petak, 28. srpnja 2017.

Kapetaničin morski dnevnik - dan treći

Jeste li kad ležali u moru licem prema suncu, s ušima u moru? Volim taj osjećaj - kad more potpuno zagluši buku ovog svijeta, a jedino što vidim su oblaci i beskrajno plavetnilo neba. Tijelo kao da ne osjećam, ono je u savršenom bestežinskom stanju - ja plutam


Plutala sam i shvatila da se na ovom ljetovanju nemam priliku opustiti na nekoj terasi s fantastičnim pogledom s koktelom u ruci, pa i plivam tek pet minuta u danu, ali da imam priliku biti, neki bi rekli - zapuštena - ja kažem - prirodna. Uz hiperaktivno dijete nisam opterećena time kako mi stoji kupaći kostim, vidi li mi se celulit, sliče li moje obrve Mesićevima, make up nisam na more ni ponijela, češalj je zaboravljen, ma kosu nisam šamponirala danima, a bikini zonu se ni ne sjetim pogledati. Dok sjedim u plićaku kraj svoje bacačice kamenčića, ja sam više od svog tijela i kompleksa, ja sam samo duša koja uživa u smijehu djeteta, ispod ovog beskrajnog nebeskog plavetnila. Ajme, divote!

2 komentara:

  1. Divota, zaista!
    Mene je tata kao, malu naucio lezati na vodi na ledjima, bas tamo gdje si ti sad. Prakticiram to stalno, bas iz razloga koje si navela- iskljucim se i otplovim, i slusam more :)

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja volim ležati na ulazu u more od struka na dolje u vodi, a ostalo vani. Obavezno na kamenčićima. I prepustiti se valovima i šumu mora. Mogla bih tako satima.

    OdgovoriIzbriši

Speak up! :)