Preskoči na glavni sadržaj

Ugodna večer s Frankensteinom

Otkad sam mama, ne čitam koliko bih željela. Nekada sam običavala obući pidžamu i satima prije spavanja, a nekada i cijele noći, čitati, a sada? Sada zaspim prije nego mi glava dotakne jastuk. Mjesečno pored Franke uspijem pročitati dvije, eventualno tri, knjige, i zbog toga ne volim trošiti vrijeme na knjige koje mi ne sjednu na prvu.

Upravo zato, negodovala sam kad je u mom book clubu prošlog mjeseca izbor pao na Frankensteina Mary Shelley.

Kuća u kojoj je Mary napisala Frankensteina

Znala sam ja priču o nesretnoj Mary i njenoj, istoimenoj, majci koja je umrla nakon poroda, a napisala je bibliju feminizma prije milijun godina, ali nisam nikada poželjela čitati Frankensteina, ta svima nam je poznato da je to čudovište koje je tamo neki lik sklepao od raznih dijelova tijela. Ono ne govori, ima čavle u vratu i prati ga uzvik "It is aliveeee!" Hm, pojma nemamo.


Za početak, Frankenstein nije ime čudovišta, nego doktora koji mu je udahnuo život (koji mu je, tehnički, otac, i čije prezime, dakle, i ono nosi)! Suprotno našoj predodžbi, roman naglasak stavlja ponajviše na znatiželjnog doktora Viktora Frankensteina koji proučava filozofiju prirode i ne želi slavu, nego samo želi probati oživjeti nešto neživo. Nešto kasnije upoznajemo posljedicu njegovog brutalnog i neodgovornog ponašanja - čudo, stvora, čudovište, kojeg doktor u tolikoj mjeri ignorira da mu ne daje niti ime. Iako se stvor čini kao biće bez emocija, sklepan je od dijelova mrtvih ljudi i ne može se nazvati čovjekom, saznajemo da je željan društva, baš poput svakog ljudskog bića. Stvor prati doktora, usput potajice uči od ljudi jezik i običaje, ali kada shvati da ga ljudi nikada neće prihvatiti nakaznog kakav jest, u očaju se odlučuje osvetiti doktoru, i na neki načon, čitavom ljudskom rodu.

Puno sam vam spoilera otkrila, ali sama radnja nije ono što fascinira čitatelja, nego je to patetično romantični stil pisanja koji Mary koristi kako bi stvora pokazala kao biće željno ljubavi, a Viktora Frankensteina kao čovjeka koji ne promišlja o svojim postupcima, nego se radije žali i smatra nesretnikom kojeg je, eto, zadesila zla kob. Neki ne vole patetiku, ali mene je oduševila!


Njen jezik je predivan - opisi Švicarske (jer ondje je rođen Frankenstein, ako niste znali), pitanje odgovornosti nad znanstvenim otkrićima, misli stvora, način na koji Shelley priča priču unutar koje je priča unutar koje je priča (ne, nisam se zabunila) - Frankenstein je roman koji je poput guste magle koja se postupno diže i otkriva divna prostranstva, i zaista tjera čovjeka da promišlja svoje postojanje i svog Stvoritelja. Ovaj slojeviti i vrlo čitki gotički roman toplo vam preporučujem za jesenske dane, uz čaj i švicarske kekse.

Spomenik Frankensteinovom stvoru u Ženevi

"Naučite od mene, ako ne iz mojih pouka, onda barem iz mog primjera, kako je opasno stjecati znanje, i koliko je neizmjerno sretniji čovjek koji vjeruje da je njegov rodni grad cijeli svijet, od onoga koji teži da postane veći nego što mu to priroda dopušta."

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Perfect Stars Hollow Day

Kad god bih se nakon dugo vremena vraćala u svoj rodni grad vraćala, uvijek bih isplanirala savršeni dan u tom malom gradu u kojem tobože svak' svakog zna i koji sada čak ima i sjenicu sličnu onoj u Stars Hollowu - baš onako kako Rory provodi Perfect Stars Hollow Day u 4. epizodi 4. sezone (ako ne znate o čemu pričam, move along...). Sada rado posjećujem bližnje, ali ne čeznem više o povratku u Našice. Nisu Našice više moj grad - promijenili su se trgovi, otišli su iz grada moji ljudi, otišli u potrazi za boljim sutra. Ja se vratim tu i tamo, iako grad ne prepoznajem, samo da provjerim koliko je mene ovdje ostalo. Ako se ikada nađete u Našicama ranim jutrom, doručkujte u pekarnici "Čočaj". Establishment se odnedavno nalazi u samom centru grada, domaći bi rekli - na Majmunari, kraj Hotela Park. Burek je za prste polizati, a jednako su ukusna i druga peciva. Potom pođite do novouređenog dvorca obitelji Pejačević s početka 19. stoljeća u kojem su živjeli hrvatski banovi, Lad

The '90s (1)

Danima mi iz glave ne izlazi "Baby, baby" Amy Grant, hit iz 1991. koji tu i tamo uskrsne na feelgood radiovalovima. Obožavam pop melodije s kraja tisućljeća, bezbrižnu modu i prirodnu ljepotu - posvuda boje, jeans i veselje (znam da je smiješno što devedesete takvima doživljavam, ali moram u svoju obranu reći da sam početkom devedesetih bila premala, Domovinskog rata se ne sjećam, i da me uvelike odgojila televizija). Nemam puno ciljeva u životu, ali pogledati sve filmove devedesetih je jedan od njih. Bilo je to zlatno doba kinematografije - zadnje razdoblje u životu planete u kojem smo punili kino dvorane i praznili videoteke! Hm, hm, a pitam se, što li se čitalo devedesetih? Google veli da je najčitanija knjiga devedesetih serijal Harry Potter, a bilo je tu i romana Toma Clancyja, Stephena Kinga, Michaela Crichtona i Deana Koontza, ljubića Danielle Steel i Sydneya Sheldona, i krimića Patricie D. Cornwell, Sue Grafton i Mary Higgins Clark. Osim navedene žanrovske literature,

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

Pripreme za Irsku (3)

Neki dan je na televiziji bio dokumentarac naslova " Tajne Irske iz zraka ", a ja sam začarano gledala u ekran. Tih sam dana zavirila u roman "More" čiji početak je komplementirao kadrovima Irske snimljenima iz zraka - ruševine utvrda, grebeni i svjetionici koje opsjedaju duhovi prošlosti mogli su komotno biti baš oni koje spominje John Banville. Njegov protagonist se nakon pedeset godina vraća u selo u kojem je kao dijete provodio praznike i prisjeća se susreta sa članovima obitelji Grace, koja je ljetovala u susjednoj kući, ljetnikovcu na Station Roadu. Elegičan ton pripovjedača bori se s opuštenom atmosferom negdašnjeg ljeta, dok sjećanja nadiru bjesomučno kao valovi, stvaraju pješčane sprudove, barijere, pa stvarni život ne može prodrijeti. "Stvari traju, a živi propadaju", veli pripovjedač Max, nazivajući grad imenom Ballymore, a selo, kojeg se prisjeća, imenom Ballyless. Nakon što reče "Prošlost kuca u meni poput drugog srca", Max poče prip

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dolje po stazi bez žičare, sve t