Preskoči na glavni sadržaj

Suze biserne

Iako je Marilynka pjevala da su dijamanti ženini najbolji prijatelji, meni su oduvijek bili draži biseri. Oduševljavala me ta predivna obrana krhke bisernice - u trenutku kad obično zrnce pijeska dospije u živu školjku, ona, da bi se zaštitila, omata pijesak sedefom. Sam proces traje godinama, i ne događa se u svakoj školjci, zato je biser kao plod mora za mene uvijek predstavljao nešto skriveno, a lijepo i posebno, nešto što vrijedi čekati.

Vidjevši knjigu "The Pearl" Johna Steinbecka iz 1947. na sestrinoj polici (vjerojatno ostavština njezinog, odavno bivšeg, američkog boyfrienda), odmah sam ju gramzljivo prisvojila. My precious.

"It was a morning like other mornings and yet perfect among mornings."


John Steinbeck jedan od velikih američkih pisaca, i iako je svog Nobela za književnost zaslužio ponajviše zbog "Plodova gnjeva", i novela "The Pearl" jednako je popularno štivo u američkim školama. Kontroverzni je to pisac koji se divio Hemingwayu (čija "Starac i more", objavljena 1951., pomalo podsjeća na "The Pearl") i Faulkneru, a bio je i član komunističke Lige američkih književnika. Znamenit po prikazivanju obespravljenih i siromašnih stanovnika Amerike, glavnu ulogu u noveli "The Pearl" dodjelio je Kinu, mladom Indijancu koji živi u naselju slamnatih kuća (brush houses) u La Pazu sa ženom Juanom i sinčićem Coyotitom.

"But the pearls were accidents, and the finding of one was luck, a little pat on the back by God or the gods or both."


Kino se budi jednog lijepog jutra s mišlju o divnom životu, pjevušeći pjesmu obitelji, ali obiteljski sklad Kina i Juane prekida otrovni škorpion koji ubada njihovo dojenče. Iako ne pripada njihovim ljudima, Joana je odlučna potražiti pomoć kod bijelog liječnika kojemu je od boje kože važniji financijski status pacijenata. Liječnik odbija liječiti dijete, pa Kino, uvijek silovit u namjeri da učini ono što je ispravno za njegovu obitelj, sreću odluči okušati u oceanu. 

"She had not prayed directly for the recovery of the baby - she had prayed that they might find a pearl with which to hire the doctor to cure the baby, for the minds of people are as unsubstantial as the mirage of the Gulf."


Novela je nastala na temelju folklora iz La Paza, a tema na kojoj počiva jest vječna borba dobra i zla koja se odvija u čovjeku. Naime, Kino pronalazi the greatest pearl in the world i biva opijen budalastom ludošću - otvaraju mu se brojna vrata, brojne mogućnosti, svijet mu je na dlanu, sad kad je postao bogat čovjek. No, "A plan once made and visualized becomes a reality along with other realities - never to be destroyed but easily to be attacked." Ono što je trebala biti radosna vijest, uskoro postaje ugroza za Kinovu obitelj. Vođen kako pohlepom tako i mogućnošću boljeg života, iako ga Juana upozorava da bi ih biser mogao upropastiti, Kino ga snažno drži u šaci i bježi.


Volim taj američki realizam, krajnje je nepretenciozan. Klasična fabularna kompozija kojoj je naglasak na svladavanje prepreka od strane glavnog lika ono je što odlikuje ovu prispodobu o Indijancu nesretne sudbine, za razliku od izričito dokumentarnog stila za kojim je Steinbeck posegnuo u "Plodovima gnjeva". Jutarnje sunce nad zaljevom, alge i morski konjici u plićaku, mreškanje valova - atmosfera potencijalno idiličnog života na mene djeluje gotovo terapeutski (i Steinbeck se liječio pisanjem ove novele, nakon povratka iz Drugog svjetskog rata). Volim izgovarati Steinbeckove rečenice naglas, njihov mistični ritam i otkucaji mog srca kao da su ujednačeni. Steinbeck umije posvetiti pažnju detaljima, a ne opterećivati njima čitatelja, tako da se moralna poruka ipak s lakoćom izdvaja iz teksta.

"Some ancient thing stirred in Kino. Through his fear of dark and the devils that haunt the night, there came a rush of exhilaration; some animal thing was moving in him so that he was cautious and wary and dangerous; some ancient thing out of the past of his people was alive in him. The wind was at his back and the stars guided him."

Zbog izrazito animalističkog prikaza mladog Kina, Steinbecka bi danas prozvali rasistom, zanemarujući kontekst i psihološki prikaz glavnog lika koji nastoji preživjeti. Predbacivali su Steinbecku i seksizam, ali čitajući "The Pearl" nisam primijetila autorovu nesnošljivost prema ženama, dapače, Juana je prikazana kao glas razuma, kao glas dobra koji ne uspijeva nadglasati melodiju zla koju pjevuši Kino. Upravo je Juana ono što je Kino trebao čvrsto držati, ono čemu je trebao tepati "My precious", znajući da pravi biseri nemaju cijenu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...