Preskoči na glavni sadržaj

Moj prvi James Baldwin

Za Jamesa Baldwina prvi put sam čula prije dvadesetak godina, ali nisam do sada pročitala nijednu njegovu knjigu. U filmu "Save The Last Dance" srednjoškolski profesor književnosti ispituje učenike o značaju Trumana Capotea i "Hladnokrvnog umorstva", lik Julije Stiles pravi se pametan, a Derek, štreber s ulica čikaškog South Sidea, ističe da Capote nije prvi koji je stvarne događaje isprepleo s fikcijom, da su isto učinili Richard Wright i James Baldwin, koje nitko ne čita, aludirajući na njihovu boju kože (pa vi recite da teen filmovi s početka 21. stoljeća nisu edukativni!). Ne znam puno o njima, ali znam da knjige Richarda Wrighta nisu prevođene u našem kraju posljednjih pedesetak godina, dok su knjige Jamesa Baldwina ponovno popularne među Generacijom Z, vjerojatno zbog LBGT+ tematike. Tako je "Giovannijeva soba" posljednjih godina često spominjana knjiga na Booktube-u, iako je najpoznatije djelo Jamesa Baldwina "Idi i reci to na gori", iliti "Idi kaži cijelom svijetu" (pjevačima duhovne glazbe u Hrvata bit će poznatija ta verzija prijevoda).


Moram reći da me već na prvim stranicama oduševila pažljiva ruka kojom Baldwin vodi svog četrnaestogodišnjeg protagonista, Johna. Roman počinje rečenicom "Svi su oduvijek govorili da će John biti svećenik kada odraste, baš kao i njegov otac" (iliti spoilerom) i nastavlja se Johnovim sjećanjima na užurbana nedjeljna jutra, kad se obitelj Grimes spremala za odlazak u crkvu, u Hram vatre otkrivenja Kristovog u Harlemu. Baldwin slikovito opisuje ljude u toj crkvi, u kojoj je njegov otac bio đakon, njihovu predanost, ali i licemjernost ("Jedne nedjelje poslije redovnog bogoslužja otac James je pred svima otkrio grijeh u zajednici pravednih."). Naime, dvoje mladih, Elisha i Ella Mae, javno su opomenuti, prije nego bude kasno, da obrate pažnju na Sotonine zamke, a John je počeo razmišljati o žrtvama koje se moraju podnijeti ako želiš živjeti svetim životom, ali i o grijehu koji ga je svladao ("Njegov grijeh je bio isto toliko mračan koliko tvrdokornost njegova srca, kojom se opirao Božjoj sili; kao i prijezir kojega je često osjećao dok je slušao vikanje, kidanje glasova, i dok je promatrao kako se crna kosa sjajila, dok su oni podizali ruke i padali licem na zemlju pred Gospodinom.").


U prvom dijelu romana upoznajemo Johna, koji razmišlja o budućnosti. Iako on ne sumnja da je spasenje stvarno, oči njegovog oca su mračne, i on se neprestano pita što bi trebao učiniti da ga otac zavoli pa da na duši ne nosi teret mržnje prema njemu. Njegov otac, Gabriel, vjeruje da su samo neki (po mogućnosti, crni) ljudi predodređeni za spasenje, dok su ostali predodređeni za prokletstvo zbog prvotnog grijeha, ali nije mu to jedina boljka - on je čovjek s mnogo grijeha, a John, koji mu je zapravo posinak, za njega nema razumijevanja. Djeca često od roditelja traže više nego su oni sposobni dati (pročitah informaciju da se Baldwin nije mogao početi baviti pisanjem dok njegov očuh nije preminuo).

"Majka ju je učila da pri molitvi treba zaboraviti sve i svakog osim Isusa; treba izliti iz srca. kao uz kante, sve zle misli, sve misli o sebi, sve zlonamjerne misli o neprijateljima; trebao doći pred Darovatelja svih dobrih stvari, smjelo, a ipak poniznije od malog djeteta. Ipak su mržnja i gorčina u Florenceinom srcu večeras bile teške kao granit, ponos je odbijao da se povuče s prijestola s kojeg je tako dugo vladao. Ni ljubav ni poniznost nisu je doveli do oltara, nego samo strah. A Bog ne čuje molitve onih koji se boje, jer u srcima strašljivih nema vjere. Takve molitve ne dopiru dalje od usta koja ih izgovaraju."

Čitatelj sluti da je mladi junak gladan i žedan ljubavi, ponajprije očeve, pa da drsko sumnja i u Božje milosrđe. Mame ga široka vrata kroz koja toliki koračaju, jer uska vrata češće vode u poniženje, nego u uživanje u životu. Ipak, pita se, "da zbog trenutka ugode odbaci blaženstvo vječnosti?" Iako je John član kršćanske protestantske zajednice koja ne priznaje nijedan autoritet osim Biblije, i koja je, stoga, fleksibilnija u prakticiranju vjere od, recimo, katolika, u njemu se odvija borba svojstvena svakom praktičnom vjerniku, posebice onom tko je umišljeni pravednik. Očeve mračne oči i nasilni duh u njemu bude najcrnje misli i on se opire Božjem, ne pristajući biti nalik ocu, đakonu svoje crkve.

U drugom dijelu knjige, nazvanom Molitve svetih ljudi, čitatelju je darovana prilika da upozna članove Johnove obitelji i pohvata konce, a možda i pronađe trunak suosjećanja za njih, ali i razumijevanje njihovih postupaka. Prvu molitvu uputila je Johnova tetka, Gabrielova sestra, Florence, koja razmišlja o odrastanju u trošnoj kući, uz majku koja je poznavala ropstvo. Da se obiteljske traume, ali i one osobne, nasljeđuju, svojom pričom pokazuje i Gabriel koji je dvije žene koštao života, pa i Elizabeth, Johnova majka, koju je od tete koja ju nije voljela izbavio Johnov biološki otac, o kojem govori s velikom čežnjom.


U kontekstu migracija crnaca s juga, jer sjever je obećavao bolje prilike, "Idi i reci to na gori" je vjerodostojan prikaz izmučenog crnog čovjeka 20. stoljeća, ali i previranja koja se javljaju u nama kad spoznamo svoje slabosti, ali i propuste naših otaca. Kognitivna disonanca i krivnja koje tište čovjeka koji teži transcendentalnom, a kojeg prizemljuju ovozemaljski tereti, razlog je zašto je ova knjiga Jamesa Baldwina čitana na brojnim jezicima. Uvelike je nadahnuta biografijom autora koji je kao četrnaestogodišnjak prvi put spoznao zlo u sebi, ali i izvan sebe. S takvim se zlom borio cijeloga života, ponekad mrzeći Crkvu, ali uglavnom se pouzdajući u Božju milost - uvjeren da Svjetlost umije rasvijetliti tmine svakog čovjeka, koje god boje bila njegova koža.


"Spasenje je stvarno", rekao mu je glas. "Bog je stvaran. Smrt može doći prije ili kasnije, zašto oklijevaš? Sada je vrijeme da tražiš i služiš Gospoda." Spasenje je bilo stvarno za sve druge, a moglo bi biti stvarno i za njega. Samo je trebao ispružiti ruke i Bog će ga dotaknuti; trebao je samo uzviknuti i Bog će ga čuti. Svi drugi, njemu tako daleki i nedostižni koji su sada vikali s tolikom radošću, bili su jednoć u svojem grijehu, kao što je on sada - oni su vikali i Bog ih je uslišio i izbavio od svih muka. A što je Bog učinio za druge, mogao bi učiniti i za njega.
Ali - izbavljeni od svih muka? Zašto je njegova majka plakala? Zašto se otac namrštio? Ako je Božja sila tako velika, zašto su njihovi životi tako mučni?"

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta