the dark"), a da sam dodatno napeta jer ovih dana čitam "Prizor neviđeni" Mary Roberts Rinehart.

"Ne volim napuštene kuće. Čak i po dnevnoj svjetlosti imaju na mene čudan utjecaj. Čini se da su u svojim praznim prostorima čuvale i pamtile sve što se dogodilo u prašnjavom prošlom vremenu. Kuća Wellsovih koja je izranjala preda mnom, tiha i tajanstvena, činila se kao utjelovljenje svih napuštenih kuća koje sam poznavao. Njeni prazni i zatvoreni prozori bili su poput slijepih očiju, koje zure unutra, a ne van."

Nedjeljno popodne 

Da nisam malo zagrebla površinu istražujući o Agathi Christie, vjerojatno nikad ne bih čula za to ime - Mary Roberts Rinehart. Zapravo, ni većina njezinih Amerikanaca nikad nije čula za nju, iako je bila najpopularnija autorica krimića zlatnog doba, zbog čega su ju zvali američkom Agathom Christie. Iako je i po produkciji i po popularnosti u svoje doba bila nalik kraljići krimića, zanimljivo jest da je svoj prvi roman, "The Circular Staircase", objavila 1908., dvanaest godina prije nego je Agatha objavila "Zagonetni događaj u Stylesu". Mary Roberts Rinehart rođena je u Pennsylvaniji 1876., završila je medicinsku školu, udala se za doktora, a pisati je počela uslijed sloma burze 1903., radi zarade. Već prvi roman prodala je u milijunima primjeraka, a svoju popularnost širila je pišući za Saturday Evening Post. Bila je i ratna dopisnica u Belgiji tijekom Prvog svjetskog rata, a pedesetih godina dvadesetog stoljeća sa sinovima je osnovala izdavačku kuću Farrar & Rinehart. Puno toga dugujemo Mary Roberts Rinehart - izraz "the butler did it" krije njezina knjiga "The Door", poznata je po modelu krimića "had i only know", a možemo joj se zahvaliti i za nastanak Batmana! Naime, njezin prvijenac "The Circular Staircase" adaptiran je za kazalište, i to u predstavu "The Bat"!

Kod nas je prevedena samo njezina knjiga "Prizor neviđeni". Njezin pripovjedač jedan je od članova Susjedskog kluba, u kojem su i njegova supruga i četvero susjeda. Svakog se ponedjeljka okupljaju u jednoj od njihovih kuća i razgovaraju o politici, književnosti i drugim zabavnim temama. Jednog ponedjeljka, u kući gospođe Dane, sudjelovat će u seansi (joooooj, obožavam te stvari!) gospođice Jeremy, na kojoj se dogodilo sljedeće - "ili su bili kolosalno prevareni, ili im je otkriven vrlo uredan mali zločin". Kada istu večer jednog od članova kluba, liječnika Sperryja, pozovu zbog samoubojstva susjeda, on će pozvati i našeg pripovjedača Horacea, inače odvjetnika, da mu se pridruži u igri privatnog istražitelja.

"Drugim riječima, podastiru nam subjektivan um, ali nikada objektivan. Bave se umom i njegovim utjecajem na samoga sebe i na tijelo. A što je s objektivnim umom? Manifestira li se prema van jedino kroz govor i kretnje? Možemo li zanemariti utjecaj uma na um, kad nisu prisutni nikakvi uobičajeni posrednici komunikacije? Mislim da ne."

"Prizor neviđeni" i Damen kapric

"Međutim, dok sam tamo stajao, po prvi put sam se u ovom veoma materijalnom životu pitao, ne postoji li možda ipak duhovni svijet koji nas okružuje, svjestan svega što radimo, koji dodiruje, ali je nedodirljiv, koji osjeća, ali je podešen iznad našeg zdravog razuma?"

Horace je racionalan čovjek koji prepričava događaje čitatelju, bez previše ukrasa, jednostavnim stilom koji podrazumijeva pinkicu američke ironije i humora. Kad je u pitanju samoubojstvo njegova susjeda, on vjeruje da je u pitanju ljudski element, ali otvoren je i za mogućnost psihičkih i nadrealnih fenomena. U igri detektiva on je poprilično nestrpljiv, ne zavlači čitatelja i podastire mu sva saznanja - Mary Roberts Rinehart nije majstorica suptilne karakterizacije kao Agatha Christie, zbog čega ih ja ne bih ni uspoređivala. Njezin žanr opisala bih kao ležerni zabavni domestic krimić. Tempo ove knjige je brz, pitak, američki, a atmosfera je naposljetku više nalik onoj iz "Kućanica", nego iz "Prokletstva kuće Hill", kako sam se na početku nadala. Oh well.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...