"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao."
Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.
Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti, a s druge ljudi koji godine čežnje, nesreće i kukavičluka svaljujuju na svoju djecu - posthumno, k tome. Nisam pretjerano borbena osoba, ali kad je u pitanju ljubav - nema straha, i nema predaje. Zato ne razumijem zašto, pobogu, ta Francesca nije izašla iz onog vražjeg auta nego je cijeli život pisala dnevnik koji će ostaviti djeci u nasljeđe, i zašto ta nesretna Irena Veršić Rimac piše još nesretnijem Ignjatu Johodi e-mail, a nije čula za njega desetljećima. No, dobro.
Ona je liječnica s Pantovčaka, udana, majka dvoje djece, a on je antikvar u Nizozemskoj. Nekoć su se voljeli, a onda su izabrali kraj - ljeto je završilo, a tako i njihova ljubav. Sve je ostalo neizrečeno (and whose fault is that?). Irenine rane nikada nisu zarasle pa ona, pod izlikom godišnjice mature, pronalazi Ignjata u internetskom prostranstvu. Iako sam ljubitelj introspektive likova Marine Vujčić, nisam povjerovala ni da bi mladenačka ljubav Irene i Ignjata skončala tako tiho ni da bi ju uspjelo oživjeti tek par mailova u kojima se bivši ljubavnici nadmudruju i sramežljivo otkrivaju crtice iz svojih životopisa. Prepiska dvoje vještih pisaca u ovom epistolarnom romanu jest interesantna, ali kad se tobože strastvenom-kad-ćemo-se-susresti dopisivanju pridružio i Irenin suprug, shvatila sam da ova priča ide u meni nemilom smjeru. Ubrzo se (garant Ivaniševićevo maslo) ono, što je moglo biti zbilja poučna priča za one koji su spremni okrenuti svoj život naglavačke u hipu, pretvorilo u melodramu nalik "An affair to remember" s prizvukom akcijske komedije i crne kronike. Ni Cary Grant ne bi me mogao spasiti od iznenadnog pretapanja jednog žanra u drugi koje je Irenu i Ignjata, ili kako mu je već ime, pretvorilo u groteskne likove zbog kojih su srednje godine na zlu glasu.
Možda je kriv mediteranski mentalitet autora, možda nisam obožavatelj žanrovskog čušpajza, ali ne mogu reći da me ova knjiga nije ponukala na razmišljanje, i zaključak - često se ljudima neistražene ljubavi čine grandioznijima u teoriji nego što bi ikada mogle biti u praksi, dok je ono stvarno, svakodnevno i nepropušteno, iako nije materijal za roman, često veće od naših najluđih snova.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)