Preskoči na glavni sadržaj

Nekome svane, a nekome smrkne

Ako sam nešto naučila od Kat Stratford, to je da Hemingway nije vrijedan čitanja. Kao jedanaestogodišnjakinja sam se zaklela da se neću zabavljati na ispraznim pijankama, da neću biti promiskuitetna, da neću voljeti sve što vole mladi i - da neću čitati Hemingwaya.


Progonio me nesretnik godinama. Starac i more bila je najkraća lektira koju nisam htjela pročitati, a nisam se upoznala s njegovim opusom niti nakon što sam glumila u školskoj predstavi naziva "Kome zvono zvoni". Ma nisam se dala nagovoriti na čitanje čak ni nakon sto referenci na Hemingwaya koje su izrekle Rory Gilmore i Veronica Mars. Ali, Hemingway te kad tad stigne - kao sudba kleta. Lude žene iz mog book cluba izabrale su ga za zadaću za srpanjski sastanak. Naravno, nakon Smrti u Veneciji i Leta iznad kukavičjeg gnijezda, samoubilački nastrojen Hemingway bio je prirodan slijed stvari. Smrt, pedofilija, luđaci - to mi volimo. 

Drpila sam ga svekrvi s police s knjigama, nosila ga u torbi, ali i izbjegavala ga danima. A onda sam se ohrabrila...

Hemingway je kultni pisac, jedan od članova izgubljene generacije koja je nakon Prvog svjetskog rata životarila Parizom i promišljala o besmislenosti života usmjerenog na materijalizam. Njegov A sunce izlazi iliti Sunce se ponovno rađa (ako čitate primjerak Matice srpske iz 1975., kao ja) reprezentativni je primjerak romana o poslijeratnoj generaciji koja je lutala bez cilja i koja, priznali mi ili ne, u nama ostavlja osjećaj tuge, samoće, nepopravljive praznine. 

Neću vam lagati, ne mogu se uživjeti u taj đir siroti-mi-samo-se-napijamo-i-tako-smo-nesretni, ali jedno moram priznati - Hemingway je pripovjedač, rođeni, talentirani, osebujni pripovjedač - onaj s kojim ćete sjesti u birtiju i koji će vam uz par čašica žestice ispričati priču koja se gotovo niti ne zapliće, a koju ćete ipak pratiti bez treptanja i disanja. Tako je i ovu priču o Robertu Cohnu prvotno započeo Hemingway, dala bih se okladiti, u nekoj od pariških kavana. Robert Cohn, zanimljivo je, nije glavni lik romana, ali je lik koji je sve ono što pripovjedač Jack nije. Robert i Jack druže se u Parizu s melankoličnim društvom, obilaze kavane i putuju zajedno u Pamplonu na utrke bikova. Njihov život vrti se oko dražesne Brett, jedne obične sponzoruše za kojom pate svi iz društva, i svodi se na dekadenciju i postavljanje egzistencijalnih pitanja na koje nitko nema odgovor. 

Ako ste voljeli Fitzgeraldovog Gatsbyja, voljet ćete i Hemingwayeve tragične likove koji nemaju snage niti volje sanjati, a kamoli svoje snove ostvarivati. Nije ovaj roman nešto što bih vam preporučila da čitate na plaži, dapače - ali, ako baš morate, čitajte Hemingwaya uz kroasan i kavu i upijajte buku Pariza i Pamplone koju savršeno dočarava svojim jednostavnim stilom, i ne dajte se deprimirati od strane izgubljenih dječaka i djevojčice.



Primjedbe

  1. Vidis,meni je uvijek bio fascinantan kao licnost (potaknuta filmom o mladom Hemingu iz negdje '95 s Chrisom O'Donnellom i Sandrom Bullock) i sav taj period, njegov zivot, izgubljena generacija, pustolovine, tragican kraj... Dok mi kao pisac nije wow, a procitala sam sva glavna djela. Fora mi je ono kad je u 6 rijeci napisao najtuzniju kratku pricu, mada kazu da to uopce nije on napisao.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se, on kao lik je jako zanimljiv, toliko ratova, pustolovina, strasti u zivotu...da, o njemu postoji stotinu legendi, od najtuznije price do ostavljanja rukopisa u avionu i dr. Bacam se sad na čitanje Gospođe Hemingway, pa javim dojmove!

      Izbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Ni od kog nagovorena

Kad mi u poštanski sandučić pristigne pošiljka Lađe od vode, ja kovertu (tak' mi iz našičkog kraja kažemo - nitko ondje nikad nije upotrijebio riječi omotnica ili kuverta) otvaram nestrpljivo, onako kako sam nekoć otvarala pisma svoje pen-pal prijateljice (Posteri&Prijatelji 4ever), znajući da ću "čuti" čega novoga ima kod Julijane, pitajući se hoću li proniknuti tekst koji mi autorica nudi, hoću li saznati odgovore na pitanja koja joj uživo nikad ne bih imala hrabrosti postaviti. "Život je daleko složeniji od napisanih priča i moramo ga itekako pojednostaviti želimo li ga prebaciti u literaturu." "Ni od kog nagovorena" zbirka je poznatih nam zapisa koji griju srca i obraze, a koje je Julijana Matanović objavljivala u "Vijencu", zbirka u kojoj bi mogli uživati svi oni koji prate Julijanin rad od "Laganja", ali i oni koji su Julijana-Matanović-dummies, jer ova knjižica (stane u dlan, netko je rekao), sadrži esenciju drage nam spi...

Dogodilo se na Dan svih svetih

U selu mog djeda Nema puno duša A nekoć je u tri susjedne kuće bilo dvadesetero djece U selu mog djeda Nema ni tuđih djedova Na njihove plugove hvata se paučina U selo mog djeda Nitko ne dolazi Pruga je zarasla u drač U selu mog djeda Malo je grobova Umjesto njih, počivaju napuštene kuće U selu mog djeda Trule grede žive svoj život Pletena vesta njegove susjede još visi na zidu U selu mog djeda Vlada jesen I divlje guske odletjele su na jug U selu mog djeda Nema ni mog djeda Tek poneka travka, tek poneki cvijet - vidici koje je volio. Fotografije: Mala Londžica by Šljokičasta

Ovom svijetu su potrebni pjesnici

"Naučit će ih sport puno toga", govore moje drage prijateljice dok se hvale sportskim uspjesima svoje djece, a ja opravdavam izostanak takve vrste uspjeha svoje djece vlastitim nedostatkom talenta i zainteresiranosti. Ne znaju one da mi sport izaziva samo traume, da je moj ćaća veliki sportski entuzijast, a da sam ja najstarija od tri njegove kćeri, kćeri kojima je od sporta vazda važnije bilo sveto trojstvo - glazba, filmovi i književnost. Ne znaju da zato danas bezobrazno uživam u činjenici da moja djeca pjevaju u zboru i radije treniraju kognitivne vještine, nego sportske (znadem, vučem vodu na svoj mlin - tako je i moj ćaća pokušavao). Zato se, kad spomenem Tadijanovićev 120. jubilej, a moja Franka kaže: "Danas smo u školi učili o njemu, čitali smo " Visoka žuta žita "!", moje srce smije, znajući da se štošta mijenja, ali da je književnost ono što nas generacijama prizemljuje. Brodski korzo Ulaz u Starčevićevu ulicu Povodom 120. rođenja pjesnika Dragut...

Kućica u cvijeću

Privukao me na prvu ovaj naslov - "U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća", iako sam pomalo digla ruke od čitanja domaćih autora (rijetki nude nešto mom srcu potrebno) - zvučao je zlokobno, pomalo nalik kućama iz američkih true crime dokumentaraca, koje su vazda opasane white picket ogradama (btw, obožavala sam Picket Fences , TV seriju o kojoj više nitko ne priča). Čuvši Gabrijelu Rukelj Kraškovič u emisiji "Knjiga ili život", konačno sam se odlučila potražiti njezin prvijenac u knjižnici. Nisam se prevarila, jer već na prvoj stranici knjige autorica je najavila nelagodu kakvu nude kućice u cvijeću. Osim naslova, i sam ton pripovjedačice obojen je teškim bojama. Ona pripovijeda o svojoj majci, uporno ju nazivajući tako - majkom - što odaje tek njenu funkciju, ali ne i sentiment. Sa svakom rečenicom, inače mila riječ suptilno se pretvara u izopačenu, a fragmentarno napisana poglavlja čitaju se kao krimić - kuća okovana cvijećem počinje nalikovati poprištu zločina. Št...

Kako se voli domovina

Očima majke koja te rodila Čvrstim stopalima na koja te postavila Jezikom na kojem sanjaš Pjesmama tvojih pjesnika Pejsažima tvojih slikara Notama tvojih glazbenika Istinom grobova tvojih ratnika Suzama njihovih majki Utabanim stazama ćaćinim Blagom koje ti je ostavio Pticama koje ti pjevaju Krošnjama koje ti nude zaklon Poljima koja te hrane Nebom pod kojim rasteš Čistim srcem koje ti je Bog stvorio. Osijek, 9. studenog 2025. by Šljokičasta