Preskoči na glavni sadržaj

Zvijezde i chick lit među nama

"Nemoj dramiti!" znali su mi reći, ali nisam si nikada mogla pomoći - volim dramu, that's my thing. Onima koji prate moja piskaranja poznato je da sam ljubitelj hrvatskog ženskog pisma, fan dramatičnih klasika, da volim čitati dječju književnost, tu i tamo neku publicističku senzaciju, a da je posljednji chick lit koji sam držala u rukama bio nastavak Bridget Jones, "Luda za njim", 2014. (s nesretnom iznimkom "Pedeset nijansi sive" 2018. - blog pamti umjesto mene). Naposljetku, nema chick lita koji bi se mogao usporediti s tvorevinom genijalne Helen Fielding, a i život s dvoje male djece pretvorio me u drama queen - hence, no chick lit literature. Međutim! Dugo već na društvenim mrežama pratim autoricu Sanju Srdić Jungić, a posljednjih dana sam se uhvatila kako kao najgori stalker pratim njenu malu knjišku turneju organiziranu online povodom izlaska njene druge knjige iz tiska - hence, chick lit u mojim rukama. 
 


Spakirala sam muža i djecu na spavanje i upustila se u dubrovačku avanturu s Norom iz "Zvijezde među nama." Ja možda i nisam stručna za komentiranje knjige ovog žanra, ali zaplet na filmskom setu u Dubrovniku (autorica ga je utemeljila na svom iskustvu statiranja u Game of Thrones) bio mi je dovoljno zanimljiv da nastavim čitati. Nora je wannabe introvertirana djevojka koja se nakon ljubavnog brodoloma i otkaza nasukala na dubrovačke zidine unutar kojih se snima film sa srednjovjekovnom tematikom. Već prvog dana na setu upoznaje simpatičnog asistenta redatelja Ivora, a potom i samodopadnog holivudskog glumca Lucasa Wintera (o-o, ništa dobro ne bude proizašlo iz ovog). OK, team Ivor vs. team Lucas - kužim, morat ću izabrati. Bad boys, bad boys, whatcha gonna do... Čekaj, što je ovo? Osim bad boya, tu je i jedna mean girl. Hm, da, njih nitko ne voli. Ili?



More, flert (aaaawh, nedostaje mi to!), ozljede na radu - fine by me, a i Nora, koja nije bezbojna poput Ane u "Pedeset nijansi sive", nego je jezičavo ravnopravna svim tim frajerima koju ju žele zbariti, i koja želi postati go with the flow kind of girl (možemo li zaista tako lako protiv sebe?), dobila je palac gore od mene. Dakako, bilo je tu i stvari koje nisu bile autentične (nažalost, žohari u apartmanu za ljetovanje su bili autentični), ali ljubavna tematika ni ne traži savršenu autentičnost - štoviše, u ovakvom tipu romana klišeji romantičnih komedija, fore zavodljivih (američkih) galeba, neprikladna imena (u jednom je intervjuu autorica rekla da voli ta univerzalna imena - a ja si baš mislim da bi bilo seksi čuti kako zgodni Amerikanac lomi jezik izgovarajući npr. ime S-a-nj-a) i nerealni vremenski slijed (ali ja sam konzerva koja se udala za svog dečka iz osnovne škole, znam li ja išta o zaljubljivanju nowadays?) najzabavniji su segmenti! 


 
"Zvijezde među nama" prvi je roman Zagrepčanke Sanje Srdić Jungić, koji je napisan za sve ovisnike o ljubavnim pričama, jer svaka je ljubavna priča i lijepa i nadrealna na svoj način i kao takva vrijedna čitanja. Lijepo je živjeti u svijetu u kojem ljudi rado čitaju ljubavne romane, kad bolje razmislim. Ovaj uključuje Dubrovnik, Hollywood, jedan seksi par i treću osobu koja ovom paru drži svijeću - tko je tko u ovoj knjizi, otkrijte sami. 

Nije ovo knjiga koju ću pamtiti do kraja života, nisam osjetila eksploziju emocija o kojoj vrišti Alis Marić na koricama, ali potaknula je smijuljenje u tihe kasne sate, kao i vijuge za maštanje, to Sanji moram priznati - a nisu li to ujedno i najbitnije odlike dobrog chick lit romana?

Ne volim ocjenjivati knjige na ovaj način, ali Sanja je štreberica koja voli ocjene i koja se ne boji publike - 3 i pol ⭐ od mene.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad