Preskoči na glavni sadržaj

Suze biserne

Iako je Marilynka pjevala da su dijamanti ženini najbolji prijatelji, meni su oduvijek bili draži biseri. Oduševljavala me ta predivna obrana krhke bisernice - u trenutku kad obično zrnce pijeska dospije u živu školjku, ona, da bi se zaštitila, omata pijesak sedefom. Sam proces traje godinama, i ne događa se u svakoj školjci, zato je biser kao plod mora za mene uvijek predstavljao nešto skriveno, a lijepo i posebno, nešto što vrijedi čekati.

Vidjevši knjigu "The Pearl" Johna Steinbecka iz 1947. na sestrinoj polici (vjerojatno ostavština njezinog, odavno bivšeg, američkog boyfrienda), odmah sam ju gramzljivo prisvojila. My precious.

"It was a morning like other mornings and yet perfect among mornings."


John Steinbeck jedan od velikih američkih pisaca, i iako je svog Nobela za književnost zaslužio ponajviše zbog "Plodova gnjeva", i novela "The Pearl" jednako je popularno štivo u američkim školama. Kontroverzni je to pisac koji se divio Hemingwayu (čija "Starac i more", objavljena 1951., pomalo podsjeća na "The Pearl") i Faulkneru, a bio je i član komunističke Lige američkih književnika. Znamenit po prikazivanju obespravljenih i siromašnih stanovnika Amerike, glavnu ulogu u noveli "The Pearl" dodjelio je Kinu, mladom Indijancu koji živi u naselju slamnatih kuća (brush houses) u La Pazu sa ženom Juanom i sinčićem Coyotitom.

"But the pearls were accidents, and the finding of one was luck, a little pat on the back by God or the gods or both."


Kino se budi jednog lijepog jutra s mišlju o divnom životu, pjevušeći pjesmu obitelji, ali obiteljski sklad Kina i Juane prekida otrovni škorpion koji ubada njihovo dojenče. Iako ne pripada njihovim ljudima, Joana je odlučna potražiti pomoć kod bijelog liječnika kojemu je od boje kože važniji financijski status pacijenata. Liječnik odbija liječiti dijete, pa Kino, uvijek silovit u namjeri da učini ono što je ispravno za njegovu obitelj, sreću odluči okušati u oceanu. 

"She had not prayed directly for the recovery of the baby - she had prayed that they might find a pearl with which to hire the doctor to cure the baby, for the minds of people are as unsubstantial as the mirage of the Gulf."


Novela je nastala na temelju folklora iz La Paza, a tema na kojoj počiva jest vječna borba dobra i zla koja se odvija u čovjeku. Naime, Kino pronalazi the greatest pearl in the world i biva opijen budalastom ludošću - otvaraju mu se brojna vrata, brojne mogućnosti, svijet mu je na dlanu, sad kad je postao bogat čovjek. No, "A plan once made and visualized becomes a reality along with other realities - never to be destroyed but easily to be attacked." Ono što je trebala biti radosna vijest, uskoro postaje ugroza za Kinovu obitelj. Vođen kako pohlepom tako i mogućnošću boljeg života, iako ga Juana upozorava da bi ih biser mogao upropastiti, Kino ga snažno drži u šaci i bježi.


Volim taj američki realizam, krajnje je nepretenciozan. Klasična fabularna kompozija kojoj je naglasak na svladavanje prepreka od strane glavnog lika ono je što odlikuje ovu prispodobu o Indijancu nesretne sudbine, za razliku od izričito dokumentarnog stila za kojim je Steinbeck posegnuo u "Plodovima gnjeva". Jutarnje sunce nad zaljevom, alge i morski konjici u plićaku, mreškanje valova - atmosfera potencijalno idiličnog života na mene djeluje gotovo terapeutski (i Steinbeck se liječio pisanjem ove novele, nakon povratka iz Drugog svjetskog rata). Volim izgovarati Steinbeckove rečenice naglas, njihov mistični ritam i otkucaji mog srca kao da su ujednačeni. Steinbeck umije posvetiti pažnju detaljima, a ne opterećivati njima čitatelja, tako da se moralna poruka ipak s lakoćom izdvaja iz teksta.

"Some ancient thing stirred in Kino. Through his fear of dark and the devils that haunt the night, there came a rush of exhilaration; some animal thing was moving in him so that he was cautious and wary and dangerous; some ancient thing out of the past of his people was alive in him. The wind was at his back and the stars guided him."

Zbog izrazito animalističkog prikaza mladog Kina, Steinbecka bi danas prozvali rasistom, zanemarujući kontekst i psihološki prikaz glavnog lika koji nastoji preživjeti. Predbacivali su Steinbecku i seksizam, ali čitajući "The Pearl" nisam primijetila autorovu nesnošljivost prema ženama, dapače, Juana je prikazana kao glas razuma, kao glas dobra koji ne uspijeva nadglasati melodiju zla koju pjevuši Kino. Upravo je Juana ono što je Kino trebao čvrsto držati, ono čemu je trebao tepati "My precious", znajući da pravi biseri nemaju cijenu.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta