Jedan naš prijatelj nedavno je dao otkaz u jednom od državnih zavoda i odlučio pokrenuti vlastiti obrt uz dvoje dječice i suprugom koja se bori s nezaposlenošću. Svi smo mu rekli: "Svaka ti čast!", ali zapravo smo mislili: "Čovječe, ti si lud!" Kao što kaže i Ash Ambirge, izgleda da svaka tvoja ideja doista vrijeđa ljude oko tebe, jer svi smo se stali propitkivati bismo li bili spremni učiniti takav leap of faith i volimo li uopće svoj do-jučer-mi-je-bio-čist-fajn-posao. Istina jest, nismo se pokušali staviti u kožu našeg prijatelja koji je bio kronično nezadovoljan poslom koji bi nekom drugom možda bio posao iz snova - a kad si nezadovoljan, onda nemaš izbora. Onda samo ideš. Go, go, go - veli ova luda Amerikanka u knjizi o svom biznisu - "The middle finger project".
"Chronic boredom is actually an evolutionary response to destructive patterns. It's a signal designed to tell you to get the hell out. Kids know this instinctively; anything even remotely boring, and they're out. But with adults, we've been taught to withstand. To preserve. To "keep calm and carry on."
Zapravo, kad osjetiš u želucu želju za promjenom, ništa te ne može spriječiti, pa ni egzistencijalna kriza. Baš kao Ash Ambirge, i meni su se najbolje stvari dogodile kad sam se srčano upustila u nepoznato, iako su sve okolnosti bile protiv mene. Od selidbe trbuhom za budućnošću (neću reći kruhom jer mi je plaća bila dovoljna da pokrijem stanarinu za 15 kvadrata stana u kojem nije bilo niti grijanja, i povratnu kartu za bus kući svaki mjesec), zaruka nakon što mi je šef rekao da me unatoč vrlo dobrim rezultatima nema namjeru primiti u službu za stalno (znam, ovo je kao epizoda serije "I bogati plaču"), pa do trudnoće u vrijeme muževe nezaposlenosti, i tako puta dva. No, meni je bilo lako. Nikad ni u čemu nisam bila sama, a Ash Ambirge, poznata internetska poduzetnica i vlasnica milijunskog writing carstva, odrasla je u Scrantonu u parku prikolica. Oca je izgubila kao dijete, a majku tijekom studija. Cijelog je života čeznula za pecivima sa sjemenkama maka i piletinom u umaku od limuna, težila je životu srednje klase, iako nije poznavala nikoga tko bi joj svojom profesionalnošću i intelektualnim radom bio uzor. Učinila je baš sve što je trebala, zaradila je prve ozbiljne pare, shvatila da je dobra u marketingu i u prodaji, i svejedno bila vraški nezadovoljna. Svi su joj govorili da mora biti zahvalna, a ona je mrzila fraze o zahvalnosti, Božjoj volji, onome što se događa s razlogom, o tome da valja tražiti dobro u svemu - i odlučila je vjerovati anarahiji u sebi, a ne miru.
"Almost always, anything new that I try is immediately and instantly amazing."
Doduše, presudno je bilo ultimativno loše iskustvo s boyfriendom nakon kojeg je ostala s 26 dolara u džepu, spavajući na parkiralištu. Tih je dana počela naplaćivati tekstove koje je posljednjih godinu dana pisala na blogu koji je osnaživao žene u poduzetništvu, i zaradila svojih prvih 2000 dolara. Danas putuje svijetom, pije bolja vina, ima ogromnu kuću, i piše, piše, piše - jer pisanje je ono što ju pokreće, što ju održava na životu. Ova crno-pink knjižica dospjela mi je u ruke (čitaj: impulzivno sam ju kupila u napadu imposter sindroma, ain't gonna lie) i sama se pročitala. Ovisna sam o knjigama američkih workaholica koji misle da je dovoljno imati internetsku vezu da bi uspio u životu. Hm, mislim da bi ambicioznoj Ash lice otpalo od mrštenja da zna da pišem blog osam godina i da sam inspirirala tek petstotinjak followera. No, što je uspjeh really? Što očekuješ od života, od karijere? - pitanja su koja svatko sebi nakon određenog vremena mora postaviti, pa čak i kad nam se učini da živimo u državi u kojoj mora biti zadovoljan svak tko posao ima, kakav god taj posao bio.
