Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi William Saroyan

Naslovi "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud" oduvijek stoje u zapećku moga mozga, kao i brojni drugi naslovi koji su se pojavljivali na popisima školske lektire pa onda s njih misteriozno nestajali. Međutim, nisam imala pojma da ih je napisao tako živopisan književnik! Na čitanje djela Williama Saroyana ponukao me članak u kojem profesor i književnik Boris Beck priča o knjigama koje će "svakom srednjoškolcu dati neki novi pogled na svijet" pa sam se dala u istraživanje dobrog duha Kalifornije (nisam srednjoškolka, ali volim nove perspektive).


Iako je njegova obitelj podrijetlom iz Armenije, William Saroyan bio je Amerikanac starog kova kojeg je, više nego išta drugo, određivalo njegovo rodno mjesto - kalifornijski Fresno. Nakon što mu je u djetinjstvu preminuo otac, a majka nije imala dovoljno sredstava da bi brinula o djeci, William, njegov brat i sestra smješteni su u sirotište. Kasnije se obitelj ujedinila, a Williamova prgavost se udvostručila - uslijed dosađivanja na nastavi i bullyinga, od škole je odustao kao petnaestogodišnjak. Obavljajući svakojake poslove, u glavu si je utuvio da mu je pisanje u krvi, jer njegov je otac svojedobno piskarao za svoju dušu. Počeo je s kratkim pričama (voljela bih pročitati zbirku "Smion mladić na letećem trapezu"), a za svoju dramu "The Time of Your Life" nagrađen je Pulitzerom, kojeg je odbio protiveći se nagrađivanju umjetnosti.

Uvijek je pišući posezao za vlastitom autobiografijom pa je i roman "Mama, volim te" napisao za svoju kćer Lucy, s kojom nije bio blizak koliko bi otac mogao biti. Međutim, između njegovih redaka desetljećima generacije klinaca pronalaze ljubav koju samodopadni pisac nije znao pokazati, smatrajući da je važnije da kćeri da do znanja da ne odobrava njezin lifestyle single glumice u Hollywoodu.

"- Mislim da je to sasvim pametno i razumno - reče mamica - ali prije nego što pođemo, nemoj, molim te, biti tako odrasla i tako žalosna. Osjećam se vrlo nekorisnom i lošom kad si ti toliko pametnija i razboritija od mene. Hoćeš li zato malo misliti na vesele stvari?

- Dobro, mamice."


"- Zašto? Zar je teško biti jedna obitelj? -Tvom ocu i meni je teško. Čini mi se da je svakome teško. Možda griješim. Mogu reći samo ono što vidim. Eto moja najbolja prijateljica Clara Coolbaw, na primjer, živi u istoj kući s mužem i tropje djece dvadeset godina, i pogledaj što je to od njih učinilo.

- Što je učinio?

- Pa, mrtvi su, eto to. Oni ustaju i jedu i hodaju, ali su mrtvi. To ti je brak."


U ovom romanu devetogodišnja djevojčica pratnja je majci koja odlazi u New York u nadi da će steći slavu kakvu uživa Marilyn Monroe. Mamica je nervozna osebujna žena crvene kose koja je, za današnje pojmove, predramatična i pretjeskobna u blizini svog djeteta, ali u kontekstu starog Hollywooda, mamica je taman, nalik divama kakve smo gledali u crno-bijelim filmovima. Sa svojom Žabicom, Twink, gospođom Nijinski i Maslačkom (kako sve nazivaju djevojčicu) ona razgovara kao sa sebi ravnom, a odgovorna i tankoćutna djevojčica majku često i tješi i ohrabruje, jer mamica zna biti obeshrabrena nakon sastanaka s producentima, pa čak i ljubomorna - kad producent ulogu u kazlišnom komadu ponudi njezinoj kćerki, a ne njoj. Njih dvije žive na glamuroznoj Petoj aveniji, u otmjenom hotelu Pierre (u sobičku, doduše), druže se sa umirovljenom slavnom glumicom, gospođicom Cranshaw, i pripremaju se za uloge svojih života.

"- Mislim da za vas dvije nije u redu da sad tako uživate. To vam je kao da netko uživa u nagradi prije nego što ju je dobio. Imat ćete dosta vremena da uživate u slavi i bogatstvu. Sad je vrijeme da radite, da vam bude malo neudobno i da se neprestano pomalo brinete."

"...ali će vam biti lakše zablistati u komadu ako znate da on može propasti, ako znate da vam se može dogoditi da ne odigrate svoje uloge onako kao što ih treba igrati. Uvijek morate biti spremne na neuspjeh. Neuspjeh se događa češće nego uspjeh, ali mi ipak dalje živimo."


Možda ova knjiga umije promijeniti srednjoškolcima pogled na svijet, ali nije zgoreg reći i da svojim porukama ona može poslužiti i roditeljima, i to kao priručnik za odgoj koji podrazumijeva neustrašivu lepezu emocija, metode nošenja i s uspjehom i neuspjehom te trenutke prepoznavanja ljepote i privrženosti u licemjernom i površnom svijetu. Smušena majka, čije stavove je pregazilo vrijeme (knjiga je objavljena u pedesetim godinama prošlog stoljeća), možda nije najbolji uzor, ali je svom djetetu jedini - njezina nas grešnost i zabrinutost opominju učinkovitije od kojekakvog mudrovanja. Upravo zato, vedri duh Williama Saroyana učinio mi se savršenom razbibrigom u ove kratke, ali osunčane jesenske dane u kojima je šuštanje lišća glasnije od graktanja vrana (roman "Mama, volim te" mogao bi biti idealan izbor za mother-daughter book club o kojem sanjam).


"- Idi u Pariz. Idi svome ocu. Ali da se nisi usudila otići u noćnoj košulji. Rastavljenu majku uvijek kritiziraju. Ljudi bi kazali da te nisam dobro odgojila.

- Oh, ali ti si me dobro odgojila, mamice.

- Kladim se životom, makar i bolesna, da jesam."


"Željela bih da znam što je dobro. Ali nitko koga poznajem to ne zna. Svi smo nesretni zbog svojih života, ali nitko ne zna što da učini s njim."


Foto: Park Petra Krešimira IV u Osijeku

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta