Preskoči na glavni sadržaj

Mameća frka

Neki dan smo se na book club sastanku uplele u mameće teme. Čudno, jer glavna tema knjige koju smo odabrale za lipanj i nije bila majčinstvo. Jedna je počela pričati o porodu i spontano smo se počele otimati za riječ iznoseći svoje ratne priče - i to u društvu dvije trudnice-prvorotke (uuuuuu tad je najslađe, kad slušaju razrogačenih očiju). Znam da te priče nemaju smisla, to bi trebala biti water under the bridge, ali moramo ih pričati - jer smo preživjele. Jer smo si onda skroz bitne. Jer to nije mala stvar. Da bismo se podsjetile da smo sposobne za velike stvari. Jer, istina jest - s porodom naš posao tek počinje (to trudnice još ne znaju, pssst). Jedna od njih izjavila je da planira putovanje u Japan uz riječi: "Pa nismo umrli ako smo napravili dijete!" Draga, znam da to sad nisi spremna čuti, ali da, malo umreš kad postaneš majka. It's OK, nisam ni ja bila spremna čuti to, i još uvijek se teško nosim s tim (a imam šest godina staža). Uvjeravala sam se da će mi biti onako kako si napravim, da ću biti super casual mama, sa super poslušnom dječicom, mama koja se ničega neće morati odreći, koja ništa neće morati žrtvovati. Ali, umreš - umre onaj najsebičniji dio tebe koji nikada ranije nije imao nešto toliko vrijedno u rukama. Muž je super, ali dijete? S tim malim djetetom imaš samo jednu šansu (i suddenly čujem soundtrack "8 mile" u pozadini, u izvedbi Vatrogasaca), i ništa drugo neće ti biti važnije od njega. Da, bit ćeš luda, i bit će teško, i bit ćeš sita svega, i djetetovih faza,  svojih faza još više, ali preživjet ćeš. I imat ćeš čime plašiti trudnice.



Posudila sam neki dan u knjižnici knjigu blogerice Martine Frka Milotić "Mala Kme osvaja svijet - majčinstvo bez filtera", zbirku Martininih objava na društvenim mrežama. Stajala je na pultu i ja sam je zgrabila smetnuvši s uma da sam svojedobno u frenzy pohodu unfollowala Malu Kme (i sve druge mameće sadržaje na Internetima), nek mi Bog oprosti. Jednostavno nisam više mogla čitati o mamama - ubili me u pojam i amaranth i EDMU i savršeno sređene majčice koje pijuckaju kavu s frendicama dok im djeca spavaju, u kolicima, k tome (moja prvorođena nije spavala, a i kad je, spavala mi je na rukama). Zato, bojažljivo sam se upustila u čitanje knjige mame Male Kme koja je sad već Velika Kme, ali nisam se dala zastrašiti. Martinina ratna priča o sluznim čepovima i neverending ceremonijama uspavljivanja i cicanja na neki način me osnažila. Sve su to priče koje mrzim čuti (note to self: guglaj simptome PTSP-a), ali i koje obožavam čuti jer uvijek iznova shvatim da su sve male brige iza nas - naša kmečavica je sada šestogodišnja djevojčica, a naša verzija Cicachua - kojeg zovemo Mamache - sada je već trogodišnji momak. Preživjeli smo! Zasad.



U moru blogova, oba Martinina (Mala Kme osvaja svijet i Book & blanket) izdvajaju se humorom. Što god vi rekli, nema puno duhovitih blogera, pa ju chekirajte ako još (slučajno) niste. Duhovita Martina objašnjava sve faze razvoja djeteta, ali i jedne matere, podsjećajući da majčinstvo nije nimalo nalik onom kojeg vidimo na fejsu ("Ništa ne brini, i one na WC idu s puzajućin privjeskom oko noge."), da je sasvim normalno da se čovjeku ustostruči fond riječi koje može reći o kakici čim postane roditelj i da su nam djeca svima solidno i ispala s obzirom da o njima brinu A-je-to-roditelji. Knjiga je podijeljena na poglavlja o dojenju, uspavljivanju, ljetu, savjetima, svakodnevici i braku, a posebno su mi se svidjeli tekstovi "Kad vidim trudnicu", "Mameće pismo Djedu Božićnjaku", "Dječja plaža", "Upute, s ljubavlju", "Mojih pola sata" i "Imamo se čemu nadati". Malo sam se nasekirala samo dok sam čitala o grandioznoj ljubavi koju Martina gaji za svoje potomke jer se meni čini da mi 75% vremena djeca kidaju živce, a da ih volim samo 25% - kad spavaju i kad ih nutkam slatkišima i crtićima da me puste na miru. Omiljeno poglavlje bilo mi je ono o MM, gospodinu mužu. Zapravo, toliko mi se svidjelo da sam nagovorila svog muža da ga pročita (on ne čita - ever). Nakon što ga je pročitao ("Vidiš da treba koristiti lubrikant!"), rekla sam mu: "Znaš, tako i ja tebe volim, i kad vičem jer nisi oprao suđe, i onda kad si ga oprao, ali ne tada kad sam ja htjela ni onako kako sam ja htjela." "I ja tebe volim", rekao je, "ali volio bih te još više da ne vičeš." Eto. Ljubav.



Znam da je ova knjiga zamišljena kao idealan poklon za novopečene majke, ali šljiviš to - one još nisu spremne za ove hard core prikaze obiteljskog života koji uključuje ženu, muškarca, dvoje djece i svu silu kućnih ljubimaca. A-a. Nije ovo za amatere. Ovo je knjiga za stare iskusnjare, mame koje dobro znaju što je grižnja savjesti, koje su se susrele s Noktić Vilom i drugim čudesnim stvorenjima, koje redovito pakiraju dvoje djece i sebe dok im muž sjedi na WC prijestolju (bit će da ih potjera od nervoze čim se spomene kolektivni izlazak iz stana - potjera i mene, ali tko me pita). Ovo je knjiga za one koje su već zaboravile na porođajne muke i epiziotomije (šalim se, ne možeš to zaboraviti), za one čija djeca samostalno sjede, leže, spavaju, jedu, piju, oblače se, brišu guzu (moja sve to znaju napraviti, ali neće). Čitajući ovu zbirku podsjetit će se da su ih one naučile jesti i brisati guzu, da svakog dana rastu skupa sa svojom djecom, da moraju biti strpljive same sa sobom, da žive slatkim privilegiranim životom jedne prosječne mame, a, tko zna, možda će poželjeti upustiti se u mameću pustolovinu from scratch još jednom. Wink-wink.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Što da čitaju naše mlade djevojke - danas?

Čitanje "Drago mi je da je Mama mrtva" tijekom toplinskog vala u potpunosti me poremetilo - toliko da sam poželjela ponovno pročitati "Stakleno zvono" Sylvije Plath! Budući da i nisam neki re-reader, a roman o djevojci koja doživljava živčani slom dovoljno je pročitati jednom u životu, pronašla sam zdraviju alternativu i posudila "Euforiju", roman o Sylviji Plath. Gotovo sam ga počela čitati, kad na svojoj polici spazih "Autobiografiju" Jagode Truhelke, koju sam si pribavila početkom ljeta! Pokazalo se, autobiografija koju je velika Jagoda Truhelka napisala 1944., povodom svog osamdesetog rođendana, u potpunoj je opreci s memoarima hollywoodske teen zvijezde koja se nosi s traumom odrastanja uz mommie dearest, i baš ono što sad trebam. Književnica koja je živjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće pisanje autobiografije počinje samozatajno, uz Božju pomoć, prisjećajući se obiteljskog ognjišta u rodnom Osijeku, u kojem je živjela do svoje četrnaes...

Varaždinske kronike (3)

Otkad pamtim, volim groblja. Volim grobljanske čemprese i grobljanske ptice. Volim priče koje započinju ponad nadgrobnih spomenika, volim emocije koje cvijetak u zemlji groba izaziva. Iako sam i kao dijete voljela groblja, nakon pogibelji mog prijatelja Marija, martinsko groblje mi je postalo omiljeno mjesto na svijetu. Kao četrnaestogodišnjakinje, moja prijateljica Tena i ja satima bismo sjedile na groblju, kraj stare templarske crkvice , ponekad bismo šutjele, ponekad bismo razgovarale - utjehu otad poistovjećujem s grobnom tišinom, tišinu neizgovorenih zagrljaja poistovjećujem s ljubavlju koja ne poznaje ni vrijeme ni prostor. Pekel - najstariji dio varaždinskog groblja Grob Vatroslava Jagića Najstariji grob - Ivana Galine, preminulog 1809. Varaždinsko groblje jedno je od najljepših u našoj zemlji, a osnovano je 1773. godine, nakon zabrane ukopa unutar gradskih zidina izdane od kraljice Marije Terezije 1768. godine. Varaždinec Herman Haller zaslužan je za današnji izgled groblj...

