Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi William Saroyan

Naslovi "Mama, volim te" i "Tata, ti si lud" oduvijek stoje u zapećku moga mozga, kao i brojni drugi naslovi koji su se pojavljivali na popisima školske lektire pa onda s njih misteriozno nestajali. Međutim, nisam imala pojma da ih je napisao tako živopisan književnik! Na čitanje djela Williama Saroyana ponukao me članak u kojem profesor i književnik Boris Beck priča o knjigama koje će "svakom srednjoškolcu dati neki novi pogled na svijet" pa sam se dala u istraživanje dobrog duha Kalifornije (nisam srednjoškolka, ali volim nove perspektive).


Iako je njegova obitelj podrijetlom iz Armenije, William Saroyan bio je Amerikanac starog kova kojeg je, više nego išta drugo, određivalo njegovo rodno mjesto - kalifornijski Fresno. Nakon što mu je u djetinjstvu preminuo otac, a majka nije imala dovoljno sredstava da bi brinula o djeci, William, njegov brat i sestra smješteni su u sirotište. Kasnije se obitelj ujedinila, a Williamova prgavost se udvostručila - uslijed dosađivanja na nastavi i bullyinga, od škole je odustao kao petnaestogodišnjak. Obavljajući svakojake poslove, u glavu si je utuvio da mu je pisanje u krvi, jer njegov je otac svojedobno piskarao za svoju dušu. Počeo je s kratkim pričama (voljela bih pročitati zbirku "Smion mladić na letećem trapezu"), a za svoju dramu "The Time of Your Life" nagrađen je Pulitzerom, kojeg je odbio protiveći se nagrađivanju umjetnosti.

Uvijek je pišući posezao za vlastitom autobiografijom pa je i roman "Mama, volim te" napisao za svoju kćer Lucy, s kojom nije bio blizak koliko bi otac mogao biti. Međutim, između njegovih redaka desetljećima generacije klinaca pronalaze ljubav koju samodopadni pisac nije znao pokazati, smatrajući da je važnije da kćeri da do znanja da ne odobrava njezin lifestyle single glumice u Hollywoodu.

"- Mislim da je to sasvim pametno i razumno - reče mamica - ali prije nego što pođemo, nemoj, molim te, biti tako odrasla i tako žalosna. Osjećam se vrlo nekorisnom i lošom kad si ti toliko pametnija i razboritija od mene. Hoćeš li zato malo misliti na vesele stvari?

- Dobro, mamice."


"- Zašto? Zar je teško biti jedna obitelj? -Tvom ocu i meni je teško. Čini mi se da je svakome teško. Možda griješim. Mogu reći samo ono što vidim. Eto moja najbolja prijateljica Clara Coolbaw, na primjer, živi u istoj kući s mužem i tropje djece dvadeset godina, i pogledaj što je to od njih učinilo.

- Što je učinio?

- Pa, mrtvi su, eto to. Oni ustaju i jedu i hodaju, ali su mrtvi. To ti je brak."


U ovom romanu devetogodišnja djevojčica pratnja je majci koja odlazi u New York u nadi da će steći slavu kakvu uživa Marilyn Monroe. Mamica je nervozna osebujna žena crvene kose koja je, za današnje pojmove, predramatična i pretjeskobna u blizini svog djeteta, ali u kontekstu starog Hollywooda, mamica je taman, nalik divama kakve smo gledali u crno-bijelim filmovima. Sa svojom Žabicom, Twink, gospođom Nijinski i Maslačkom (kako sve nazivaju djevojčicu) ona razgovara kao sa sebi ravnom, a odgovorna i tankoćutna djevojčica majku često i tješi i ohrabruje, jer mamica zna biti obeshrabrena nakon sastanaka s producentima, pa čak i ljubomorna - kad producent ulogu u kazlišnom komadu ponudi njezinoj kćerki, a ne njoj. Njih dvije žive na glamuroznoj Petoj aveniji, u otmjenom hotelu Pierre (u sobičku, doduše), druže se sa umirovljenom slavnom glumicom, gospođicom Cranshaw, i pripremaju se za uloge svojih života.

"- Mislim da za vas dvije nije u redu da sad tako uživate. To vam je kao da netko uživa u nagradi prije nego što ju je dobio. Imat ćete dosta vremena da uživate u slavi i bogatstvu. Sad je vrijeme da radite, da vam bude malo neudobno i da se neprestano pomalo brinete."

"...ali će vam biti lakše zablistati u komadu ako znate da on može propasti, ako znate da vam se može dogoditi da ne odigrate svoje uloge onako kao što ih treba igrati. Uvijek morate biti spremne na neuspjeh. Neuspjeh se događa češće nego uspjeh, ali mi ipak dalje živimo."


Možda ova knjiga umije promijeniti srednjoškolcima pogled na svijet, ali nije zgoreg reći i da svojim porukama ona može poslužiti i roditeljima, i to kao priručnik za odgoj koji podrazumijeva neustrašivu lepezu emocija, metode nošenja i s uspjehom i neuspjehom te trenutke prepoznavanja ljepote i privrženosti u licemjernom i površnom svijetu. Smušena majka, čije stavove je pregazilo vrijeme (knjiga je objavljena u pedesetim godinama prošlog stoljeća), možda nije najbolji uzor, ali je svom djetetu jedini - njezina nas grešnost i zabrinutost opominju učinkovitije od kojekakvog mudrovanja. Upravo zato, vedri duh Williama Saroyana učinio mi se savršenom razbibrigom u ove kratke, ali osunčane jesenske dane u kojima je šuštanje lišća glasnije od graktanja vrana (roman "Mama, volim te" mogao bi biti idealan izbor za mother-daughter book club o kojem sanjam).


"- Idi u Pariz. Idi svome ocu. Ali da se nisi usudila otići u noćnoj košulji. Rastavljenu majku uvijek kritiziraju. Ljudi bi kazali da te nisam dobro odgojila.

- Oh, ali ti si me dobro odgojila, mamice.

- Kladim se životom, makar i bolesna, da jesam."


"Željela bih da znam što je dobro. Ali nitko koga poznajem to ne zna. Svi smo nesretni zbog svojih života, ali nitko ne zna što da učini s njim."


Foto: Park Petra Krešimira IV u Osijeku

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad