Preskoči na glavni sadržaj

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.


Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.



Primjedbe

  1. Vidis,meni je uvijek bio fascinantan kao licnost (potaknuta filmom o mladom Hemingu iz negdje '95 s Chrisom O'Donnellom i Sandrom Bullock) i sav taj period, njegov zivot, izgubljena generacija, pustolovine, tragican kraj... Dok mi kao pisac nije wow, a procitala sam sva glavna djela. Fora mi je ono kad je u 6 rijeci napisao najtuzniju kratku pricu, mada kazu da to uopce nije on napisao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se, on kao lik je jako zanimljiv, toliko ratova, pustolovina, strasti u zivotu...da, o njemu postoji stotinu legendi, od najtuznije price do ostavljanja rukopisa u avionu i dr. Bacam se sad na čitanje Gospođe Hemingway, pa javim dojmove!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Takav neki dan

Ne sjećam se da sam za ijednu knjigu ikad ranije pomislila da se mora čitati na određeni dan, ali za "Takav neki dan" jesam. Knjiga je ovo koja se mora otvoriti u ponedjeljak, ponedjeljak na sabajle (po mogućnosti, na prvi dan drugog polugodišta), dok radi samo zimska služba koja grebe po snježnoj cesti, a djeca spavaju, prije nego im "majice postanu preuske, hlače preširoke, a čarape počnu stiskati". Kavu treba ispiti vruću, u jednom šusu, zamisliti svoje sretno mjesto, i uvući se u se. Zbirka je ovo u izdanju Biblioteke Bura Mozaik knjige , u kojoj je Iva Bezinović-Haydon nanizala, kao najljepše "prozirno plave perlice", kratke priče o majkama koje "uživaju u tome što ih nitko ne treba", koje u glavi slažu beskonačne popise stvari koje valja učiniti, o razgovorima koje vodimo i o onima koje priželjkujemo voditi, o susjedama sa četvrtog kata, o Evi (s kojom dijelim rođendan, što me brine), koja kuha uz pozadinski šum s televizora i pita se gdj...

Nepopravljiva milenijalka

Nekoć sam imala veliku želju napisati roman o svojoj generaciji. Znam, kakav klišej, ali valjda je svaki razred imao bar jednog wannabe pisca koji je htio ovjekovječiti dane mladosti, znajući da će se rasplinuti s prvim znakovima staračke dalekovidnosti. Od ideje sam brzo odustala - naime, ja pojma nemam kako je živjela generacija, znam samo kako sam živjela ja. Ja, koja je obožavala "Gilmoreice", slušala i Britney i U2 i Joan Baez , koja je čitala previše krimića i kojoj je uzor bio Martin Luther King Jr., čudakinja koja je proučavala hippie kulturu, a ljude odgovarala od nikotina i koja je uvijek bila spremna posvađati se, argumentirano i strastveno, dakako. Bila sam čudna na svoj način, a drugi su bili čudni na svoj - ponekad, kad bi se Vennovi dijagrami naše čudnovatosti preklopili, pa bi se našao netko tko bi, kao ja, plakao na " Everybody hurts ", tko bi rekao da mu je " Generacija X " omiljeni film, netko tko bi bio spreman uzduž i poprijeko analizi...

Švedska zimska idila

Nedavno mi se prijateljica vratila s putovanja u Švedsku. Dok je oduševljeno pričala o odnosu Šveđana s prirodom, kao i potrebi Šveđana za stvaranjem zimskih vrtova i mys trenutaka tijekom duge i mračne zime, znala sam točno o kojem senzibilitetu priča, iako nikad nisam ni prismrdila skandinavskim zemljama. Naime, znala sam jer čitam "Mårbacku, imanje u Švedskoj", autobiografiju Selme Lagerlöf, čuvene švedske autorice, prve žene (i prvog Šveđanina) koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost i naposljetku, prve žene koja je primljena u Akademiju koja nagradu i dodjeljuje. Kad bih ukratko morala opisati Selminu autobiografiju, odnosno karakter ove osebujne književnice, mogla bih vam reći samo da je Selma, kad su ju pitali za najdražu boju, odgovorila - zalazak sunca. Baš kao Selma, svi su Šveđani vezani za prirodu, smatraju ju svojevrsnom svetinjom, pravom svakog čovjeka, Allemansrätten , i vječito prakticiraju život na otvorenom, friluftsliv , bez obzira na vremenske uvj...

Rječita tišina Jhumpe Lahiri

Ponekad - rijetko - ali ponekad, uzmem knjigu s police knjižnice i ponesem ju kući, iako o njoj ne znadem baš ništa. Uzmem ju jer me omađija naslov ili ime autora. Tako je bilo i sada - dobitnica Pulitzerove nagrade za književnost, Jhumpa Lahiri, Rimske priče - pisalo je na naslovnici. Toliki skup kontradiktornosti dugo nisam vidjela - indijsko ime, američka nagrada za književnost, talijanski jezik (prevela Ana Badurina ), kako ostati imun! Sjećam se Algoritmovih naslovnica s ovim imenom, ali ne znam ništa o Jhumpa Lahiri pa čitam impresivni životopis ove žene, koja doista piše na svim tim jezicima, koja je doista spoj svih tih kultura , pa i profesor kreativnog pisanja na Columbiji, i uranjam. "Uviđam koliko se gostima sviđa taj ruralni, nepromjenjivi krajolik. Vidim koliko cijene svaki detalj, kako im pomaže misliti, odmarati se, sanjati. Kad djevojčice odu brati kupine u grm i zaprljaju lijepe haljine koje nose, majka se ne ljuti na njih. Štoviše, smije se. Traži od oca da usli...

Šljokičanje 2025.

Neki dan sam čula kratki prilog nacionalne televizije o stogodišnjaku s otoka Iža, u kojem simpatični barba Šime dijeli tajnu svoje dugovječnosti -  nije ni pio ni pušio, niti radio svom tijelu išta što bi mu bilo teško podnijeti. Umjesto cigareta i alkohola, objasnio je, kupovao je knjige, a prirodu je nazvao izvorom života.  Umjesto salvi oduševljenja, koje sam (tako naivno, tako naivno!) očekivala u komentarima, ljudi su barba Šimu mahom nazivali papučarom, komentirali da je džabe živio, da nije ništa od svijeta vidio... Čuh to potkraj ionako teškog dana pa sam si dopustila da me dokrajči ta strahovita površnost ekrana koju je teško ignorirati - ona nas stišće, ona se nameće, bučno i nasilno. Srećom, ljudi kao što je Šime žive živote daleko od društvenih mreža, oni ne brinu o komentarima, njima je odavno sve jasno, oni dušmanine nemaju. Sretan je onaj tko tako poznaje sebe - koji zna što (tko) ga oplemenjuje, a što (tko) ga kvari. Spoznaja o  radostima i granicama daj...