srijeda, 12. srpnja 2017.

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.


Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.



2 komentara:

  1. Vidis,meni je uvijek bio fascinantan kao licnost (potaknuta filmom o mladom Hemingu iz negdje '95 s Chrisom O'Donnellom i Sandrom Bullock) i sav taj period, njegov zivot, izgubljena generacija, pustolovine, tragican kraj... Dok mi kao pisac nije wow, a procitala sam sva glavna djela. Fora mi je ono kad je u 6 rijeci napisao najtuzniju kratku pricu, mada kazu da to uopce nije on napisao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se, on kao lik je jako zanimljiv, toliko ratova, pustolovina, strasti u zivotu...da, o njemu postoji stotinu legendi, od najtuznije price do ostavljanja rukopisa u avionu i dr. Bacam se sad na čitanje Gospođe Hemingway, pa javim dojmove!

      Izbriši

Speak up! :)