Preskoči na glavni sadržaj

U potrazi za izgubljenim girl powerom

Jedna od mojih prijateljica, novopečena majka, nedavno je na sastanku našeg čitateljskog kluba naglas maštala o onome što želi za svoju novorođenu djevojčicu (čitala se Clarice Lispector - ženske teme bile su na repertoaru). Imala je podvojene želje, što je razumljivo, jer teško se odlučiti hoće li ti jednomjesečna kći biti tenisačica ili gimnastičarka. Sve smo ju pažljivo slušale dok su nam misli u rojevima zujale u glavama - svaka od nas pokušavala je vlastitu filozofiju odgoja budućih žena strpati u jednu rečenicu. Voljela bih da moje dijete nauči nositi se sa svojim emocijama, pomislila sam (možda je moje majčinsko iskustvo skromno, ali pogledala sam Pixarov "Inside out" stotinjak puta). Dobro, nisam samo pomislila - morala sam to izreći i naglas, ali više samoj sebi, nego ostalima, ako me razumijete. Žene su sklone tome, tom kreiranju i dijeljenju svojih malih životnih filozofija. Neke su od toga napravile i biznis.

"Što žene žele?

Svrhu i povezanost.

Recite mi što vam slama srce, a ja ću vam pokazati oboje."


Glennon Doyle karijeru je započela kao kršćanska mama blogerica - napisala je autobiografsku knjigu "Carry On, Warrior" s najpopularnijim objavama sa svog bloga Momastery, a potom i memoare "Love Warrior" o tajnama sretnog braka. "Love Warrior" osvojila je i samu Oprah, koja ju je uvrstila u svoj Oprah's Book Club, pa je Glennon preko noći postala bestseler autorica. Na knjiškoj turneji za "Love Warrior" njezin se brak raspao, ona se zaljubila u ženu pa ponovno napisala self-discovery knjigu - "Untamed". "Neukroćena" je, pak, postala izbor izbor Book Cluba Reese Witherspoon pa se s prvog mjesta ljestvice New York Timesa nije skidala 70 tjedana! Oprah, Reese - I'm so there (ne brinite, svjesna sam problema, liječim se od opsesivnog čitanja celebrity memoara još otkad sam kupila knjigu Khloé Kardashian)!

Znam, netko tko čitav život otkriva samog sebe i piše o ključevima za ispunjen život (puno je to ključeva) ne čini se kao pouzdani učitelj, ali ako se slažete sa Sokratom da je iskustvo najbolja škola (ali je školarina skupa), stay with me. Glennon Doyle započela je "Neukroćenu" pričom o jednom posjetu zoološkom vrtu. S kćerima je gledala istreniranu gepardicu kako neumorno proganja džip za koji je užetom bio privezan ružičasti plišani zec. Gepardica je naučena da voli svoj kavez, da iz dana u dan trči za plišanim zecom i da zatomi svoju divljinu, a ako svijet može natjerati "vražju gepardicu" da zatomi svoje instinkte i duh, svijet može natjerati i ženu da zaboravi tko je i što želi, da zaboravi na život izvan kaveza tuđih očekivanja. Tema je to koja oduvijek fascinira ovu autoricu, koja samu sebe naziva motivacijskom predavačicom s dijagnozom kliničke depresije, kojoj je u desetoj godini dijagnosticirana bulimija, koja se kao srednjoškolka liječila u ustanovi za mentalno oboljele, koja se na studiju odala ovisnosti o alkoholu i drogama. Dugo se budila s osjećajem da drugim ljudima nije tako teško živjeti kao njoj. "Imam osjećaj da postoji nekakav tajni život koji ja ne poznajem. Kao da sve radim krivo", dugo je vjerovala.


"Kad sam bila dijete, osjećala sam ono što sam trebala osjećati, slijedila sam svoj instinkt i planirala sve iz mašte. Bila sam divlja sve dok me nisu pripitomili stidom. Sve dok nisam počela skrivati i zatomljivati svoje osjećaje jer sam se bojala da sam u svemu pretjerana. Sve dok se nisam počela obraćati drugima za savjet, umjesto da vjerujem svojoj vlastitoj intuiciji. Sve dok nisam povjerovala da je moja mašta smiješna, a moje želje sebične. Sve dok se nisam prepustila kavezima tuđih očekivanja, kulturnim pravilima i počela se pokoravati društvenim normama. Izgubila sam se kad sam naučila kako udovoljavati drugima."


"Neukroćena" je zbirka kratkih eseja za one koji traže sebe, koji traže dobro, koji cijene slobodu. Glennon Doyle bez zadrške dijeli svoja iskustva, ne krijući da su bila bolna, ali da su je oslobodila. Eseji o ovisnosti, o slobodi, o razvodu, o obitelji, o majčinstvu i o pronalaženju ljubavi na "hopeless placeu" nisu složeni ni kronološki ni prema uobičajenim pravilima memoara, ali kršenje pravila je svojevrsni je lajtmotiv, pa što ja, obična pripitomljena ženka, znam. Stil Glennon Doyle čitatelje će možda podsjetiti na pismo Elizabeth Gilbert (obje do najvažnijih spoznaja dolaze na podu kupaonice, obje imaju personaliziranu ideju Boga i obje su izgubljene sve dok ne otkriju da su zaljubljene u ženu), ali neobično iskrena Glennon Doyle svojom potrebom da slikovito i šarmantno prikaže svoje aha-momente ipak uspijeva privući publiku i postaviti pitanja "na koja svaka žena mora odgovoriti prije nego nastupi plima". Tko sam ja, i što volim? Živim li autentično, i je li autentičnost samo krinka za sebičnost? Vidim li uvažavanje drugih kao svoju supermoć ili kao svoje okove? Jesam li kao majka uzor svojoj djeci, ili sam mučenica? Znam li granicu između prkosa i samodopadljivosti? Koja su moja mala dugmad za resetiranje? Dopuštam li boli da me preobrazi ili se olako odajem patnji? Zbog čega propuštam svoj vlastiti život?


"Mislila sam da prikrivam svoju tjeskobu, sve dok mi supruga nije dotakla ruku i rekla: - Nedostaješ mi. Već te neko vrijeme nema."

"Neukroćena" možda jest self help upakiran u feminizmom i anksioznošću premazane intimne memoare, ali nitko nije imun na pojedince koji, unatoč svojim demonima i dijagnozama, svijet vide kao lijepo mjesto i uvijek iznova pokušavaju pronaći način da bude još ljepše. Možda ne živimo u savani, nego u donekle civiliziranom društvu, možda ovu zbirku valja čitati oprezno, jer bilo bi suludo povjerovati u utopijsku ideju o susretu dvoje ljudi kao dvije duše bez ikakvih slojeva između njih, ali Glennon Doyle vrijedi poslušati, onako kako bismo slušale svaku drugu ženu - pažljivo, dopuštajući vlastitim željama, idejama i filozofijama da se izroje u našim glavama.

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...