Preskoči na glavni sadržaj

Kao što ja volim tebe

Znala sam da se Francine Rivers proslavila pišući ljubavne romane pa sam godinama izbjegavala susret s njezinim hitom "Reedeming love" iliti "Iskupljenje" po naški, iako je to omiljena knjiga moje prijateljice Martine (znam, znam, odbijanje čitanja prijateljičine omiljene knjige prekršaj je ravan odbijanju upoznavanja odabranika njezinog srca pa se nadam da ću se ovim osvrtom iskupiti). Težak je to naslov, morate priznati - nije čovjek u svako doba spreman čitati o iskupljenju, puno je to posla. Pa čovjek kukavički čeka, a onda ga Holywood punuka da prestane odgađati ono što može učiniti već danas. U takvom svijetu živimo, pa znate i sami.

Dođoh, vidjeh trailer za film "Reedeming love", uzeh u ruke knjigu nad kojom su plakali milijuni čitatelja, a većina ju je čitala nekoliko puta. Nadahnuta pričom proroka Hošee, koji je svim srcem ljubio svoju suprugu upitnog morala, čak i nakon što ga je ostavila, postavši tako simbolom Božjeg odnosa s izraelskim narodom, Francine Rivers, odmah u glavu, započinje priču o djevojčici Sarah koja 1830.-tih živi u Novoj Engleskoj sa samohranom majkom. Njezin je otac oženjeni moćni čovjek koji ju nikada nije želio, a majka, koliko god brižna, u nastojanju da preživi, ostavlja Sarah samu, prepuštenu nemilosrdnom svijetu pijanih mornara i uvažene gospode gladne ženskih tijela. Nekoliko godina nakon majčine smrti Sarah zatičemo u u Kaliforniji, usred Zlatne groznice. Sarah je sada Angel, najpopularnija prostitutka u bordelu Palace, i muškarci bi dali sve da s njom provedu pola sata. Sloboda joj se čini nedostižnom pa dane provodi mrzeći muškarce, distancirana od svega što joj je majka obećavala milujući joj zlatnu kosu.


"Nikome na svijetu nije stalo ni do koga", rekla je Cleo koja je svakog trenutka bila sve tužnija i mrzovoljnija. "Svi samo iskorištavamo jedni druge na ovaj ili onaj način. Da bismo se bolje osjećali. Da bismo se gore osjećali. Da ne bismo ništa osjećali. Sretnici su jako dobri u tome. Poput Merricka. Poput tvog bogatog tate. Mi ostali samo uzimamo ono što možemo."

Sve se mijenja kad ju na ulici ugleda Michael Hosea, dvadesetšestogodišnji farmer koji vjeruje da mu je Bog upravo Angel poslao za suprugu. S malo zlatne prašine u rukama Michael dolazi u Angelinu sobu, vraća se nekoliko puta, štoviše, i obećava joj miran život ako postane njegova supruga. Beznadna i cinična Angel smije mu se u lice, ta toliki su je prosili, obećavali ljubav, a onda se vratili svojim ženama. Traume koje je doživjela odrastajući ne dopuštaju joj ni na tren da povjeruje da zaslužuje bolji život - ona je obična bludnica, a ne farmerova žena. Michael zaslužuje bolje. Svatko zaslužuje bolje.


Međutim, ljubav je velikodušna, ljubav je dobrostiva, ljubav se svemu nada, sve podnosi, a ovaj ljubavni par razlikuje se od drugih koje možemo sresti u literaturi ovog žanra. Angel je drska i svojeglava, kriva od rođenja, navikla nuditi svoje tijelo, iskusna jedino u krevetu, a Michael je staložen, čovjek sa zavidnom sposobnošću samokontrole, koji čeka onu pravu i koji, k tome, sluša Božju riječ. Ukratko, Michael je čista suprotnost od popularnog Christiana Greya, kad smo već kod romana kojim su zaluđene prvenstveno žene. Ipak, poražavajuća je informacija da je roman "Iskupljenje", iako govorimo o velikoj popularnosti, otkad je objavljen 1997., prodan u više od tri milijuna primjeraka dok je knjiga "Pedeset nijansi sive" prodana u 150 milijuna primjeraka u svijetu. Teže li čitateljice doista za takvim muškarcem, za takvom ljubavlju, ako to uopće možemo zvati ljubavlju?


"Pogledala ga je s podrugljivim osmijehom. "Je li Bog tebi rekao da oženiš mene?"
"Jest. Rekao mi je."
S omalovažavanjem je rekla: "Obraća li ti se izravno?"
"Svima se obraća izravno. Samo što ga se većina ljudi ni ne trudi slušati."

Nije ovo knjiga za svakoga, to vam je valjda jasno. Čitatelji suvremenih ljubića možda bi i zamjerili autorici postupke koji nisu politički korektni (ono zazivanje Angel raznim imenima, npr.), ali autorica je ovaj roman mudro smjestila u doba Divljeg Zapada. U vremenu očajnih ljudi koji poduzimaju očajničke mjere našla se ljubav koja odolijeva svemu, ljubav koja mijenja čovjeka.

Francine Rivers stilski ne odudara od drugih autorica ljubavnih romana - rečenice su jednostavne, ritam priče ujednačen. Iako je urednik mogao tekst još malo skratiti, priča ni u jednom trenutku ne dosađuje čitatelju. Riječ jest o epskoj priči koju valja pročitati u jednoj noći. Onima kojima činjenica da je autorica new born kršćanka, pripadnica protestantske crkve (u svojim nastupima uvijek otvoreno govori o tome), neće značiti puno, ovu knjigu mogu čitati kao povijesni roman, kao ljubavnu priču koja se ne zaboravlja lako. Ostali će ju čitati i kao priču o Božjoj vjernosti, o Njegovoj bezuvjetnoj ljubavi. Ja sam je čitala uvažavajući oboje, razmišljajući o tome što Bog traži od mene i što moj muž traži od mene, a što ja dajem, i što mogu dati. Poistovjetila sam se s Angel i danima promišljala o njoj, o sebi. Iako naša djetinjstva i životi nemaju dodirnih točaka, i ja često svoje grijehe koristim kao izliku. Ne znam moliti, pa onda bolje da ne molim. Grešna sam, nikako da se popravim, pa bolje da na ispovijed ni ne idem. Nisam išla na misu prošle nedjelje, pa ne moram ni ove. Samo posvijestiti mogućnost iskupljenja, samo povjerovati u beskrajno Božje milosrđe, podrazumijevalo bi puno truda. Lakše je ostati tu gdje jesam, ni na nebu ni na zemlji. Pa ima i gorih od mene! Zar ne?

U danima pred Božić uvijek sam nervozna - svjesna sam da se ni ove godine nisam potpuno predala Bogu u ruke. Da je bilo i bit će puno toga što želim učiniti u svom životu, ali se bojim učiniti sama. Još uvijek mislim da sam sama. Još uvijek nisam naćulila uši. Iako mi Bog vjerno dolazi svakog Božića, iako me zove ("Ondje je dom. Izbor je na tebi."), oglušujem se na Njegov poziv. Štoviše, baš kao Angel nebrojeno puta - bježim od Njega natrag u život kojemu nedostaje radosti i punine. Uvijek i ponovno. Već sam se umorila. Pa dokle? Dokle god treba, valjda.

Nisam pročitala knjigu do kraja, čuvam ju, stišćem o prsa, ali toliko vjere imam da ne sumnjam da Angel i Michaela čeka - ultimativno sretni kraj.

"Michaelu je pozlilo. Bože. Bože! Postoji li grijeh koji ova žena nije počinila?

Ne.

I tražiš da je volim?

Kao što ja volim tebe."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Dobro došli na Mjesto zločina

Sramotno, ali algoritam jubitoa nije mi predložio slušanje prvog hrvaskog true crime podcasta, nego sam za njega morala čuti tek kad se u medijima počelo najavljivati knjigu dvojca koji podcastom ordinira. -True crime podcast, kažeš? Kako to misliš? - Pa tako, umjesto da gledaš predugi Netflixov dokumentarac o, bubam, Madeleine McCann, slušaš kako dvoje milenijalaca izlaže tijek događaja te kobne 2007. i nemilosrdno osuđuje svaki pokret Madeleineih roditelja ili/i policije u smislu comic reliefa, usput pokušavajući dokučiti tko je počinitelj. - Sign me up! Upravo ovakva vrsta "skeča" svojstvena je za Tiju i Filipa koje Mjesto-zločina -virgini mogu zamisliti kao šarmantni kočijaško-komični radijsko-voditeljski par. Ako ste, k tome, milenijalac (čitaj: patite od pretjerane upotrebe anglizama u životu), volite misteriju ili/i čeznete za pravdom na ovom svijetu, njih dvoje doći će vam kao pravo osvježenje u realitetom opterećenoj svakodnevici. Ja sam sve gore navedeno - bila sam ...

