"A kako je umro ovaj učitelj Digula?", oduvijek sam voljela hodati po vukojevačkom groblju, čitati imena s nadgrobnih spomenika pa ispitivati mamu i baku o sudbinama nepoznatih mi ljudi. "Njega su ubili partizani, cijelo selo je čulo kako ga muče", uzdahnula je mama. "Partizani", upijala sam tu apstraktnu riječ koju su izgovarali odrasli, ali ne i djeca. "A naši nisu bili partizani?" "Naši nisu bili ni partizani ni ustaše!", mama je rekla odrješito. "Jedino j' bajo Andrija bio partizan, al' njega s' uzeli jer je im'o škole", kazala je baka pogleda uprtog u grob mladog Andrije, pa dodala: "Moj j' dada bio u crkvenom vijeću!", spominjući se tako jedine "ideologije" naše familije.
Pripadam narodu koji je spreman osuditi drugoga na temelju jedne riječi, a često, pokazala je povijest, i zbog onog neizgovorenog. Danas živimo u demokratskom društvu i uživamo u obilju tobožnje tolerancije, ali zbilja silno želim vjerovati da romani o povijesti naše domovine (namjerno ne velim "države") mogu pomoći da se svi susretnemo na istoj strani, različiti i slični, kakvi jesmo. Ovo je jedan od takvih romana.
Glavni lik romana "Nadohvat" osječke književnice Ene Katarine Haler (Kristić) djevojčurak je Katarina koja živi u gradiću Zrinu u srcu Banovine (u kojem "nije se moglo naći ni jednog čovjeka ni žene koji bi držali vezu s partizanima") početkom četrdesetih godina 20. stoljeća. Njezini su roditelji strogi, ali život joj je ispunjen dječjim igrarijama i spačkama, zaljubljivanjima jednog derleta i svađama s prijateljicama, malim ženskim zavistima - sve dok se sa Zrinske gore ne spusti kamenje. Odjednom, nitko se ne osjeća sigurnim, zemlja je suha, ljude gutaju polja, dječaka je sve manje. Ljudi bez lica opkolili su grad i on nestaje u plamenu. Oni koji su preživjeli pokolj sanjaju leševe nabacane jedne na druge i bježe u progonstvo. Jer živjeti se mora.
"Kada bi trebalo smjestiti prvih trinaest godina mog života u jednu sliku, sažeti ih tako, one bi stale u šumu na padini i zvuk vode što preskače kamenje niz šumu. Bilo bi toplo, i stvarno, u tom prizoru bilo bi sve ono što sam bila ja tada."
Katarina biva otjerana od kuće u mirni Zagreb, u kuću ustaškog ministra u kojoj pozdrav "Bog i Hrvati" nije predstavljao ništa loše. Ipak, ona pati za izgubljenim domom, pa čak i za onim privremenim u Kostajnici, za majkom i za starijom sestrom Marijom, i mlađom Julijanom, za braćom koja brane dom, a čak joj ni veličanstveni grad ("Ovaj grad nije mogao samo tako nestati, bilo mi je odmah jasno i u tome je bilo neke sigurnosti") ni šnenokle dobrodušne kuharice Dane ne uspijevaju zaokupiti misli. U nastojanju da zatomi bol koja joj tišti dušu, Katarina si zadaje fizičku bol, ufajući se u povratak kući, u Zrin, i u susret s mladićem Petrom koji je personifikacija svega izgubljenog.
"Koliko ih je sad takvih što pale svjetiljke u zadnje sate pred noć, same su među svim ovim svijetom? Što je važno ima li nas ili nema? Osjećaj nemoći u nogama obori me na pod, skupljala sam glavu među koljena i gledala kako mi krv navire iz ranica među bedrima."
Rat je 1945. završio, i iako joj melodija poznate njemačke pjesme s Gospodinovog gramofona još ostade u glavi, Katarina se vraća u Kostajnicu, ali ne zadugo. Započinje čišćenje oslobođenog teritorija. Tijekom noći, u plavoj flanelskoj haljini, s nećakom na kuku, i ostatkom obitelji rame uz rame, Katarina kreće na Križni put, onaj s kojeg se mnogi nisu vratili, a o kojem se nekolicina preživjelih za života nije usuđivala govoriti.
