Preskoči na glavni sadržaj

Mameća frka

Neki dan smo se na book club sastanku uplele u mameće teme. Čudno, jer glavna tema knjige koju smo odabrale za lipanj i nije bila majčinstvo. Jedna je počela pričati o porodu i spontano smo se počele otimati za riječ iznoseći svoje ratne priče - i to u društvu dvije trudnice-prvorotke (uuuuuu tad je najslađe, kad slušaju razrogačenih očiju). Znam da te priče nemaju smisla, to bi trebala biti water under the bridge, ali moramo ih pričati - jer smo preživjele. Jer smo si onda skroz bitne. Jer to nije mala stvar. Da bismo se podsjetile da smo sposobne za velike stvari. Jer, istina jest - s porodom naš posao tek počinje (to trudnice još ne znaju, pssst). Jedna od njih izjavila je da planira putovanje u Japan uz riječi: "Pa nismo umrli ako smo napravili dijete!" Draga, znam da to sad nisi spremna čuti, ali da, malo umreš kad postaneš majka. It's OK, nisam ni ja bila spremna čuti to, i još uvijek se teško nosim s tim (a imam šest godina staža). Uvjeravala sam se da će mi biti onako kako si napravim, da ću biti super casual mama, sa super poslušnom dječicom, mama koja se ničega neće morati odreći, koja ništa neće morati žrtvovati. Ali, umreš - umre onaj najsebičniji dio tebe koji nikada ranije nije imao nešto toliko vrijedno u rukama. Muž je super, ali dijete? S tim malim djetetom imaš samo jednu šansu (i suddenly čujem soundtrack "8 mile" u pozadini, u izvedbi Vatrogasaca), i ništa drugo neće ti biti važnije od njega. Da, bit ćeš luda, i bit će teško, i bit ćeš sita svega, i djetetovih faza,  svojih faza još više, ali preživjet ćeš. I imat ćeš čime plašiti trudnice.



Posudila sam neki dan u knjižnici knjigu blogerice Martine Frka Milotić "Mala Kme osvaja svijet - majčinstvo bez filtera", zbirku Martininih objava na društvenim mrežama. Stajala je na pultu i ja sam je zgrabila smetnuvši s uma da sam svojedobno u frenzy pohodu unfollowala Malu Kme (i sve druge mameće sadržaje na Internetima), nek mi Bog oprosti. Jednostavno nisam više mogla čitati o mamama - ubili me u pojam i amaranth i EDMU i savršeno sređene majčice koje pijuckaju kavu s frendicama dok im djeca spavaju, u kolicima, k tome (moja prvorođena nije spavala, a i kad je, spavala mi je na rukama). Zato, bojažljivo sam se upustila u čitanje knjige mame Male Kme koja je sad već Velika Kme, ali nisam se dala zastrašiti. Martinina ratna priča o sluznim čepovima i neverending ceremonijama uspavljivanja i cicanja na neki način me osnažila. Sve su to priče koje mrzim čuti (note to self: guglaj simptome PTSP-a), ali i koje obožavam čuti jer uvijek iznova shvatim da su sve male brige iza nas - naša kmečavica je sada šestogodišnja djevojčica, a naša verzija Cicachua - kojeg zovemo Mamache - sada je već trogodišnji momak. Preživjeli smo! Zasad.