Zrelost

Uvjerena sam da život neprestano pravi krugove. Jedne započinje dok druge privodi kraju - izluđuje nas osjećajem već viđenog. Prije dvadeset godina na istom sam ovom balkonu čitala istu ovu knjigu. Tada, kao maturantica, bila sam poprilično nervozna, ali i odvažna - pa neću ja biti jedan od onih štrebera koji nemaju iskustvo mature, ja ću vazda biti jedan od kampanjaca koji na maturu idu jer su jedan razred prošli s prosjekom 4.46 - mi ćemo hrabro omatoriti boreći se s matematikom na maturi! Aha! Čitala sam tada Goldingov klasik u Algoritmovom izdanju, ali iz perspektive djeteta. Sjećam se da mi se knjiga svidjela, ali nije me šokirala - bila sam distancirana od nje. Ja, stanarka u zaštićenim uvjetima, u svojoj tinejdžerskoj sobi s balkonom, nisam se mogla zamisliti u ulozi izgubljenih dječaka. Imala sam kontrolu nad svojim životom, meni se u životu nije ništa loše moglo dogoditi (osim pada na maturi, dakako) - "Gospodar muha" bio je fikcija. Nisam sama odlučila uhvatiti se p...

Društvo holivudskih pisaca

Bilo je to potkraj devedesetih. Nosile smo plastične dudice na lančićima, lažne reflektirajuće lennon-sunčike na nosu, bicke i skechersice s debelim đonovima. Kino blagajne poharao je "Titanic", a u videoteci je najposuđivanija kazeta bila "Svi su ludi za Mary". Na televiziji su, pak, vazda bili jedni te isti filmovi - jedan od njih bio je "Društvo mrtvih pjesnika". Robin Williams glumio je profesora koji poezijom nadahnjuje učenike u preppy akademiji Welton u Vermontu 1959. - prvi sam ga put gledala na podu sobe moje sestrične Martine (praznike sam provodila spavajući na madracu na podu njezine sobe). Sjedile smo pred mini TV prijemnikom i ridale na scenu Neilove krune na otvorenom prozoru. Bile smo klinke i Neilov izbor činio nam se jedinim logičnim rješenjem - čovjek, koliko god mlad bio, mora slijediti svoju strast - ljepota je važna, umjetnost je važna. U tom filmu wannabe pisca, Todda Andersona, glumio je mladi Ethan Hawke. Zato, kad sam vidjela da ...

Nedjeljno štivo

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate. Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutr...

Volim žene u četrdesetima

Naravno da sam se prepoznala. Naravno da sam se prepoznala u ženi koja kupuje cvijeće "da ga nosi u ruci dok šeće", koja želi udovoljiti svom mužu, koja se neprestano pita kakav dojam ostavlja na svoju djecu i koja ne može odoljeti lijepim neispisanim bilježnicama u izlogu trafike (u Tediju izbjegavam čitavu jednu aleju bilježnica). Zar se vi ne prepoznajete? Nisam ni dovršila "Na njezinoj strani", ali morala sam se dati "Zabranjenoj bilježnici", najpopularnijem romanu Albe de Cespedes, talijanske književnice koja je nadahnula Elenu Ferrante. Kad je objavljena 1952., "Zabranjena bilježnica" šokirala je javnost autentičnošću, intimom, pronicljivošću, a jednako šokira i danas (možda i više, jer smo u međuvremenu neke stvari gurnule još dublje pod tepih, želeći biti heroine svojih života). Roman, pisan u prvom licu jednine, započinje ležerno. Žena u četrdesetima, Valeria, na trafici kupuje mužu cigarete, i kupuje si bilježnicu. Nedjeljom je zabranje...