Preskoči na glavni sadržaj

Draže su mi karamele

Bit ću najbolja mama na svijetu - misliš gladeći si trudnički trbuh. Pogledaš sve epizode Gilmoreica nekoliko puta i (zlo)pamtiš sve propuste svoje majke, koliko teško može biti? Onda rodiš. I shvatiš. Ugledaš svoju majku nekim drugim očima, upoznaš ju, razumiješ. Odjednom pronađeš opravdanje za svaku riječ koju si joj ranije predbacivala. Ili?

Sve mi strepimo da ćemo postati kao naše majke, a one rijetke, one sretne, nadaju se da će im biti nalik. Protagonistica romana "Zagoreni šećer", znanog i kao "Burnt sugar"/"Girl in white cotton", spada u prvospomenutu grupu žena. Iako bi uspomene na djetinjstvo trebale biti slatke, Atarina sjećanja gorkog su okusa. Njezina suprotnost, majka Tara, od prvog ju je dana smatrala neprijateljicom, nepotrebnim privjeskom koji ju onemogućava u življenju punim plućima. Nesretni brak (i život sa svekrvom, need I say more?) okončala je otišavši s Atarom u ašram, gdje je godinama bila ljubavnica gurua. Atara je povjerena na čuvanje drugoj ženi, nekadašnjoj priležnici duhovnog vođe, a potom, nakon izlaska iz ašrama, odvedena u internat. Otac u njezinom životu nije imao niti sporednu ulogu (zar zaista, ili ju sjećanje vara?).

"Tog dana misli o ocu zatvorila sam u neki periferni prostor, prostor koji zauzima malo mjesta, prostor koji ne zahtijeva nimalo pažnje."


Sada, kad je odrasla, kad je u braku s "lijepim" i "ljubaznim" Dilipom, kad se pokušava ostvariti kao umjetnica, njezina majka pokazuje prve znakove demencije. Tara zaboravlja, ili se pretvara da zaboravlja, zbog čega Atara gubi tlo pod nogama, strahujući da će zauvijek izgubiti sve ono što je bila, i što je mogla biti. Atarino sjećanje ovisno je o sjećanju majke koja je onesposobljena prisjetiti se i okajati svoje grijehe. Atara, pak, nema izbora, ona uranja u živa sjećanja, jer "prošlost ima snagu koja sadašnjosti nedostaje".

"Na trenutak nije znala tko sam i taj trenutak bila sam nitko."

Ovaj roman prezentiran je kao roman o odnosu majke i kćeri, ali u tristotinjak stranica čitatelj ima uvid samo u Atarinu stranu priče, pa ne možemo govoriti o odnosu, nego tek o životu jedne žene i njezinoj naučenoj čežnji, čekanju, traganju za samom sobom. Na početku priče Atara se čini ženom koja "želi život slobodan od nejasnih rubova", ona se zna nositi s neugodom, i ne boji se suočiti s Tarom.

"Da su naši razgovori itinerari, pokazali bi da se uvijek vraćamo u istu praznu, slijepu ulicu iz koje ne možemo pobjeći."


Atara je "bezmirisna", za razliku od grada Punea u kojem živi, čiji bučni mirisi stvaraju njezinu "zasebnu stvarnost", toliko drukčiju od one u kojoj živi Tara, žena koju zove majkom, a koja je uvijek spremna nabrojiti joj mane i nametnuti osjećaj grižnje savjesti, ljubomorno i prokleto. Svojim riječima Atara oživljava mladu Taru pa čitatelj upoznaje njezine roditelje, odnos s mužem i vrlo lako proniče njezinu potrebu za slobodom i nježnošću koju traži u rukama muškaraca.

"Nani stavi ruku na obraz. "Tvoja se majka grozno udebljala. Zglobovi su joj se udvostručili od natečenosti. Kako ćemo joj skinuti nakit s ruku kad umre?"

Odjednom, čitatelj oprašta Tari, dok Atara postaje ona kojoj se ne može vjerovati, ona "nepouzdana". Ona koja iz dana u dan slika isto lice, koja razbija glavu reperkusijama svojih postupaka, koja opterećeno promatra svoj život kroz ogledala, u ogledalima, ali i izbjegavajući ogledala - ona čiji život je nalik nijemom vrištanju.


"Razmišljam o svim odlukama koje sam donijela do ovog trenutka, odlukama zbog kojih sam sad ovdje gdje jesam, i pitam se koliko sam toga u životu učinila zato što je tako bilo lakše."

Debitantski roman američke spisateljice indijskog podrijetla, Avni Doshi, zasluženo se našao u užem izboru Bookera 2020. Skromna Avni Doshi navodi Akhila Sharmu i njegov "Family life" kao velik utjecaj pa ne čudi da je ispisala roman o nekoliko generacija nesretnih indijskih žena čiji se demoni prenose s koljena na koljeno. Konačni, ispolirani tekst "Zagorenog šećera" odiše mučnom tišinom ašrama, iz njega vrište topli mirisi cimeta, kardamoma i sandalovine, a u njemu ništa nije onakvo kakvim se čini. Svaka se rečenica može tumačiti i doslovno i metaforički (svi spoileri ovog svijeta ne bi mogli narušiti ljepotu jezika mudre Doshi), i svaka otkriva zamršeni svijet bolnih sjećanja koji, iako skriveni u mračnoj nutrini, već sutra mogu biti nasilno iščupani i bačeni na zasljepljujuće svjetlo dana(šnjice).

"Još uvijek zaustavljam osjećaj nelagode prezirom. Odbacujem da ne bih bila odbačena."


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta