Mameća frka

Neki dan smo se na book club sastanku uplele u mameće teme. Čudno, jer glavna tema knjige koju smo odabrale za lipanj i nije bila majčinstvo. Jedna je počela pričati o porodu i spontano smo se počele otimati za riječ iznoseći svoje ratne priče - i to u društvu dvije trudnice-prvorotke (uuuuuu tad je najslađe, kad slušaju razrogačenih očiju). Znam da te priče nemaju smisla, to bi trebala biti water under the bridge, ali moramo ih pričati - jer smo preživjele. Jer smo si onda skroz bitne. Jer to nije mala stvar. Da bismo se podsjetile da smo sposobne za velike stvari. Jer, istina jest - s porodom naš posao tek počinje (to trudnice još ne znaju, pssst). Jedna od njih izjavila je da planira putovanje u Japan uz riječi: "Pa nismo umrli ako smo napravili dijete!" Draga, znam da to sad nisi spremna čuti, ali da, malo umreš kad postaneš majka. It's OK, nisam ni ja bila spremna čuti to, i još uvijek se teško nosim s tim (a imam šest godina staža). Uvjeravala sam se da će mi biti onako kako si napravim, da ću biti super casual mama, sa super poslušnom dječicom, mama koja se ničega neće morati odreći, koja ništa neće morati žrtvovati. Ali, umreš - umre onaj najsebičniji dio tebe koji nikada ranije nije imao nešto toliko vrijedno u rukama. Muž je super, ali dijete? S tim malim djetetom imaš samo jednu šansu (i suddenly čujem soundtrack "8 mile" u pozadini, u izvedbi Vatrogasaca), i ništa drugo neće ti biti važnije od njega. Da, bit ćeš luda, i bit će teško, i bit ćeš sita svega, i djetetovih faza,  svojih faza još više, ali preživjet ćeš. I imat ćeš čime plašiti trudnice.

Posudila sam neki dan u knjižnici knjigu blogerice Martine Frka Milotić "Mala Kme osvaja svijet - majčinstvo bez filtera", zbirku Martininih objava na društvenim mrežama. Stajala je na pultu i ja sam je zgrabila smetnuvši s uma da sam svojedobno u frenzy pohodu unfollowala Malu Kme (i sve druge mameće sadržaje na Internetima), nek mi Bog oprosti. Jednostavno nisam više mogla čitati o mamama - ubili me u pojam i amaranth i EDMU i savršeno sređene majčice koje pijuckaju kavu s frendicama dok im djeca spavaju, u kolicima, k tome (moja prvorođena nije spavala, a i kad je, spavala mi je na rukama). Zato, bojažljivo sam se upustila u čitanje knjige mame Male Kme koja je sad već Velika Kme, ali nisam se dala zastrašiti. Martinina ratna priča o sluznim čepovima i neverending ceremonijama uspavljivanja i cicanja na neki način me osnažila. Sve su to priče koje mrzim čuti (note to self: guglaj simptome PTSP-a), ali i koje obožavam čuti jer uvijek iznova shvatim da su sve male brige iza nas - naša kmečavica je sada šestogodišnja djevojčica, a naša verzija Cicachua - kojeg zovemo Mamache - sada je već trogodišnji momak. Preživjeli smo! Zasad.

U moru blogova, oba Martinina (Mala Kme osvaja svijet i Book & blanket) izdvajaju se humorom. Što god vi rekli, nema puno duhovitih blogera, pa ju chekirajte ako još (slučajno) niste. Duhovita Martina objašnjava sve faze razvoja djeteta, ali i jedne matere, podsjećajući da majčinstvo nije nimalo nalik onom kojeg vidimo na fejsu ("Ništa ne brini, i one na WC idu s puzajućin privjeskom oko noge."), da je sasvim normalno da se čovjeku ustostruči fond riječi koje može reći o kakici čim postane roditelj i da su nam djeca svima solidno i ispala s obzirom da o njima brinu A-je-to-roditelji. Knjiga je podijeljena na poglavlja o dojenju, uspavljivanju, ljetu, savjetima, svakodnevici i braku, a posebno su mi se svidjeli tekstovi "Kad vidim trudnicu", "Mameće pismo Djedu Božićnjaku", "Dječja plaža", "Upute, s ljubavlju", "Mojih pola sata" i "Imamo se čemu nadati". Malo sam se nasekirala samo dok sam čitala o grandioznoj ljubavi koju Martina gaji za svoje potomke jer se meni čini da mi 75% vremena djeca kidaju živce, a da ih volim samo 25% - kad spavaju i kad ih nutkam slatkišima i crtićima da me puste na miru. Omiljeno poglavlje bilo mi je ono o MM, gospodinu mužu. Zapravo, toliko mi se svidjelo da sam nagovorila svog muža da ga pročita (on ne čita - ever). Nakon što ga je pročitao ("Vidiš da treba koristiti lubrikant!"), rekla sam mu: "Znaš, tako i ja tebe volim, i kad vičem jer nisi oprao suđe, i onda kad si ga oprao, ali ne tada kad sam ja htjela ni onako kako sam ja htjela." "I ja tebe volim", rekao je, "ali volio bih te još više da ne vičeš." Eto. Ljubav.

Znam da je ova knjiga zamišljena kao idealan poklon za novopečene majke, ali šljiviš to - one još nisu spremne za ove hard core prikaze obiteljskog života koji uključuje ženu, muškarca, dvoje djece i svu silu kućnih ljubimaca. A-a. Nije ovo za amatere. Ovo je knjiga za stare iskusnjare, mame koje dobro znaju što je grižnja savjesti, koje su se susrele s Noktić Vilom i drugim čudesnim stvorenjima, koje redovito pakiraju dvoje djece i sebe dok im muž sjedi na WC prijestolju (bit će da ih potjera od nervoze čim se spomene kolektivni izlazak iz stana - potjera i mene, ali tko me pita). Ovo je knjiga za one koje su već zaboravile na porođajne muke i epiziotomije (šalim se, ne možeš to zaboraviti), za one čija djeca samostalno sjede, leže, spavaju, jedu, piju, oblače se, brišu guzu (moja sve to znaju napraviti, ali neće). Čitajući ovu zbirku podsjetit će se da su ih one naučile jesti i brisati guzu, da svakog dana rastu skupa sa svojom djecom, da moraju biti strpljive same sa sobom, da žive slatkim privilegiranim životom jedne prosječne mame, a, tko zna, možda će poželjeti upustiti se u mameću pustolovinu from scratch još jednom. Wink-wink.