Preskoči na glavni sadržaj

Ugodna večer s Frankensteinom

Otkad sam mama, ne čitam koliko bih željela. Nekada sam običavala obući pidžamu i satima prije spavanja, a nekada i cijele noći, čitati, a sada? Sada zaspim prije nego mi glava dotakne jastuk. Mjesečno pored Franke uspijem pročitati dvije, eventualno tri, knjige, i zbog toga ne volim trošiti vrijeme na knjige koje mi ne sjednu na prvu.

Upravo zato, negodovala sam kad je u mom book clubu prošlog mjeseca izbor pao na Frankensteina Mary Shelley.

Kuća u kojoj je Mary napisala Frankensteina

Znala sam ja priču o nesretnoj Mary i njenoj, istoimenoj, majci koja je umrla nakon poroda, a napisala je bibliju feminizma prije milijun godina, ali nisam nikada poželjela čitati Frankensteina, ta svima nam je poznato da je to čudovište koje je tamo neki lik sklepao od raznih dijelova tijela. Ono ne govori, ima čavle u vratu i prati ga uzvik "It is aliveeee!" Hm, pojma nemamo.


Za početak, Frankenstein nije ime čudovišta, nego doktora koji mu je udahnuo život (koji mu je, tehnički, otac, i čije prezime, dakle, i ono nosi)! Suprotno našoj predodžbi, roman naglasak stavlja ponajviše na znatiželjnog doktora Viktora Frankensteina koji proučava filozofiju prirode i ne želi slavu, nego samo želi probati oživjeti nešto neživo. Nešto kasnije upoznajemo posljedicu njegovog brutalnog i neodgovornog ponašanja - čudo, stvora, čudovište, kojeg doktor u tolikoj mjeri ignorira da mu ne daje niti ime. Iako se stvor čini kao biće bez emocija, sklepan je od dijelova mrtvih ljudi i ne može se nazvati čovjekom, saznajemo da je željan društva, baš poput svakog ljudskog bića. Stvor prati doktora, usput potajice uči od ljudi jezik i običaje, ali kada shvati da ga ljudi nikada neće prihvatiti nakaznog kakav jest, u očaju se odlučuje osvetiti doktoru, i na neki načon, čitavom ljudskom rodu.

Puno sam vam spoilera otkrila, ali sama radnja nije ono što fascinira čitatelja, nego je to patetično romantični stil pisanja koji Mary koristi kako bi stvora pokazala kao biće željno ljubavi, a Viktora Frankensteina kao čovjeka koji ne promišlja o svojim postupcima, nego se radije žali i smatra nesretnikom kojeg je, eto, zadesila zla kob. Neki ne vole patetiku, ali mene je oduševila!


Njen jezik je predivan - opisi Švicarske (jer ondje je rođen Frankenstein, ako niste znali), pitanje odgovornosti nad znanstvenim otkrićima, misli stvora, način na koji Shelley priča priču unutar koje je priča unutar koje je priča (ne, nisam se zabunila) - Frankenstein je roman koji je poput guste magle koja se postupno diže i otkriva divna prostranstva, i zaista tjera čovjeka da promišlja svoje postojanje i svog Stvoritelja. Ovaj slojeviti i vrlo čitki gotički roman toplo vam preporučujem za jesenske dane, uz čaj i švicarske kekse.

Spomenik Frankensteinovom stvoru u Ženevi

"Naučite od mene, ako ne iz mojih pouka, onda barem iz mog primjera, kako je opasno stjecati znanje, i koliko je neizmjerno sretniji čovjek koji vjeruje da je njegov rodni grad cijeli svijet, od onoga koji teži da postane veći nego što mu to priroda dopušta."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...