U moru blogova, oba Martinina (Mala Kme osvaja svijet i Book & blanket) izdvajaju se humorom. Što god vi rekli, nema puno duhovitih blogera, pa ju chekirajte ako još (slučajno) niste. Duhovita Martina objašnjava sve faze razvoja djeteta, ali i jedne matere, podsjećajući da majčinstvo nije nimalo nalik onom kojeg vidimo na fejsu ("Ništa ne brini, i one na WC idu s puzajućin privjeskom oko noge."), da je sasvim normalno da se čovjeku ustostruči fond riječi koje može reći o kakici čim postane roditelj i da su nam djeca svima solidno i ispala s obzirom da o njima brinu A-je-to-roditelji. Knjiga je podijeljena na poglavlja o dojenju, uspavljivanju, ljetu, savjetima, svakodnevici i braku, a posebno su mi se svidjeli tekstovi "Kad vidim trudnicu", "Mameće pismo Djedu Božićnjaku", "Dječja plaža", "Upute, s ljubavlju", "Mojih pola sata" i "Imamo se čemu nadati". Malo sam se nasekirala samo dok sam čitala o grandioznoj ljubavi koju Martina gaji za svoje potomke jer se meni čini da mi 75% vremena djeca kidaju živce, a da ih volim samo 25% - kad spavaju i kad ih nutkam slatkišima i crtićima da me puste na miru. Omiljeno poglavlje bilo mi je ono o MM, gospodinu mužu. Zapravo, toliko mi se svidjelo da sam nagovorila svog muža da ga pročita (on ne čita - ever). Nakon što ga je pročitao ("Vidiš da treba koristiti lubrikant!"), rekla sam mu: "Znaš, tako i ja tebe volim, i kad vičem jer nisi oprao suđe, i onda kad si ga oprao, ali ne tada kad sam ja htjela ni onako kako sam ja htjela." "I ja tebe volim", rekao je, "ali volio bih te još više da ne vičeš." Eto. Ljubav.



Znam da je ova knjiga zamišljena kao idealan poklon za novopečene majke, ali šljiviš to - one još nisu spremne za ove hard core prikaze obiteljskog života koji uključuje ženu, muškarca, dvoje djece i svu silu kućnih ljubimaca. A-a. Nije ovo za amatere. Ovo je knjiga za stare iskusnjare, mame koje dobro znaju što je grižnja savjesti, koje su se susrele s Noktić Vilom i drugim čudesnim stvorenjima, koje redovito pakiraju dvoje djece i sebe dok im muž sjedi na WC prijestolju (bit će da ih potjera od nervoze čim se spomene kolektivni izlazak iz stana - potjera i mene, ali tko me pita). Ovo je knjiga za one koje su već zaboravile na porođajne muke i epiziotomije (šalim se, ne možeš to zaboraviti), za one čija djeca samostalno sjede, leže, spavaju, jedu, piju, oblače se, brišu guzu (moja sve to znaju napraviti, ali neće). Čitajući ovu zbirku podsjetit će se da su ih one naučile jesti i brisati guzu, da svakog dana rastu skupa sa svojom djecom, da moraju biti strpljive same sa sobom, da žive slatkim privilegiranim životom jedne prosječne mame, a, tko zna, možda će poželjeti upustiti se u mameću pustolovinu from scratch još jednom. Wink-wink.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Kolebanje smrti

Kad sam potištena, odem na groblje plakati nad grobovima nepoznatih mi ljudi. Snuždim se gledajući lica stranaca koji žive tek u sjećanjima svojih najmilijih, bezobrazno sretna što još dišem. Tanka nit veže i isprepliće ljubav s nepodnošljivom tugom, ali i smrt s nepokolebljivom nadom - u ponovne susrete, u uspomene na sretne dane, u život vječni. Dok vrane grakću, djeca ciče s igrališta u Žutom naselju, a u zraku se pahuljice topole s Drave sudaraju s miomirisom jasena iz Rokove, nadgrobni spomenici hrvatskih vojnika i vojnikinja, očeva i majki, nečije djece, Hrvata, Roma, Nijemaca i Mađara, progovaraju o osjećajima koji nikoga od nas za života ne mimoiđu, podsjećajući - već danas mogao bi biti posljednji dan tvog života. No, što kad bi nestalo te svijesti o prolaznosti? Detalj s groblja u osječkoj Retfali "Sljedećeg dana nitko nije umro," prva je rečenica romana portugalskog pisca, Josea Saramaga, "Kolebanje smrti". Prve minute nove godine u neimenovanoj zemlji, ...

