Preskoči na glavni sadržaj

Parazit by Magdalena Mrčela

Parazit - "1. biol. organizam koji živi na površini ili u tijelu drugoga organizma i iz njega crpi sastojke koji su mu nužni za prehranu; nametnik, 2. pren. onaj koji živi od tuđeg rada, koji živi na tuđi račun; muktaš, gotovan". Kad bismo se igrali asocijacija, na spomen riječi parazit, prvo bi mi na pamet pale loptaste imele koje sišu topole uz Dravu. Vidjela sam ih, nedodirljive. Sišu život iz ogoljenih grana. Vrane im se smiju, a one neumorno sišu.


Ima čudotvorna ljekovita svojstva, kažu. Tjera zle duhove. Iz nekog razloga, Amerikanci se vole ljubiti u njezinoj blizini. Ali, živi na tuđi račun, a nitko ne voli takve. Takve svakodnevno kudimo busajući se u prsa - bolji smo od njih jer, kakvi god da jesmo, bar nismo paraziti. Prilagodljivost jedinki koje parazitiraju mora da je zaintrigirala i splitsku autoricu Magdalenu Mrčela, jer svoju je zbirku od trideset kratkih priča naslovila - "Parazit".

Odlažem knjigu. Ne treba mi sivilo. Znam da je naslov provokacija, ali nasjedam na nju.

Znatiželja je ubila mačku, isto kažu. Kopka me namjera autorice da se uhvati ukoštac s omraženim članovima društva u kojem smo ukorijenjeni. Predgovor Eme Bodrožić-Selak kaže da su u zbirki "istaknuta pitanja većine koja obitava u aktualnoj hrvatskoj društvenoj stvarnosti, a koja se nada životu dostojnome čovjeka unatoč učmalosti žabokrečine u kojoj živi, i često, ponekad i nesvjesno, a ponekad zato jer je lakše ići linijom manjeg otpora, i sama postaje dijelom one manjine nad kojom se zgraža".


Svestrana splitska profesorica Magdalena u svojim se pričama dotiče sredovječne mladeži koja živi u simbiozi s roditeljima, nezaposlenih koji se moraju praviti Hrvatinama da bi imali hljeb u rukama, influencerice koja živi svoj instagramski život punim plućima, nauštrb stvarnog života, diplomanticu koja se bori s birokracijom (dišem u škarnicl, uopće me ne provociraju tekstovi o državnim službama), bavi se splitskom ekologijom, navijačima i pogrebnim poduzećima, ambicijama novinarke crne kronike, a njezini su likovi mahom studenti, učenici, budući intelektualci. Oni i jesu ciljana publika autorice koja je, prije svega, strastveni pedagog. Magdalena duboko ćuti nepravdu, a čitatelju je njezina volja da se suoči s nejednakošću gotovo opipljiva. Kad malo razmislim, ova zbirka dušu je dala za nekoga kome su tek tutnuli diplomu u ruke (po mogućnosti - diplomu s filozofskog), tko je uvjeren da svijet čeka upravo njega. Sretan si, ponosan, nepobjediv... Lega moj, "Parazit" će ti sjesti k'o budali šamar - nebo nije granica, snovi koje sanjaš ostvarit će se nekom drugome, nekome čiji ćaća je bitniji od tvog ćaće. Ali, ne očajavaj, život nije siv (Mia Dimšić u srcu), a Magdalenino glavno oružje je humor - preživjet ćeš.

Nakon zbirki poezije, romana za djecu i za mlade, ova zbirka priča naslanja se na moralne dvojbe koje su nam u nasljeđe ostavili Magdalenini "Osvetnici" pa ne čudi što se u meni opet javila bojazan - u rukama neiskusnih čitatelja ova bi knjiga mogla postati opasno oruđe (OK, Magdalena, sad mi je jasno da to radiš namjerno). Naime, dok čita priče nadahnute crnom kronikom i krivim drinama, čitatelj bi se u rekordnom vremenu mogao pretvoriti u kukca - ne onog Kafkinog, koji svoje muke proživljava lišen ljudskog dodira, nego - u nametnika, u stvora koji se hrani tuđom životnom silom. Mogao bi gledati svisoka, mogao bi zaboraviti da se u svakome od nas nalazi svjetlo i tama, da se razlikujemo samo u onome što nas pokreće (skužajte, "Harry Potter i Red feniksa" je bio na televiziji neki dan).


"Parazit" je neka vrsta testa osobnosti, ili bar testa raspoloženja. Ako voliš "Mišolovku" ili "Škrinju", onda si morbidan. Ako voliš "Puccini vs. MC Stojan" ili "A gdje je pečat?", radiš u prosvjeti i mrziš birokraciju. Ako voliš "Kodeks", kao ja, npr., možda si zaljubljen u Zločestog Plavog Dečka. Ako si fan "Way too late" ili "Moji koraki", možda nisi prebolio nekoga. Ako slušaš Kalevalu ili se pitaš otkad Cigani imaju plave oči, tvoji interesi su vrlo raznoliki i voliš se poslužiti onom: "Svijet je mali". Ako si u svakoj priči pronašao nešto za sebe (pa i sebe) - čestitam, čovjek si.

Gledam gola stabla - žive svoj život, ne obadaju se ni na koga, pa ni na upornu imelu koja im krade dušu. Ispod krošnji igraju se djeca. Iznad njih plavo je nebo ("boje vena, boje Dinama"). Držim ovu sivu knjigu u krilu, sklapam korice, poput Pandore - dobro je, zlo je možda na slobodi, ali nada je još uvijek na našoj strani.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kako god okreneš - osuđeni na traganje

Mogla sam si zamisliti da je roman "Oče, ako jesi" u potpunosti fikcija i da su svi oni koji se u njemu spominju čista izmišljotina. Ali znala sam autoricu - nju možda jesu ukrali Ciganima pa jest drugačija gdje god kroči, ali neki red se zna, autentičnost joj je bitna. Pa sam guglala: Ljubodrag Đurić. Google je izbacio na vidjelo članke Wikipedije nabrojavši sve činove ovog partizana, kao i neke seks skandale čiji je bio sudionik, a koji su zamalo razbucali Titovu partiju. Joj, mene takve stvari ne zanimaju - rođena sam sedam godina nakon Titove smrti, nismo se mi igrali ustaša i partizana, nego smo skupljali Cro Army sličice - razgovarala sam sa sobom. Ipak, bila sam uvjerena da se u priči Damjana Kneževića, koji 1988. čita o samoubojstvu generala-majora Đurića, krije nešto i za mene, milenijalku. Osim toga, obiteljsko stablo prikazano na koricama, u čijem središtu se nalazi ime Pala Nađa, djelovalo mi je u isti mah i zastrašujuće i primamljivo. U sljedećem poglavlju, auto

Drvo nade, budi jaka

Noćas sam sanjala da na stopalima imam po šest nožnih prstiju. Da su dugački i da moram odlučiti koji od njih je višak koji valja iščupati kako bi stopalo opet nalikovalo svakom normalnom stopalu. "Ako u snu imate više prstiju, očekuje vas profit", pisalo je na internetskoj sanjarici punoj grotesknih sanjarija. Pusti ti to, man' se profita i ostalih kerefeka, nije bio dobar osjećaj imati dvanaest nožnih prstiju! Jezivo je željeti pobjeći iz svoje kože! Sjetila sam se Fride, o kojoj čitam, i pomislila - mora da se tako ona osjećala čitavog života. "No, nakon preležane paralize njeno je tijelo zadobilo novu težinu. Ne samo fizičku, razmišljala je, već i metafizičku. Postalo je teret, težak poput kamena koji je primorana vući sa sobom. Nakon nesreće, te je težine bila svjesna gotovo u svakom trenutku svog života." Čitala sam "Fridu ili o boli" Slavenke Drakulić prije petnaest godina, ali sam je s radošću ponovno posudila u knjižnici - ona je izbor mog bo

Pripreme za Irsku (4)

"Je l' taj bicikl ispravan?" pitala sam tatu škicajući stari zahrđali bicikl kojeg sam zadnji put vozila prije dvadeset godina. "Ma je, ispravan skroz, ali ponesi ključ sa sobom, za svaki slučaj - ako ti otpadne pedala", rekao je nonšalantno. Sjela sam na bicikl, nepokolebljiva. Zanimljivo, nisam ni na trenutak zastala birajući stazu - naše tijelo gotovo instinktivno bira utabane staze, poznate prečice. Iako su dvorišta u kojima smo se igrali tiha, iako su puteljci prekriveni korovom, naša stopala znaju put, naše godine pamte mirise pokošene trave i zvukove kotača koje valja slijediti. S Cranberriesima u slušalicama, krenula sam u šumu, jer, pomalo neobično od mene, posegnula sam za (šumskim) krimićem. Irske autorice, doduše, jer tema je i dalje - Irska. Irska književnost odana je žanru kriminalističnog romana desetljećima, a ime Tane French redovito se nalazi na popisima must read krimića, pogotovo otkad ju je Independent prozvao Prvom damom tog žanra u Iraca

It's the end of world as we know it!

"Darkly glittering novel" veli Goodreads. OK. Šljokice. Podržavam. Moram. "Bestseler New York Timesa", vrišti s korica. A joj. To ne zvuči ohrabrujuće - iskustvo je pokazalo da Times i ja nismo na istoj valnoj duljini. No, što se mora (za book club), nije teško. Roman "Postaja Jedanaest", kanadske autorice Emily St. John Mandel, počinje kazališnom izvedbom "Kralja Leara" od strane ostarjelog holivudskog glumca, Arthura Leandera, koji se cijelog života pripremao za tu ulogu. No, čini se da je njegovom životu došao kraj, i da će tome posvjedočiti i publika kazališta Elgin u Torontu. Jeevan, bolničar koji je pokušao spasiti glumčev život, snužden odlazi iz kazališta i putem kući dobiva neobičan poziv o pandemiji gruzijske gripe koja prijeti. Znam, znam, imate Covid-19 flashbackove, ali moram reći da je ovaj roman napisan (i razvikan) 2014. (nije to ništa neobično, Dean Koontz predvidio je pandemiju nalik Covid-19 još 1981. u knjizi "The Eyes o

10 koraka do ljubavi

Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni": 1. Imajte strpljenja! Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se