Tek sam pišući ovaj blog shvatila da sam strahovito predvidljiva. Da uvijek ljeti čitam knjige iz područja dječje psihologije, a u zimi biografije, i da uvijek u siječnju ponovno donosim odluku o ovom blogu. Valjda me blues novih početaka redovito čini nesigurnom pa se pitam - zašto ja ovo radim? Jasno mi je da pišem jer volim pisati, imam potrebu pisati, ali zašto napisano moram i objaviti? Zašto ne pišem dnevnik i krijem ga od očiju drugih, kao normalni ljudi? I onda mi u ruke dođe knjiga čiji kraj poziva na aplauz i shvatim - kad se nečime oduševim, poželim to podijeliti sa svima! I nema tome lijeka!
Za Martinu Vidaić nisam ranije čula, što ne čudi, jer žena je pjesnikinja koju se ne može naći na društvenim mrežama (dok sam ja žena koju se može naći na društvenim mrežama, ali ne i s knjigom poezije u ruci), ali privukla mi je pažnju osvojivši Nagradu Kamov za pjesničku knjigu "Trg, tržnica, nož".
"Stjenice" su, pak, njezin drugi roman, a voljet će ga svi kojima se svidio "Susjed" Marine Vujčić i "Doručak" Dinka Mihovilovića jer odiše jezom kojom odišu romani o usamljenim čudacima (ili nama samima?) koji se skrivaju iza zidova zgradurina u kojima živimo.
"Prostor će me, nepopravljiv i nesavladiv, posve nepoznat, okruživati sa svih strana."
Glavni lik ovog kratkog romana uspješna je mlada arhitektica Gorana Hrabrov (tipično zadarsko prezime nimalo hrabre glavne junakinje) koja je svojom voljom zatočena u svom stanu na zagrebačkom Medveščaku. "Kako je moguće, pitala sam se, da ja, koja sam uvijek projektirala precizno, ostavim iza sebe ovakav nered", rečenica je koju Gorana upućuje Hladnoj, osobi, entitetu, svojevrsnoj Schrödingerovoj mački o čijem postojanju čitatelj dvoji do samog kraja. Iz Goraninih riječi razabiremo da se uspješna arhitektica još uvijek oporavlja od stravične prometne nesreće u kojoj je stradao njezin suputnik - izbjegava otići na posao, ignorira pozive svojih kolega, a ustajali zrak krletke koju predstavlja njezin stan metafora je za čitavu paletu emocija s kojom Gorana nastoji izaći na kraj. Prašnjavi stan podsjeća ju da je zbog kratkotrajne lakoće postojanja zaboravila na vlastitu kožu koja ju steže, koja ju nagriza poput stjenica. Stoga, boreći se s odgovornošću "one koja je preživjela" i pokušavajući shvatiti prirodu odnosa s poginulim Sergejom, Gorana prostor koristi kao izliku za bijeg. Nemarno ostavljena zapaljena svijeća i zaključana vrata postaju razlogom za povratak u rodni kraj, u kuću u kojoj umire njezina majka, okružena ostatkom familije Hrabrov.
"Dok sam se skidala i ulazila pod tuš, nisam imala dojam da se samo perem, obavljam najobičniju dnevnu rutinu, nego da pripremam tijelo za veliku i važnu promjenu. Od sada pa nadalje, osjećala sam, morat ću se prepustiti okolnostima kao što se bolesni prepuštaju. Preumorna sam da bih se nastavila tako grčevito držati za život. Opusti se, govorila je topla voda tijelu. Prepusti se, Gorana, šaptao je miris kakaa u sapunici. Operi se. Osuši. Uđi u gaćice svoje mrtve sestre. Ogrni se njenom spavaćicom. Prespavaj u njenoj kući. Poslušno sam sve obavila, ali kad sam osjetila čipku koja mi se odmah grubo namjestila na pregib noge i početka stidne usne, i slab zagrljaj satena, ni hladan ni topao, a do nosa mi se, više iz sjećanja nego iz stvarnosti, podigao Irmin miris, miris dječjeg pudera, došlo mi je da izađem, posjednem Jakovčevića i Anastaziju j ispričam im svoja posljednja dva dana. Pretpostavljaš, Hladna, da nisam to učinila."
Ono što se na samom početku učinilo kao Goranin pokušaj izbjegavanja odgovornosti, kasnije se ispostavlja kao nužno suočavanje s grijesima iz prošlosti. Susrećući se sa svojim rođacima, Gorana neživom prostoru poklanja jednaku pažnju kao i živim ljudima - sagledava prostor u njegovim stvarnim dimenzijama i karakteristikama, pa čitatelj ima osjećaj da ju prati u stopu, da doista korača za njom, pokušavajući odgonetnuti što se dogodilo Sergeju, od čega zapravo bježi Gorana, kakav je njezin odnos s nećacima i majkom na samrti, gdje se nalazi izvor licemjerstva koje ju je paraliziralo, te zašto se toliko pouzdaje u pripitomljavanje prostora. Gorana na otoku pronalazi mir ("na otoku samoća ne sjedi na prsima, nego surađuje s prostorom da postane lakša") i ostaje ondje mjesecima, gradeći zapuštenu obiteljsku kuću. Mora izgraditi kuću prije nego izgradi grad, utuvila si u glavu, živeći u strahu od loših vijesti iz Zagreba.
Jezik Martine Vidaić britak je i precizan, a svaka riječ pažljivo je odmjerena. U zraku neprekidno visi nešto nedovršeno, u grlu je neprestano neka knedla, a kad lošu vijest dugo čekamo, njezin dolazak često donese olakšanje (znam ja, pozitivna sam na Covid-19). Tako i Gorana, naposljetku, uspijeva postati dostojna svog prezimena i uzima stvari u svoje ruke, napokon svjesna da se ono, što je sagrađeno na laži, mora srušiti. Wow, Martina Vidaić, wow.
"Čovjek se kad-tad mora vratiti na zgarište i vidjeti što je ostalo od njegovog života."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)