Šljokičasta u raljama života

"Znaš tko je pokrenuo kampanju za prvo okupljanje razreda od mature? Ja. Osobno. Dvadeset devet ljudi, a samo me dolazak jedne osobe zanimao." Propuštene prilike. Navodno ih svi imamo. Navodno urednici izdavačkih kuća obožavaju knjige na tu temu, jer ništa ne prodaje kao jad i čemer zbog onog što se nikad nije ni dogodilo. Ja? Ja ne vjerujem u propušteno, vjerujem samo u odlučnost.   Godinu smo u knjiškom klubu započele s "Otpusnim pismom" Marine Vujčić i Ivice Ivaniševića. Moje knjiške legice njome su se oduševile - prozvale su ju zabavnom, uvjerljivom, životnom, poučnom, dok je meni šištala para iz ušiju. Naime, imam ambivalentan stav o neostvarenim ljubavima. Da se slikovito izrazim, koliko obožavam "Sjaj u travi", toliko prezirem "Mostove okruga Madison." S jedne strane ljubav koju je život osudio na propast i koju bivši ljubavnici na najnježniji način, uz uzajamno poštovanje, dovijeka gaje jedno za drugo, prihvaćajući da je tako moralo biti,...

Varaždinske kronike (1)

"Nothing ever becomes real till experienced", Keatsova je rečenica koja me vodi dok planiram sljedeće obiteljsko putovanje. Imam strahovitu želju da moja djeca upoznaju svoju zemlju, da im riječi kao što su zavičaj i domovina postanu stvarne, da i ljubav prema njima bude jasna, opipljiva. Dugo nam je bila želja posjetiti Varaždin i Varaždinštinu - točku Hrvatske u kojoj ne žive ni Zagorci ni Podravci, grad koji je nekoć bio glavni grad Kraljevine Hrvatske u kojem je bilo sjedište bana i vlade, a koji se nama, Slavoncima, nikad ne nađe usput. Osim toga, grad je to predivne arhitekture - hortikulturalne i rezidencijalne. "Posjedovanje palače u gradu osigurava vlasniku mjesto u društvenoj strukturi", piše u knjizi "Barokne palače u Varaždinu" Petra Puhmajera, koju smo našli u apartmanu (zajedno s Vogueom, Modrom lastom i igrom Pazi lava, npr.). Ne nazivaju Varaždin džabe Malim Bečem, jer prekrasna zdanja nalaze se na svakom koraku - od palača Patačić i Sermag...

Midwestern kolač s jagodama

Moram priznati da u posljednje vrijeme pretjerano uživam u podcastu "Mjesto zločina", što se odrazilo i na moj izbor literature. Pažnju mi je privukao američki klasik koji je prvotno objavljen 1979., i to u časopisu The New Yorker, u dva dijela. Njegov autor, William Maxwell , bio je osebujni književni urednik The New Yorkera od 1936. do 1975., a u svojoj bogatoj karijeri bio je mentor velikanima kao što su Nabokov , Salinger , Welty i dr., ostavši skroman i iznimno samokritičan u svojim književnim pokušajima. Nakon što je napisao kratku priču o ubojstvu koje je potreslo njegov rodni gradić, Lincoln u Illinoisu, smatravši ju pričom zanemarive vrijednosti, spremio ju je u ladicu. Ipak, vrag mu nije dao mira i priči se vratio nakon nekoliko godina, ispisavši naposljetku retke svog posljednjeg romana, "Doviđenja, vidimo se sutra". U njemu, neimenovani pripovjedač (žanr kojem pribjegava Maxwell nazivaju autobiografskom metafikcijom) prisjeća se ubojstva koje je u njegov...