Preskoči na glavni sadržaj

Volim i postojim (Hvala ti, Linda)

Moj je kolega pronašao gurua u Karl Ove Knausgårdu. Iako nije knjiški moljac, odvažio se na čitanje "Moje borbe", opsežne autobiografije ovog norveškog pisca, i oduševio se.

"Kakav lik, sve ih je oprao..."

"Možda i ja pročitam..."

"Nemoj, nećeš razumjeti, to je muška knjiga", rekao je odlučno.

A da? Muška knjiga? Ali to je samo jedna perspektiva! Jesmo li pravnici ili nismo (Pero Kvržica mi je oduvijek neka vrsta patronusa), pomislila sam i iz knjižnice donijela "Oktobarsko dijete", knjigu Linde Boström Knausgård, bivše supruge Karl Ovea.


Čitala sam ranije Lindinu "Dobrodošli u Ameriku", knjigu o djevojčici koja je odlučila zanijemiti i koja ima biografske elemente (Linda je u jednom intervjuu rekla da se sve u toj knjizi dogodilo, ali da nije autobiografska). "Oktobarsko dijete", pak, otvoreno je autobiografsko djelo. Iako su "Oktobarsko dijete" najavljivali kao odgovor na "Moju borbu", moram reći da je Lindina knjiga snažna i dostatna, da priča jednu stranu priče s velikim razumijevanjem i poštovanjem druge strane. Linda je ljubitelj istine, jedino je istinu zahtjevala i od svog tadašnjeg muža koji je odlučio pisati o svom životu, smetnuvši s uma da ljude ne zanima istina, nego samo etikete, naročito etikete "psihički bolesnik".

"Gledam svaku osobu u oči. Ponekad je osoba tamo kad gledaš. Ponekad nije."

Knjigu Linda započinje atmosferom psihijarijske bolnice u kojoj je bila čest gost uslijed liječenja bipolarnog poremećaja koji joj je dijagnosticiran u 26. godini. Ova knjiga je iznenađenje za sve koji se oduševljavaju skandinavskim hygge lifestyleom jer Linda pruža uvid u Švedsku kao zemlju koja provodi najviše terapija elektrošokovima po glavi stanovnika u cijelom svijetu. Dok je prisilno podvrgnuta elektrošokovima, dok "pije mrak" i leži beznadna kraj drugih beznadnih pacijenata klinike, Linda očajnički pokušava skupiti sva svoja sjećanja na jedno mjesto. Naime, jedna od najčešćih nuspojava takve terapije jest upravo gubljenje pamćenja, nezamislivo Lindi kao ženi, piscu i kao majci četvero djece.


Linda se u "Oktobarskom djetetu" obraća i Karl Oveu, i svom ocu (od kojeg je u nasljeđe dobila oskrnavljeno mentalno zdravlje), ali i čitatelju kojeg nenamjerno ostavlja uznemirenog, zabrinutog, kojeg tjera da pretražuje znakove bipolarnog poremećaja na internetima (čitatelju Lindinih rečenica može se učiniti da je sišao s pameti). Njezin izričaj izrazito je lirski, ali njezino iskustvo odrastanja, zaljubljivanja, stvaranja i preživljavanja je nepodnošljivo tužno jer dovodi do neoborive predmnijeve - čovjek je ponekad prisiljen boriti se kao životinja protiv samog sebe, i najčešće će iz te borbe izaći kao gubitnik. Život će zauvijek ostati neka vrsta utrke, bijega, noćne more.


Književnost postoji zbog ovakvih pisaca - ljudi koji nam daju neograničen pristup svom srcu, svojim bolima i svojim neostvarenim snovima da postanu netko drugi (u Lindinom slučaju - oktobarsko dijete), da budu prihvaćeni, da budu dio kolektiva, pa da u masi nestanu i njihovi nemiri. Isti oni u kojima mi pronalazimo utjehu i inspiraciju.

"Rekla mi je da su djeca uživala u ljetu. Svaki si ih dan vodio na razne plaže. Učinio sve da im bude lijepo i da se sve čini normalno. Da sam barem mogla biti s vama to ljeto. Da barem nikada nisam učinila nešto tako neoprostivo. Da sam barem netko drugi."

Nitko od nas ne želi da mu se život pretvori u zlu slutnju, iako bi već sutra svijetu mogao doći kraj. Danas smo još tu. Još volimo, još postojimo (pozdrav Petru Graši). A sutra... "Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova (Mt 6, 34)."

Primjedbe

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad