Preskoči na glavni sadržaj

Divni svijete, gdje si

Dragi svijete,

sredovječne žene u Oprah showu uvijek su obećavale zrelost. Uvijek su se hvalile samopouzdanjem i samosviješću koje žena stekne u kombinaciji s prvim borama, ali ja još uvijek čekam. Još uvijek čekam tu odraslu mene koju neće zaglušiti tvoja buka, čije ideale neće pokoriti briga za neplaćene račune, neostvarene ambicije, tjeskoba, strah i odgovornost za drugo živo biće. Još uvijek čekam dan kad neću poželjeti navući pokrivač preko glave i slušati cijeli dan Belindu Carlisle, nego ću se hrabro suprotstaviti svemu što namećeš. Svijete, moram ti priznati, težak si mi ovih dana i jedina stvar koja mi trenutno pruža utjehu je nova knjiga Sally Rooney. Znam da to zvuči neobično, jer jedino o čemu Rooney umije pisati su anksiozni milenijalci nalik meni, ali čini se da je pripadanje tebi jače od tjeskobe koju uzrokuješ.


Svijete, sjećaš li se da sam "Normalne ljude" ove mlađahne irske autorice prozvala omiljenim lanjskim štivom? Onda ti je valjda jasno da su moja očekivanja od "Divni svijete, gdje si" bila velika. Za razliku od romana "Normalni ljudi", ovaj roman Sally Rooney napisala je u tzv. prvom licu, progovarajući glasom slavne autorice Alice, ali i glasom njezine ne toliko uspješne prijateljice Eileen. Riječ je o epistolarnom romanu u kojem dvije tridesetogodišnjakinje izmjenjuju e-mailove, razmišljanja i iskustva. Tema je pomalo trivijalna, složit ćeš se. Vjeruj mi, upravo zato autoričino umijeće dolazi do izražaja.


Zajedljiva Alice se nakon psihičkog sloma doselila u malo mjesto na zapadu Irske, i u svoj život primila Felixa, nametljivog momka kojeg je upoznala preko Tindera. U Dublinu, njezina prijateljica Eileen započela je ljubavnu vezu sa Simonom, simpatijom iz djetinjstva. Njihovi životi nisu odveć uzbudljivi, ali u njihovim mislima odigrava se prava drama. Srameći se što u sumraku čovječanstva razmišljaju o seksu, ljubavi i prijateljstvu, Alice i Eileen, iako udaljene, zahvaljujući tekovinama modernog čovjeka, vode filozofske razgovore o estetici ili katoličkoj doktrini. Tijekom čitanja, svijete, činilo mi se da su tobožnje junakinje ove knjige samo izlika za esejističko iznošenje marksističkih stavova autorice koju smatraju najvažnijom autoricom naše generacije. Ne kažem da Sally Rooney nema pravo na to, dapače, i sama uvijek zagovaram prvo lice jednine, koliko god ono stidljivo bilo, nauštrb generaliziranja.


Ono što me kod ovog romana fascinira jest činjenica da likovi Sally Rooney - pomalo nalik Hrvatima, rekli bismo - žive u svijetu u kojem se klase ljudi formiraju prvenstveno po ideologijama, a onda po ekonomskom statusu. Felix je skladištar, Alice poznata spisateljica, Simon politički savjetnik, i, k tome, vjernik, a Eileen je žena koja nije ostvarila svoje snove i radi u opskurnom književnom časopisu, no,  ono što kroji njihov kozmos i njihove odnose upravo su njihove ideje i svjetonazori, a bdijući nad njima, čitatelj je primoran i sam zauzeti stav o mjestu i vremenu u kojem se odvija njegov život. Propagande i tehnologija koju teško sustižemo često nam odvraćaju pažnju od naših originalnih misli, i sviđa mi se što Sally Rooney toliko inzistira na principima po kojima bismo trebali živjeti. Čak i tu omraženu tehnologiju ona pronicljivo koristi kao pokretač radnje. "Zadovoljna izraza lica, on zatvori poruke, otvori aplikaciju taksi-službe i naruči vožnju s Eileenine adrese", "Felix je tumarao uokolo sa slušalicama u ušima te provjeravao poruke i vremenske crte na društvenoj mreži", "Dok se autobus kretao gradskim središtem prema jugu, u aplikaciji za mape na telefonu utipka ime bara", ne zvuče kao rečenice koje pripadaju književnom klasiku, ali upravo zbog njih će djela Sally Rooney generacije budućnosti gledati kao brbljave artefakte prošlosti. Ono što bih mogla iznijeti kao zamjerku ovom romanu je jednodimenzionalnost likova, u čiju nutrinu autorica ne ponire, ali Sally Rooney toliko je dosljedna u toj plošnosti da je upravo ona glavna značajka njezinog stila, nešto po čemu je prepoznatljiva. Ipak, "Divni svijete, gdje si" nije me oduševio kao "Normalni ljudi". U posljednjoj trećini knjige potpuno sam izgubila interes za likove. Zapravo, svijete dragi, do pisanja ovog osvrta nisam ni pročitala posljednjih dvadesetak stranica. No, možda to i jest bila namjera mudre Sally Rooney - da nas kapitalizam izmori do krajnjih granica, da posustanemo pod teretom bespomoćnosti i malodušno zavapimo za divnim svijetom kojeg smo poznavali pa se okrenemo svojim prijateljima i ljubavnim jadima, pod izlikom da jedino nad njima imamo kontrolu.



"Znam da ti osobno misliš da je svijet prestao biti lijep nakon pada Sovjetskog Saveza. (Kad smo već kod toga, nije li neobično što se taj događaj gotovo točno poklopio s datumom tvog rođendana? Možda bi se time mogao objasniti tvoj osjećaj da imaš toliko zajedničkog s Isusom, koji je, ako se ne varam, također vjerovao da nagovješćuje apokalipsu.) Ali javi li ti se ikad neka vrsta razrijeđene, personalizirane verzije tog osjećaja, kao da je tvoj život, tvoj svijet, polako ali vidno postao ružniji? Ili čak osjećaj da, premda si nekoć išla ukorak s kulturnim diskursom, više nije tako, nego sad plutaš daleko od misaonog svijeta, otuđena od njega, bez intelektualnog doma? Možda je doista riječ o našem specifičnom povijesnom trenutku ili je pak samo riječ o tome da starimo i gubimo iluzije, a to se događa svakome. Kad se sjetim kakve smo bile kad smo se tek upoznale, mislim da smo pravilno razmišljale o svemu osim o sebi samima. Ideje su nam bile ispravne, ali griješile smo misleći da nešto značimo. E pa, objema nam je ta konkretna pogreška izbijena iz glave, samo na različiti način - meni tako što u više od desetljeća života, otkako sam odrasla, nisam postigla ama baš ništa, a tebi (oprosti što ću to reći) tako što si postigla sve što je uopće bilo moguće postići, ali si i dalje kamenčić koji nimalo ne remeti nesmetano funkcioniranje kapitalističkog sustava. Kad smo bile mlade, mislile smo da se naša odgovornost proteže na cijeli svijet i sve živo na njemu. A sad se moramo zadovoljiti time što pokušavamo ne iznevjeriti voljene osobe, ne upotrebljavati previše plastike i, u tvom slučaju, napisati zanimljivu knjigu svakih nekoliko godina. Kad smo kod toga, zasad ti dobro ide. Usput, radiš li već na nečem novom?"

Napisano za Ziher.hr

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...

Happy Christmas to all...!

Božićne priče jedan su od mojih omiljenih žanrova - rado otkrivam nove, koje još nisam pročitala. Ove godine naručila sam si "T'was the night before Christmas", američki klasik koji nam je svima poznat (a da to ni ne znamo). Objavljena je anonimno 1823., u novinama, a od 1837. pripisuje se Clementu C. Mooreu. Ova poema smatra se najpoznatijim stihovima ikada napisanima od strane žitelja Sjedinjenih Država, imala je ogroman utjecaj na običaje darivanje za Božić, i zacementirala je lik Djeda Božićnjaka (svetog Nikolu u pjesmi) that we all know and love. "His eyes - how they twinkled! his dimples how merry! His cheeks were like roses, his nose like a cherry! His droll little mouth was drawn up like a bow,  And the beard of his chin as white as the snow" Poema započinje na Badnjak, kad se obitelj sprema na spavanje, a otac začuje čudne zvukove oko kuće. Otac, pripovjedač, na tratini ispred kuće zatiče svetog Nikolu (Djeda Božićnjaka), koji nosi vreću punu darova, a ...

Došašće kod kuće: Male žene

U propovijedi na misi na misijsku nedjelju župnik je rekao da molitva ne treba Bogu jer Bog zna naše potrebe i želje. Molitva treba nama, kazao je - ona nas transformira i prizemljuje, okreće nas Bogu pa postajemo Bogu bliži. Zapisala sam si te njegove rečenice kao važan podsjetnik, misleći da će me inspirirati da postanem bolja moliteljica (uf, gora teško da mogu postati). Moje su molitve najčešće nedovršene i raspršene, kao i moje misli... Hvatam se za župnikove riječi u ove hladne dane lišene vedra neba pa i biram štivo nadahnuto njima - "Male žene" su nalik djevojačkoj molitvi, grlene, vesele, i umiju mijenjati srca. "...četiri sestre koje su u sutonu sjedile i plele dok je vani tiho padao prosinački snijeg, a unutra veselo pucketala vatra. Bijaše to udobna stara soba, iako je tepih već bio izblijedio, a namještaj vrlo jednostavan, jer je na zidovima bilo nekoliko slika; udubljenja u zidovima ispunjavahu knjige, u prozorima su cvale krizanteme i kukurijek, sve prože...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...