"A đe idemo? povukla sam Josipa za rukav prije nego se pridružio ostalim vojnicima što su u redu čekali na kraju ulice. "Ne znam. Na zapad. Di stignemo."
Ena Katarina Haler ovaj kompleksni roman od tri dijela (Banovina, Zagreb/Bleiburg i Slavonija) počela je pisati u četrnaestoj godini, a dovršila ga je u 21. Roman je objavljen u nakladi VBZ-a - i ne samo to, uvršten je u finale mnogih književnih nagrada, ali i ovjenčan nagradom "Gjalski" za 2020., čime je njegova autorica postala najmlađa dobitnica nagrade kojom se ponose najbolji hrvatski književnici. Da bih riječ rekla - riječ doista jest o posebnoj knjizi koja se pogrešno svrstava u literaturu koju će voljeti desnica ili, pak, ljevica. Nema tu propagande, samo povijesti koja se lomila na leđima malih ljudi. Zlo je ovdje zlo, bez obzira tko je za njega odgovoran. Nije ovo roman ni o ustašama ni o partizanima, nego o odrastanju, i o čežnji za domom. Utemeljen je na pričama autoričine bake Katarine, ali čitatelj doista ne može raspoznati granicu između autentičnog iskaza djevojčice Katarine i fikcije književnice rođene 1996. Od spretno napisanih dijalektizama (znate da se ja raspametim kad netko iskoristi riječi "domunđavanje" ili "krispan" u rečenici) pa do poetičnih rečenica popisa, Ena Katarina Haler doista je pronašla način da staromodno pripovijedanje vrati u modu. Priču o sazrijevanju u ratnim okolnostima i o životu bez izbora priča mlada Katarina, a prekidaju ju povremene (tako mudro uglavljene) digresije iz kojih saznajemo o sudbini odrasle Kate, ali i sudske odluke koje podsjećaju na stvarnu nepravdu koja još odjekuje nad preoranim grobovima Zrina.
"...prisvajam je iz čiste nevjerice ne bih li sebi objasnila da je moguće doživjeti nešto takvo. Tako je to s pričama koje nas bole, nije čudno da ih prisvojimo i dopustimo im da srastu s nama."
Čitajući o okrvavljenim nogama i ukradenim dunjama, o kolonizatorima i starosjediocima - čitatelj događaje promatra kroz necanu zavjesu noćne more, dok se neki bolji život istovremeno čini i dalek, i bliz, nadohvat. Katarinin glas, poput vodiča kroz pakao, neobično je prisan, poznat. Je li to glas moje bake? Ili glas djevojčice koja sam nekoć bila? Ili je to samo šapat ravnice u kojoj živim? Teško je odgonetnuti. Vjerujem da su krhke godine autorice i njezina nasljeđena srčanost zaslužne za taj mili glas koji bi mogao promijeniti one koji ga slušaju, ali neočekivana zrelost autorice ipak je ono što brusi tekst do savršenstva, a čitatelja neminovno podsjeća da smo svi satkani od tame i od svjetla, da se iz dana u dan učimo preživljavati, žeđajući za domom i za rukama koje nas spašavaju kad voda dođe do grla, nadajući se da će uvijek biti onih koji će pitati za naš grob, ali i za naš život.
"Ne bi ni njemu zemlja bila važna, ne bi on znao što s njom, kao što ne znam ni ja. Ali i dalje mi je neosporno - on je važan njoj. Znaju te ledine razvučene preko brda čije su. Šutio je o tome, no grabio bi crnicu kao da grabi zrak, u njoj nije bilo ničega njegovog. Nema mjesta bez čovjeka u njemu i ni ta zemlja ne može biti ista bez ljudi, nije to ona tišina u koju se može pobjeći, ona nije suprotna buci, to je tišina koja se čuje, to je tišina šume stare pedeset godina, šume što se iz daljine vidi u obliku mrlje među onom gustom šumom mog oca. Ovo je tek providna opna od drveća i kao da se negdje iza nje nazire ono na mjesto čega je izraslo..."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)