Lički dnevnik (1)

Nekidan je moja Franka, igrajući nogomet, zaradila longetu na potkoljenici. Nakon povratka s objedinjeg hitnog bolničkog prijema, u svoju ljubičastu bilježnicu, na čijoj naslovnici je ilustracija mačkice, požurila se nešto važno zapisati - u njenom se životu zbilo nešto uzbudljivo, nešto vrijedno zapisivanja. Dok je zaključavala maleni lokot na bilježnici, misli su mi pobjegle na sve katance koje sam ja nekoć, tek malo starija od Franke, zaključavala nakon zapisivanja dojmova o prvim simpatijama, prvim snovima, prvim inspiracijama, svađama, prvim poljupcima i planovima. Ako je ženino srce duboki ocean tajni, ženska bilježnica je zapis o oceanografskom istraživanju. Đulin ponor (i Milanovo lice u kamenu iznad ponora) Otkrivši da postoje dnevnički zapisi Ivane (tada) Mažuranić, inspirirana njezinom zagrebačkom adresom, naručila sam ih i uzbuđeno čekala poštara. "Dobro jutro, svijete!" Ivana je počela pisati kao četrnaestogodišnjakinja, 1888., i pisala je do 1891., kada se kao...

Lički dnevnik (2)

Volim riječi kao što su ravnoteža, organizacija, odredba, krošnja - čvrste su to i uglate riječi u koje se uzdam, zahvaljujući kojima baratam svakodnevicom. Ali, još više volim riječi kao što su tepsija, paradajz, natenane, šporet - riječi koje su mom srcu mile, uz koje vežem događaje, lica, uspomene. Riječi su to koje često nisu uvijek razumljive mojoj okolini, ali koje me drže blizu zavičaju, domu (neki dan sam u rečenici upotrijebila riječ "macafizla" - osječki kolege trebali su prijevod, kao da nikad nisu sreli nekoga tko se prenemaže, tko se pravi fin, tko je macafizla). Iako potječem iz loze ljudi od malo riječi, riječi su moje igračke - njima se igram, one svemu pridaju značenje. Imenima kojima smo nazivani od rođenja oblikovani smo u ljude koji smo danas - moje ime pretpostavlja da sam svojim roditeljima dar od Boga, a moje prezime ima korijen u turskoj riječi sert , koja predstavlja tvrdoću, krutost, strogost, ali i bezosjećajnost. Sertići su zadnji austrougarski gra...

Pamtim samo sretne (pariške) dane

Kad bih vam rekla da biranje knjiga smatram ozbiljnim poslon, možda biste mi se nasmijali - možda ne znate da knjige koje biramo umiju oplemeniti naš život, baš kao i ljudi s kojima pijemo kavu. Zato, valja dobro birati društvo, društvo ljudi, i društvo knjiga. "When spring came, even the false spring, there were no problems except where to be happiest. The only thing that could spoil a day was people and if you could keep from making engagements, each day had no limits. People were always the limiters of happiness except for the very few that were as good as spring itself." Pri svakoj izmjeni godišnjeg doba, poželim sjediti s knjigom (jer s knjigom nisi sam) na krilu, pijući café crème ne nekoj od osječkih terasa, kiduckajući croissants, maštajući. Ovih dana zamirišale su lipe na Europskoj aveniji i zrak je topao pa posežem za knjigama s Parizom u glavnoj ulozi. Zamišljam se usred Montmartrea, kako prelazim Pont Neuf, kupujem baguette u Ulici Mouffetard, duboko uvjerena da n...

Lički dnevnik (3)

Prije putovanja volim platiti račune i zaliti cvijeće, usisati stan i isprazniti koš za smeće, zlu ne trebalo - da stan ostane na životu čak i ako se meni putem neko zlo dogodi (čitaj: da nitko ne pomisli da sam prljavica i danguba). Svi mi imamo svoje mušice - Tesla je navodno obilazio zgradu tri puta prije ulaska, koristio točno 18 salveta za obrok i preferirao sobe čiji je broj djeljiv s 3, a mrzio je dodirivanje kose ili nakita od bisera i jednu je bijelu golubicu volio “kao što muškarac voli ženu” (odmah čujem Michaela Boltona). Čudak je bio taj naš Nikola Tesla - čovjek koji je osvijetlio svijet, rođen 1856. u malenom selu u Lici. Tavan Memorijalnog centra Nikola Tesla u Smiljanu Teslina rodna kuća i crkva sv. apostola Petra i Pavla Potok Vaganac Ne znam kako vas, ali mene je njegova genijalnost oduvijek privlačila, a znajući da su mu već u djetinjstvu na pamet padale svakojake ideje, poželjela sam vidjeti mjesto koje ga je inspiriralo. Poželjela sam vidjeti svijet njegovim o...