Preskoči na glavni sadržaj

Draže su mi karamele

Bit ću najbolja mama na svijetu - misliš gladeći si trudnički trbuh. Pogledaš sve epizode Gilmoreica nekoliko puta i (zlo)pamtiš sve propuste svoje majke, koliko teško može biti? Onda rodiš. I shvatiš. Ugledaš svoju majku nekim drugim očima, upoznaš ju, razumiješ. Odjednom pronađeš opravdanje za svaku riječ koju si joj ranije predbacivala. Ili?

Sve mi strepimo da ćemo postati kao naše majke, a one rijetke, one sretne, nadaju se da će im biti nalik. Protagonistica romana "Zagoreni šećer", znanog i kao "Burnt sugar"/"Girl in white cotton", spada u prvospomenutu grupu žena. Iako bi uspomene na djetinjstvo trebale biti slatke, Atarina sjećanja gorkog su okusa. Njezina suprotnost, majka Tara, od prvog ju je dana smatrala neprijateljicom, nepotrebnim privjeskom koji ju onemogućava u življenju punim plućima. Nesretni brak (i život sa svekrvom, need I say more?) okončala je otišavši s Atarom u ašram, gdje je godinama bila ljubavnica gurua. Atara je povjerena na čuvanje drugoj ženi, nekadašnjoj priležnici duhovnog vođe, a potom, nakon izlaska iz ašrama, odvedena u internat. Otac u njezinom životu nije imao niti sporednu ulogu (zar zaista, ili ju sjećanje vara?).

"Tog dana misli o ocu zatvorila sam u neki periferni prostor, prostor koji zauzima malo mjesta, prostor koji ne zahtijeva nimalo pažnje."


Sada, kad je odrasla, kad je u braku s "lijepim" i "ljubaznim" Dilipom, kad se pokušava ostvariti kao umjetnica, njezina majka pokazuje prve znakove demencije. Tara zaboravlja, ili se pretvara da zaboravlja, zbog čega Atara gubi tlo pod nogama, strahujući da će zauvijek izgubiti sve ono što je bila, i što je mogla biti. Atarino sjećanje ovisno je o sjećanju majke koja je onesposobljena prisjetiti se i okajati svoje grijehe. Atara, pak, nema izbora, ona uranja u živa sjećanja, jer "prošlost ima snagu koja sadašnjosti nedostaje".

"Na trenutak nije znala tko sam i taj trenutak bila sam nitko."

Ovaj roman prezentiran je kao roman o odnosu majke i kćeri, ali u tristotinjak stranica čitatelj ima uvid samo u Atarinu stranu priče, pa ne možemo govoriti o odnosu, nego tek o životu jedne žene i njezinoj naučenoj čežnji, čekanju, traganju za samom sobom. Na početku priče Atara se čini ženom koja "želi život slobodan od nejasnih rubova", ona se zna nositi s neugodom, i ne boji se suočiti s Tarom.

"Da su naši razgovori itinerari, pokazali bi da se uvijek vraćamo u istu praznu, slijepu ulicu iz koje ne možemo pobjeći."


Atara je "bezmirisna", za razliku od grada Punea u kojem živi, čiji bučni mirisi stvaraju njezinu "zasebnu stvarnost", toliko drukčiju od one u kojoj živi Tara, žena koju zove majkom, a koja je uvijek spremna nabrojiti joj mane i nametnuti osjećaj grižnje savjesti, ljubomorno i prokleto. Svojim riječima Atara oživljava mladu Taru pa čitatelj upoznaje njezine roditelje, odnos s mužem i vrlo lako proniče njezinu potrebu za slobodom i nježnošću koju traži u rukama muškaraca.

"Nani stavi ruku na obraz. "Tvoja se majka grozno udebljala. Zglobovi su joj se udvostručili od natečenosti. Kako ćemo joj skinuti nakit s ruku kad umre?"

Odjednom, čitatelj oprašta Tari, dok Atara postaje ona kojoj se ne može vjerovati, ona "nepouzdana". Ona koja iz dana u dan slika isto lice, koja razbija glavu reperkusijama svojih postupaka, koja opterećeno promatra svoj život kroz ogledala, u ogledalima, ali i izbjegavajući ogledala - ona čiji život je nalik nijemom vrištanju.


"Razmišljam o svim odlukama koje sam donijela do ovog trenutka, odlukama zbog kojih sam sad ovdje gdje jesam, i pitam se koliko sam toga u životu učinila zato što je tako bilo lakše."

Debitantski roman američke spisateljice indijskog podrijetla, Avni Doshi, zasluženo se našao u užem izboru Bookera 2020. Skromna Avni Doshi navodi Akhila Sharmu i njegov "Family life" kao velik utjecaj pa ne čudi da je ispisala roman o nekoliko generacija nesretnih indijskih žena čiji se demoni prenose s koljena na koljeno. Konačni, ispolirani tekst "Zagorenog šećera" odiše mučnom tišinom ašrama, iz njega vrište topli mirisi cimeta, kardamoma i sandalovine, a u njemu ništa nije onakvo kakvim se čini. Svaka se rečenica može tumačiti i doslovno i metaforički (svi spoileri ovog svijeta ne bi mogli narušiti ljepotu jezika mudre Doshi), i svaka otkriva zamršeni svijet bolnih sjećanja koji, iako skriveni u mračnoj nutrini, već sutra mogu biti nasilno iščupani i bačeni na zasljepljujuće svjetlo dana(šnjice).

"Još uvijek zaustavljam osjećaj nelagode prezirom. Odbacujem da ne bih bila odbačena."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se