Ne volim putovanja (kratko sam radila kao turistički vodič, ne b' čovjek rekao). Od same pomisli na udaljenost koju valja prevaliti prijevoznim sredstvom od točke A do točke B hvata me panika. Promet me uznemiruje. Ja sam kućna šlapa, a kad se i odlučim na kojekakvi izlet, nisam nimalo spontana - najčešće se pripremim bolje od domaćina koji me treba dočekati u tuđini. Organizacija je pola uspjeha, uvijek kažem. A organizacija putovanja kod mene podrazumijeva i literaturu - prije posjeta Samoboru čitala sam "Đulabije", o Vukovaru sam učila od Pavličića, čini mi se da Brod poznajem zahvaljujući Tadiji, dok sam živjela u Šibeniku sam čitala Brešana, a kad sam selila iz Šibenika u Osijek, mentorici sam poklonila "Unterstadt" Ivane Šojat. Ne znam je li ju ikada pročitala, ali silno sam joj željela pokazati grad u kojem sam odlučila pustiti korijenje. Knjiga je za mene uvijek bila savršeni suvenir jednog grada - taj je grad nadahnuo tog autora, njegov duh prožima taj tekst, neizostavni je dio njega. Hvala Bogu, ima još ljudi koji tako razmišljaju - zgrabila sam knjigu "Kad čujem Daruvar" i rekla sestri da stižemo! Da, moja profesorica sestra živi u Daruvaru već dvije školske godine, ali ona je nalik meni u jednome - voli se vraćati našem rodnom gradu, Našicama, pa joj familija nema ni priliku posjetiti gradić s kojim ona odbija srasti. E, nećeš, razbojniče. Evo nas - za Daruvar spremni!
Pradjed jednog od naših poznatih književnih urednika, Krune Lokotara, stigao je u Daruvar u drugoj polovici 19. stoljeća, pa se Lokotar smatra Daruvarčanom (ne Daruvarčaninom), bar tako piše u predgovoru zbornika eseja na temu Daruvara koje su pisali ponajbolji autori iz regije, čak i nekoliko autorica. Pozvao ih je utjecajni urednik da napišu koje slovo o njegovom rodnom gradu, iako većina u tom gradu nije niti bila. "...tek u Daruvaru osjećam vrijeme u njegovoj punini, i kao breme i kao orden: nigdje nisam mlađi i stariji istodobno, tu sam svjedok najdužim promjenama. Ne samo zbog toga i ne mimo melankolije vraćam se svom gradu kad god mogu", piše Lokotar.
Stanko Andrić, povjesničar iz Strizivojne i autor divnog "Simurga", govori tako o imenu Daruvar, nastalom od mađarskih riječi daru i var - ždral i grad, i o Antunu Jankoviću koji je 1765. naselje Podborje pretvorio u Daruvar jer je njegov obiteljski grb imao ždrala - pa sam se mogla praviti i važna svojim znanjem pred groficom Ljudevitom Janković koja nas je vodila kroz sobe dvorca, sada muzeja, kojeg je dao izgraditi osnivač Daruvara, prastric njezinog supruga Julija. U gradu se ovih dana održava vinski festival, svi su dobro raspoloženi, grad širi vrata.
Redatelj Josip Vujčić iz perspektive Dalmatinca osvrnuo se na poznatu Augustinčićevu "Kupačicu", Mladen Blažević, novinar i književnik iz Istre, na termalne vode Aquae Balissae, Želimir Periš ponudio je ponovni susret s vješticom Alicom i njezinim čarolijom koja uključuje i ginko i grofa Jankovića.
Andrej Nikolaidis, bosanskohercegovačko-crnogorski novinar i književnik, na sebi svojstven način uveo me u priču o Davidu Frankfurteru, Daruvarčaninu koji je izvršio atentat na Wilhelma Gustloffa, vođu švicarskog ogranka Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke. Davidova fotografija stoji na ulazu u sobu posvećenu Židovima koji su izgradili Daruvar, a kojih danas ondje nema - osim na židovskom groblju. Svoju poeziju daruvarskim Židovima posvetila je i mlada Monika Herceg - njezinu je Evu Fischer, inače svjetski poznatu slikaricu, "netko volio na puteljku u perivoju", u kojem se gospođe banjaju u blatu, u kojem se bacaju novčići u Ivanovo vrelo, i traži ostvarenje želja zauzvrat (ubacila sam dva novčića - jedan za želju, drugi za povratak).
Marka Pogačara, splitskog pisca i prijatelja dotičnog K.L., vesele mnoge stvari u životu, a jedna od njih je i daruvarska pivovara i povijesna češka manjina (u gradu djeluje Savez Čeha Hrvatske, postoji Češki dom, češki vrtić i škola, a zastupnik te manjine u Saboru ima u Daruvaru ured). Pivovara Daruvar najstarija je hrvatska pivovara, koja od osnivanja 1840. djeluje na istom mjestu i ponosi se svojim brendom Staročeško (neke druga brendove, pak, spominje Goran Tribuson). Kad smo kod pića i ića, jeli smo, nimalo autohtono, doduše, u Little Italy pub i u Zdravljaku Orijentu, slastičarnici koja se diči i svojim burekom - oboje toplo preporučamo.
Mogla bih govoriti o Daruvaru još dugo, otkrivati priče poznatih građana ždralovog grada koji još čekaju da neka ulica ponese njihovo ime, prepričavati anegdote i crtice autora koji su se okupili u čast Daruvara u ovom zborniku. Ali neću. Nešto morate otkriti i sami. Da je sve napisano istinito potvrdio nam je osamdesetineštogodišnji starčić koji nas je pred Crkvom Presvetog Trojstva upitao odakle smo. "Iz Našica" (nehotice smo prešutjeli Osijek, svoje trenutno prebivalište). "Ja inače živim u Velikoj Gorici, ali tu sam rođen i uvijek se vraćam", rekao je starčić, nenametljivo se prisjetivši mladosti, trčanja za curama, ali i igranja rukometa i vaterpola (da, da, Gorane Vojnoviću!) - još jednom dokazavši da se svak najradije vraća u grad u kojem je rođen (osim moje Franke koja je, nakon cjelodnevnog konzumiranja daruvarske slobode, onakve o kakvoj priča Željka Godeč, na povratku kući zaključila da je baš Daruvar najljepši grad na našem svijetu!).
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)