Moj je kolega pronašao gurua u Karl Ove Knausgårdu. Iako nije knjiški moljac, odvažio se na čitanje "Moje borbe", opsežne autobiografije ovog norveškog pisca, i oduševio se.
"Kakav lik, sve ih je oprao..."
"Možda i ja pročitam..."
"Nemoj, nećeš razumjeti, to je muška knjiga", rekao je odlučno.
A da? Muška knjiga? Ali to je samo jedna perspektiva! Jesmo li pravnici ili nismo (Pero Kvržica mi je oduvijek neka vrsta patronusa), pomislila sam i iz knjižnice donijela "Oktobarsko dijete", knjigu Linde Boström Knausgård, bivše supruge Karl Ovea.
Čitala sam ranije Lindinu "Dobrodošli u Ameriku", knjigu o djevojčici koja je odlučila zanijemiti i koja ima biografske elemente (Linda je u jednom intervjuu rekla da se sve u toj knjizi dogodilo, ali da nije autobiografska). "Oktobarsko dijete", pak, otvoreno je autobiografsko djelo. Iako su "Oktobarsko dijete" najavljivali kao odgovor na "Moju borbu", moram reći da je Lindina knjiga snažna i dostatna, da priča jednu stranu priče s velikim razumijevanjem i poštovanjem druge strane. Linda je ljubitelj istine, jedino je istinu zahtjevala i od svog tadašnjeg muža koji je odlučio pisati o svom životu, smetnuvši s uma da ljude ne zanima istina, nego samo etikete, naročito etikete "psihički bolesnik".
"Gledam svaku osobu u oči. Ponekad je osoba tamo kad gledaš. Ponekad nije."
Knjigu Linda započinje atmosferom psihijarijske bolnice u kojoj je bila čest gost uslijed liječenja bipolarnog poremećaja koji joj je dijagnosticiran u 26. godini. Ova knjiga je iznenađenje za sve koji se oduševljavaju skandinavskim hygge lifestyleom jer Linda pruža uvid u Švedsku kao zemlju koja provodi najviše terapija elektrošokovima po glavi stanovnika u cijelom svijetu. Dok je prisilno podvrgnuta elektrošokovima, dok "pije mrak" i leži beznadna kraj drugih beznadnih pacijenata klinike, Linda očajnički pokušava skupiti sva svoja sjećanja na jedno mjesto. Naime, jedna od najčešćih nuspojava takve terapije jest upravo gubljenje pamćenja, nezamislivo Lindi kao ženi, piscu i kao majci četvero djece.
Linda se u "Oktobarskom djetetu" obraća i Karl Oveu, i svom ocu (od kojeg je u nasljeđe dobila oskrnavljeno mentalno zdravlje), ali i čitatelju kojeg nenamjerno ostavlja uznemirenog, zabrinutog, kojeg tjera da pretražuje znakove bipolarnog poremećaja na internetima (čitatelju Lindinih rečenica može se učiniti da je sišao s pameti). Njezin izričaj izrazito je lirski, ali njezino iskustvo odrastanja, zaljubljivanja, stvaranja i preživljavanja je nepodnošljivo tužno jer dovodi do neoborive predmnijeve - čovjek je ponekad prisiljen boriti se kao životinja protiv samog sebe, i najčešće će iz te borbe izaći kao gubitnik. Život će zauvijek ostati neka vrsta utrke, bijega, noćne more.
Književnost postoji zbog ovakvih pisaca - ljudi koji nam daju neograničen pristup svom srcu, svojim bolima i svojim neostvarenim snovima da postanu netko drugi (u Lindinom slučaju - oktobarsko dijete), da budu prihvaćeni, da budu dio kolektiva, pa da u masi nestanu i njihovi nemiri. Isti oni u kojima mi pronalazimo utjehu i inspiraciju.
"Rekla mi je da su djeca uživala u ljetu. Svaki si ih dan vodio na razne plaže. Učinio sve da im bude lijepo i da se sve čini normalno. Da sam barem mogla biti s vama to ljeto. Da barem nikada nisam učinila nešto tako neoprostivo. Da sam barem netko drugi."
Nitko od nas ne želi da mu se život pretvori u zlu slutnju, iako bi već sutra svijetu mogao doći kraj. Danas smo još tu. Još volimo, još postojimo (pozdrav Petru Graši). A sutra... "Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6, 34)."
Život je bomba, govorila je starica koja ne zna reći r
OdgovoriIzbriši