"Welcome to the real world", they chant.
"Count your blessings", they insist.
Most people will say anything to justify their own actions, because most people would rather be safe than happy."
"Nobody knows what they're doing. We're all just making it up as we go. The people in your office building, the people above you, your boss, your boss's boss. Some of them are great mentors, sure, but none of them are bulletproof. Sometimes, their opinion is wrong. Sometimes, they're just guessing."
Knjiga jest šašava (uspjela je čak i Brad Pitta ubaciti u nju, vjerovali ili ne), i inspirativna, i skrenula mi je pažnju na činjenicu da - pazi sad ovo - onak' nekako zbilja volim svoj posao. Da sam se kao student zamišljala tu gdje jesam? Nisam. Mislim li da sam sposobna za posao koji radim? Mislim. No, ne vjerujem da isključivo posao može ispuniti čovjeka. Treba proširiti vidike, iskoristiti dobro slobodno vrijeme. Kad smo kod toga, razmišljam ovih dana o satima koje trošim na pisanje tekstova koje pročita par ljudi (svoje čitatelje znam poimence, nije to malodušnost)? Ali, volim li to? Jako. Zapravo, ne samo da volim pisanje, nego mu i dopuštam da me odvede u neistražene sfere, da me upozna s ljudima koje, da ne pišem, nikad ne bih ni upoznala. "Your ideas are real and actual currency in today's market-place", tvrdi Ash, duboko uvjerena da se svatko, kad se odluči na kojekakvi novi pothvat u životu, odnosio se on na nove profesionalne izazove ili na novu ljubavnu vezu, osjeća nesposobnim, jer je početnik. Međutim, to je jedna od stvari u kojima se s njom ne slažem - kad nešto radiš sa srcem, kad te ne vode površni motivi - onda neuspjeh nije opcija, onda je tvoja ideja najbolja ideja na svijetu. Entuzijazam može biti nestalan, ali vjera će biti postojana. Govorim ovo entuzijastično jer će se moja ideja o vlastitoj slikovnici ostvariti - jer imam ljude koji su mi je pomogli napisati, oslikati, lektorirati, koji će ju (knock on wood) otisnuti na papir i pustiti u svijet. Od trenutka kad mi je ideja pala na pamet, znala sam da će se ostvariti, da je drugačija, da djeca zaslužuju takvu vrstu slikovnice - znam to već godinu dana, vidjela sam u glavi te ilustracije, čula te rečenice. Nisam o tome puno govorila jer sam se bojala da će mi netko reći da moja ideja ne vrijedi, da nema ničega posebnog u njoj (ne biste vjerovali koliko mi je ljudi, kad sam o tome i govorila, reklo: "I ja sam htio/mogao napisati slikovnicu"). "When you first start sharing your ideas, you're going ti feel terrifically weird about it... You'll hesitate to fluff your own feathers", kaže Ash, pa se ovim putem malo hvalim svojim perjem. Da, hvalim se, super sam si. Eto.
"If you can make someone feel hope, you'll never starve a day in your life.... Enthusiasm is the greatest sales pitch there is."
Možda se zbog našeg posla ili hobija drugima činimo pomalo ludima, ali, zapravo, nismo dugo predmet tuđih misli, pa se time ne treba zamarati. (Ponekad ih ta ludost čak i ohrabri. Znam, ludo.) Zato, uvijek se podsjećam na stvari koje činim iz ljubavi i radosti - sada i sa Ashinim riječima na pameti: "Achievement without purpose is crisis. How can it be anything else, when you have dedicated your life to a task of which you are indifferent?" - uvijek pazeći da se ne uljuljkam u dosadnu rutinu (kojoj sam sklona) u tolikoj mjeri da me život u kojem uživam, i u kojem će onda uživati i moja obitelj, ne zaobiđe. (Damn Americans i njihove inspirativne majmunarije.)
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)