Preskoči na glavni sadržaj

Pripreme za Irsku (2)

Nakon maratona filmova o borbi Iraca za neovisnost, koliko god me oduševio malkoc mlađi Liam Neeson ("Michael Collins") i mladi Cillian Murphy ("Vjetar koji povija ječam"), bilo je vrijeme za nešto suvremeno. Bilo je vrijeme za Claire Keegan - trenutno jednu od najpopularnijih irskih autorica, sudeći po društvenim mrežama (i gle, i u adaptaciji njezine novele "Te sitnice" glumi novopečeni oscarovac Cillian Murphy!).

Posljednja novela Claire Keegan "So late in a day" počinje opisom sunčanog dana na Merrion trgu u Dublinu. Svježe pokošena trava i jata lastavica nad glavama nasmijanih ljudi čine kontrast u odnosu na prve rečenice novele "Te sitnice". Volim čvrste rečenice Claire Keegan - ne stoje one na samom početku da ispune prostor, nego čine nagovještaj (i strašno me podsjećaju na jezivi nagovještaj iz "Lutrije" Shirley Jackson, jedne od najboljih kratkih priča ikad napisanih). Na kraju savršeno uneventful petka, Cathal privodi svoj uredski posao kraju, i, pomalo smotan i rastresen, autobusom se vraća kući i prisjeća se Sabine, zaručnice koja ga je običavala čekati na kraju radnog tjedna kraj Wildeovog spomenika.


Iako čitatelj žali Cathala, nije ovo romantična priča, a Cathal (da, guglam čak i imena kad čitam Claire Keegan!), bez obzira na značenje njegovog imena, nije knight in shining armour koji će vas oboriti s nogu. Je li on krivac ili žrtva ovog prekida ljubavne veze? Ili je žrtva životnih okolnosti? I, što je najvažnije, za čime žali? Iako Claire Keegan redovito u intervjuima tvrdi da nije proračunata, da ona samo služi priči, ona ovdje čitatelju s predumišljajem nudi Cathalov jad na dlanu - računajući na čitateljsku empatiju - a onda ga uvjerava da svom prvom dojmu ne smije vjerovati i da ne živimo u svijetu Billa Furlonga. Ipak, pripovjedačka preciznost Claire Keegan i autentični detalji koji čine njezine likove stvarnima mogla bi od nas učiniti vjernika - možda ima nade i za nesretnike kao što je Cathal.

Čim smo kupili avionske karte za Dublin, pribavila sam i inspirativni vodič "The 500 Hidden Secrets of Dublin" autora Shanea O'Reillyja. Vodič navodi 500 stvari koje moramo znati o Dublinu, i to u 100 kategorija. Vodič, dakako, počinje preporukom restorana - od "5 of the best places for Irish food", "5 must-try burger restaurants" do preporuka za talijansku, azijsku, vegetarijansku kuhinja i dr., a spominje i najbolje tržnice i slastičarnice. Hrana jest detaljno pokrivena, a tek piće... Vodič navodi 105 mjesta na kojima se u Dublin čovjek može opiti (od beer gardena do LGBTQ+ hotspots) - jer Dublin ima više od 750 pubova! Naravno, najviše me zanimaju pubovi u koje je zalazila irska književna krema, kao što je npr. legendarni Kennedy's u kojem su pili Oscar Wilde i Samuel Beckett. (Neću lagati, zanima me i kategorija "5 pubova u koje zalazi Ed Sheeran", ali nju ova knjiga ne poznaje pa sam morala malo i guglati.)

Svaka čast i pubovima i restoranima, ali ja nisam uobičajeni turist - ja želim ležati u Phoenix parku i gledati ljude, želim vidjeti grob Michaela Collinsa na Glasnevin groblju, želim čuti irsku glazbu daleko od Temple Bara, pjevati s uličnim sviračima na Grafton Streetu, nadati se duhovima koji uhode irske dvorce ("A Pocket Guide to Irish Castles" mi je sljedeća must read knjiga).


Zato, čitajući ovaj vodič, najviše su me razveselile kategorije "5 places to go early in the morning", "5 unusual buildings to look out for", "5 marvellous murals and art walls" i dr. Iako ova knjiga poznaje kategoriju "5 literary pubs" i "5 places dedicated to James Joyce", književna scena Dublina zaslužuje vlastiti vodič! Joyce, Swift, Stoker i Shaw samo su neki od legendarnih stanovnika Dublina, a u njemu danas žive pisci kao što su Colm Toibin i Meave Binchy! Nije ni čudo da je 2010. UNESCO proglasio Dublin Gradom književnosti! Voljela bih vidjeti MoLI - Museum of Literature Ireland, Marsh's Library i druge književne atrakcije, ali putujemo s djecom i bit ću zadovoljna ako pročitam stranicu, dvije na Gladnoj klupici kraj pravnog fakulteta. Ah, maštanje je najbolji dio putovanja!


Fotografije: selo moje na brdašcu

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Romantično ljeto (1)

"Za pješačenje sam se odlučila dok sam bila pod stubama. U tom trenutku nisam razmišljala o tome sto znači hodati 1014 kilometara s naprtnjačom na leđima, kako bih si to uopće mogla priuštiti, kako ću spavati pod vedrim nebom gotovo stotinu noći, ni što ću učiniti nakon toga. A svojem partneru s kojim sam zajedno bila provela trideset i dvije godine nisam još ni rekla da i on ide sa mnom ", počinje priča Raynor Winn, autorice popularnog putopisa "Staza soli", ali i njegovih nastavaka - "Divlja tišina" i "Tragovi na tlu". Nisam znala tko je Raynor Winn (šušur oko ove knjige me zaobišao - postala je bestseler 2018.) - naletjela sam na ovaj naslov i podsjetio me na " Divljinu " Cheryl Strayed, koju obožavam. Za razliku od Cheryl, koja se na pješačenje Pacific Crest stazom odlučila u dvadesetima, Raynor se na putovanje života odlučuje u pedesetoj, dok ovrhovoditelji kucaju na vrata kuće koju je s mužem Mothom gradila čitav život. Šetnja st...

Romantično ljeto (2)

Kao dijete sam imala bujnu maštu, a i danas uživam u bogatom unutarnjem životu - primjerice, moja su izmaštana putovanja uvijek bolja od onih stvarnih. U mašti sam ja signora u vili kao što je Bramasole , i izjutra ispijam caffee corretto, jedem puno domaće paste i ližem gelato triput na dan (a sve sam vitkija, moram dodati), uz mirise lavande i morske soli u zraku. U stvarnosti, ljetujem u poprilično bezličnom istarskom apartmanskom naselju, a moja djeca uvijek iznova pronalaze načine da me maltretiraju i da se na mene dure, iako neprestano zbog njih gazim sve svoje principe i kršim sva pravila dobrog odgoja. Čovjek bi pomislio da će dovoljno sna, plivanje i boravak na suncu kod njih (a i nas, roditelja) izmamiti dopamin i serotonin, ali ne - oni su vazda nezadovoljni, samo se svađaju i smišljaju što bi kupili ("Mama, pa to košta samo dva eura!") pa se odmor brzo pretvori u iscrpljujući triatlon nadmudrivanja, neostvarenih prijetnji i neumornog ponavljanja već dosadnih rečen...