Preskoči na glavni sadržaj

Volim i postojim (Hvala ti, Linda)

Moj je kolega pronašao gurua u Karl Ove Knausgårdu. Iako nije knjiški moljac, odvažio se na čitanje "Moje borbe", opsežne autobiografije ovog norveškog pisca, i oduševio se.

"Kakav lik, sve ih je oprao..."

"Možda i ja pročitam..."

"Nemoj, nećeš razumjeti, to je muška knjiga", rekao je odlučno.

A da? Muška knjiga? Ali to je samo jedna perspektiva! Jesmo li pravnici ili nismo (Pero Kvržica mi je oduvijek neka vrsta patronusa), pomislila sam i iz knjižnice donijela "Oktobarsko dijete", knjigu Linde Boström Knausgård, bivše supruge Karl Ovea.


Čitala sam ranije Lindinu "Dobrodošli u Ameriku", knjigu o djevojčici koja je odlučila zanijemiti i koja ima biografske elemente (Linda je u jednom intervjuu rekla da se sve u toj knjizi dogodilo, ali da nije autobiografska). "Oktobarsko dijete", pak, otvoreno je autobiografsko djelo. Iako su "Oktobarsko dijete" najavljivali kao odgovor na "Moju borbu", moram reći da je Lindina knjiga snažna i dostatna, da priča jednu stranu priče s velikim razumijevanjem i poštovanjem druge strane. Linda je ljubitelj istine, jedino je istinu zahtjevala i od svog tadašnjeg muža koji je odlučio pisati o svom životu, smetnuvši s uma da ljude ne zanima istina, nego samo etikete, naročito etikete "psihički bolesnik".

"Gledam svaku osobu u oči. Ponekad je osoba tamo kad gledaš. Ponekad nije."

Knjigu Linda započinje atmosferom psihijarijske bolnice u kojoj je bila čest gost uslijed liječenja bipolarnog poremećaja koji joj je dijagnosticiran u 26. godini. Ova knjiga je iznenađenje za sve koji se oduševljavaju skandinavskim hygge lifestyleom jer Linda pruža uvid u Švedsku kao zemlju koja provodi najviše terapija elektrošokovima po glavi stanovnika u cijelom svijetu. Dok je prisilno podvrgnuta elektrošokovima, dok "pije mrak" i leži beznadna kraj drugih beznadnih pacijenata klinike, Linda očajnički pokušava skupiti sva svoja sjećanja na jedno mjesto. Naime, jedna od najčešćih nuspojava takve terapije jest upravo gubljenje pamćenja, nezamislivo Lindi kao ženi, piscu i kao majci četvero djece.


Linda se u "Oktobarskom djetetu" obraća i Karl Oveu, i svom ocu (od kojeg je u nasljeđe dobila oskrnavljeno mentalno zdravlje), ali i čitatelju kojeg nenamjerno ostavlja uznemirenog, zabrinutog, kojeg tjera da pretražuje znakove bipolarnog poremećaja na internetima (čitatelju Lindinih rečenica može se učiniti da je sišao s pameti). Njezin izričaj izrazito je lirski, ali njezino iskustvo odrastanja, zaljubljivanja, stvaranja i preživljavanja je nepodnošljivo tužno jer dovodi do neoborive predmnijeve - čovjek je ponekad prisiljen boriti se kao životinja protiv samog sebe, i najčešće će iz te borbe izaći kao gubitnik. Život će zauvijek ostati neka vrsta utrke, bijega, noćne more.


Književnost postoji zbog ovakvih pisaca - ljudi koji nam daju neograničen pristup svom srcu, svojim bolima i svojim neostvarenim snovima da postanu netko drugi (u Lindinom slučaju - oktobarsko dijete), da budu prihvaćeni, da budu dio kolektiva, pa da u masi nestanu i njihovi nemiri. Isti oni u kojima mi pronalazimo utjehu i inspiraciju.

"Rekla mi je da su djeca uživala u ljetu. Svaki si ih dan vodio na razne plaže. Učinio sve da im bude lijepo i da se sve čini normalno. Da sam barem mogla biti s vama to ljeto. Da barem nikada nisam učinila nešto tako neoprostivo. Da sam barem netko drugi."

Nitko od nas ne želi da mu se život pretvori u zlu slutnju, iako bi već sutra svijetu mogao doći kraj. Danas smo još tu. Još volimo, još postojimo (pozdrav Petru Graši). A sutra... "Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6, 34)."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta