Preskoči na glavni sadržaj

Both sides now

Pitam se hoću li ikada odrasti, odrasti na način samostalna-sam-žena-i-ne-trebam-svoju-mamicu. Svakodnevno ju gnjavim porukama tipa "Plačem k'o budala, al' je Rajko znao napisati pjesmu" (dok gledam HRT-ovu A stranu), "Znaš da Jasna Zlokić i ja imamo rođendan isti dan?" (dok mahnito guglam sve i svašta), "Djeca su me danas nasekirala k'o nikad, ništ' me ne slušaju" (svakodnevno) ili legendarnom "Ja sam najgroznija mama na svijetu" (svako malo, svjesna ironije - gnjavim svoju mamu jer moja djeca gnjave svoju mamu). Gnjavim ju, ali navika je to koje se ne želim otarasiti.

Ne želim zamisliti dane onih koji su bili primorani odviknuti se od takvih navika, onih koji su zaboravili telefonske brojeve svojih majki, onih koji se, ipak, i godinama nakon gubitka roditelja, nadaju njihovom pozivu. Odbijala sam zamisliti se u koži Cheryl Strayed čije intervjue i motivacijske govore sam slušala godinama. Pogledala sam i film snimljen po njezinim memoarima, s Reese Witherspoon u glavnoj ulozi, a briljantnim Nickom Hornbyjem kao jednim od scenarista, i, unatoč kukavičluku, kopkala me divlja narav žene koja je na početku svog odraslog života izgubila majku, a potom i sebe. Poželjela sam pročitati njezinu knjigu, čuti svaku njezinu riječ, kao pravi knjiški mazohist. 

Cheryl Strayed bila je studentica kad je njezina majka Bobbi iznenada umrla od raka pluća. Imala je samo 45 godina, a iza sebe je ostavila troje odrasle djece i muškarca s kojim je dijelila život, ali ne i roditeljski poziv. Nakon njezine smrti članovi obitelji udaljili su se jedni od drugih, a Cherylini planovi pali su u vodu. Njezina je mama bila mrtva. Djevojka sa svijetom na dlanu pretvorila se u ženu s rupom u srcu. Rupom koju pokušala sakriti dodirima nepoznatih muškaraca, a na koncu, putovanjem na Planet Heroin, "gdje nije bilo boli". Nakon razvoda od muškarca kojeg je voljela, ali čija nije znala biti, na benzinskoj je postaji vidjela vodič za planinarenje stazom dugom 2.000 kilometara, od pustinje Mojave preko Kalifornije i Oregona sve do države Washington. Bez iskustva, ali s voljom očajnika, dala je otkaz i uputila se na Stazu pacifičkih vrhova.

"Morala sam se promijeniti - bila je misao koja me gonila u tim mjesecima planiranja. Ne u drugu osobu, nego natrag u osobu koja sam nekad bila - jaka i odgovorna, bistrih očiju i marljiva, etička i dobra. I SPV će me učiniti takvom."


Potpuno sama, natovarila je na svoja leđa ogromnu planinarsku naprtnjaču (zvanu Čudovište), i stavila jednu nogu ispred druge, strahujući od žuljeva, čegrtuša i planinskih lavova, ali ne i od života. Naposljetku, što je moglo poći po zlu? Njezine najgore noćne more već su se ostvarile.

"Ono što mi je toga ljeta, tijekom planinarenja po Stazi pacifičkih vrhova, bilo tako teško - a istodobno, kao većina stvari, ipak vrlo jednostavno - bilo je koliko sam malo izbora imala i koliko sam često morala učiniti baš ono što uopće nisam željela učiniti. Nije bilo bijega ili poricanja. Nikakva umrtvljivanja s pomoću martinija ili prekrivanja pomoću malo valjanja u sijenu."


"Bilo je ugodnih jutara i dražesnih poslijepodneva, razdaljina od 16 kilometara preko kojih bih lako klizala, ne osjećajući gotovo ništa. Voljela sam s izgubiti u ritmu svojih koraka i kuckanja skijaškog štapa po stazi, dok su mi se u glavi izmjenjivali tišina, i pjesme, i rečenice. Voljela sam planine, i stijene, i jelene, i kuniće koji su bježali među drveće i bube i žabe koje su skakale preko staze. Ali svakog bi dana došao trenutak u kojemu to više nisam voljela, u kojemu je bilo monotono i teško i moj se um prebacio u prvu brzinu u kojoj nije bilo ničega osim kretanja prema naprijed. I hodala sam dok hodanje nije postalo nesnosno, dok nisam povjerovala da ne mogu hodati više ni koraka, pa sam stala i ulogorila ase, učinkovito obavila sve potrebne poslove, trudeći se da što brže stignem do blaženog trenutka u kojem ću se srušiti, krajnje iscrpljena, u šator."

Njezina knjiga "Divljina" objavljena je 2012., a nastala je kao podsjetnik na put koji je Cheryl prešla from lost to found 1995. Daleko od svih koje je poznavala, u planinama koje "nisu brojale dane", upoznala je velikodušne planinare, veličanstvenu prirodu, naučila je koristiti pročišćivače vode i pilule joda, preživjeti s par dolara u džepu i hladnim Snappleom na pameti. Djevojka kojoj je bilo nezamislivo živjeti u svijetu u kojem nema njezine majke, naučila je živjeti u nemilosrdnoj divljini, na žegi sunca, na kiši koja moči kosti, na snijegu u kojima koraci zapinju. Naučila je da ne mora grabiti život, i da ne može imati odgovor na svako pitanje.

"Bilo je toliko drugih zaprepašćujućih stvari na ovom svijetu. One su navirale u meni kao rijeka. Kao da nisam znala mogu li udahnuti, a onda sam udahnula. Nasmijala sam se od radosti zbog toga i u idućem sam trenutku zaplakala prvim suzama na SPV. Nisam plakala zato što sam bila sretna. Nisam plakala zato što sam bila tužna. Nisam plakala zbog majke, ili oca, ili Paula. Plakala sam jer sam bila puna. Od onih pedesetak tegobnih dana na stazi i onih 9760 dana koji su prošli prije njih."


Predivna je ovo knjiga o duhu koji je itekako lomljiv, koji se da pokolebati, zastrašiti, uništiti, ali i o ljekovitom učinku prirode, spavanja u šatoru, osamljivanja i hodanja sa svim našim teretima, bolima i prazninama. "Uvijek ću biti prazna zdjela koju nitko neće moći napuniti", napisala je Cheryl, nesvjesna ljepote i ljubavi koje život nosi onima koji se ne boje suza i tišine. Predivna knjiga, i predivni hommage jednoj nesavršenoj majci, obojen mirisima ljetnog cvijeća i glazbom ljupke Judy Collins, koji je napisalo jedno voljeno dijete, pomalo slično djetetu koje porukama o Rajku Dujmiću želi reći da je sretno jer je odraslo u kući punoj glazbe, koje porukama o dijeljenju rođendana s J. Zlo zapravo želi reći da je zahvalno na darovanom životu, a porukama o neposlušnoj djeci pokušava sakriti svoje najveće strahove: "Mama, bojim se, kad odrastu, da me neće voljeti i trebati onoliko koliko ja volim i trebam tebe."

Oh, but now old friends they're acting strange
And they shake their heads and they tell me that I've changed
Well something's lost, but something's gained
In living every day
I've looked at life from both sides now
From win and lose and still somehow
It's life's illusions I recall
I really don't know life at all.

                                                      Joni Mitchell

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se