- Mama, zašto ptice cvrkuću ako kiša pada i još je mrak? - pitala me Franka prošlog petka ujutro, u 4:45.
- Ne znam, piški i bježi natrag u krevet - promrmljala sam.
Franka je otišla, a ja sam nastavila žmiriti. Spavati više nisam mogla.
- Malo je čudno da se tako probudila, garant će bit' bolesna - rekao je muž, a ja sam odmahnula rukom, u mislima, jer tijelo mi se još nije razbudilo. Ležala sam nepomično i razmišljala o pticama. Kiša je pljuštala iako ju nitko nije predvidio, a one su grleno pjevale na stablima ispred našeg prozora. Zašto ne bismo mogli biti kao ptice?
Tog su me dana pozvali iz vrtića jer je Franki porasla temperatura, i odjednom mi je sinulo - čovjek nikad neće biti kao ptica. Briga nam je podrezala krila, začepila gubicu. Nije me strah starenja, ali nedostatka bezbrižnosti jest. Mi, ljudi, uvijek imamo nešto o čemu se možemo, ili trebamo, brinuti - kišu, mrak, bolesti, crnu kroniku, političke igre, mišljenja drugih, dvostruka mjerila, svoja očekivanja. Neprestano ulazimo u rasprave koje nas uznemiruju, koje nas unesrećuju, hvatamo se za crnilo i trulež, uvjeravajući se da nas ujedinjuju. Čak i filmove i knjige procjenjujemo isključivo prema kriteriju površne zabave, jer držimo da je naše vrijeme dragocjeno, nemamo ga dovoljno da bismo ga trošili na nešto što nije bar remek djelo. Umjetnost nije nužna, kao da poručujemo svojim životima.
Nikad me nitko ne pita: "Što tebe inspirira? Što si zadnje kreativno učinila?" Ne zamjeram, ni ja nikoga to ne pitam. A možda bih trebala. Možda bih mogla. Razmišljam o tome ovih dana, dok čitam "Veliku magiju" Liz Gilbert. Knjiga je nastala na temelju inspirativnog TED govora kojeg je Liz održala referirajući se na uspjeh koji je postigla s knjigom "Jedi, moli, voli". Tu Lizinu autobiografiju obožavala sam tijekom studija (sve dok mi casting Julije Roberts za ekranizaciju nije upropastio doživljaj) - kuhala sam špagete svako malo, govorila attraversiamo i razmišljala o tetovaži s riječima "dolce far niente" (ne brinite, nemam niti jednu tetovažu). Liz je živjela životom celebrityja, družila se s Oprah, godinu dana njezina je knjiga bila na broju 1 bestsellera. No, nakon što se proslavila, Liz su počeli ispitivati boji li se da je njezin najveći uspjeh iza nje. To je pitanje potaknulo pisanje "Velike magije".
"Vjerujem da je to jedna od najstarijih i najvelikodušnijih varki koje svemir postavlja nama, ljudskim bićima, kako zbog svoje, tako i zbog naše zabave: svemir u svima nama pohrani neobične dragulje, a onda čeka da vidi hoćemo li ih otkriti. Potraga za tim draguljima - to je kreativni život. Hrabrost da se uopće upustimo u potragu - to je ono što odvaja obično postojanje od čarobnog. Nerijetko čudesne rezultate te potrage - to nazivam Velikom magijom."
Na početku knjige Liz govori o hrabrosti koja je potrebna svakome tko želi u svom životu otkrivati ljepotu i transcendenciju koje se ne mogu postići ni na koji drugi način. Takav lifestyle naziva kreativnim životom. Naravno, živjeti kreativnim životom je zastrašujuće, ali Liz vjeruje da se ne treba bojati straha - treba za njega napraviti mjesta. Jer, kad se upoznamo sa svojim strahovima (pogotovo sa strahom od neuspjeha), svijet postaje čudesno mjesto, magično. Liz, pojašnjavajući svoje nadahnuće i poriv za stvaranjem, govori o knjizi koju nije napisala, o svojim prijateljima (sve su to poznati ili/i mudri ljudi, rabini, pjesnici, filozofi, književnici i dr.), o kreativnosti naših predaka, duboko vjerujući da je autentičnost važnija od originalnosti i da je pogrešno čekati nadahnuće.
"Ljudi su već jako dugo kreativna bića - dovoljno dugo i dovoljno ustrajno da izgleda kao da nam je to potpuno prirodni nagon. Da bismo priču stavili u perspektivu, razmislite o ovoj činjenici: najstariji dokaz prepoznatljive ljudske umjetnosti star je četrdeset tisuća godina. Suprotno tome, najraniji dokaz bavljenja poljoprivredom star je samo deset tisuća godina. To znači da smo negdje tijekom naše zajedničke evolucijske priče odlučili da je važno stvarati lijepe, nekorisne predmete nego poduzimati nešto da bismo redovito mogli jesti."
Prvih stotinjak stranica ove self help knjige za sve koji teže stvaranju u nekom obliku me oduševilo, a onda, kad je Liz na neki način počela omalovažavati školovanje (istina jest - ono umjetniku ništa ne jamči, ali uvjerena sam da je obrazovanje - pa čak i ono formalno - ključno da bismo rasli, pa i da bismo stvarali), entuzijazam has left the building. "Ova žena mora da nema pametnijeg posla", mislila sam čitajući o ljudskim umjetničkim porivima koje Liz smatra božanskima. Iako ih ona ne želi shvaćati preozbiljno, žar s kojim je napisala "Veliku magiju" obeshrabruje sve koji još nisu pronašli svoju strast, svoj način izražavanja, svoju umjetnost, svoj uspjeh. Iako propagira nesavršenost i marljivost, i odbacuje ideju o poistovjećivanju patnje s kreativnošću, istina jest da je štreberica Liz jedna od sretnica, i da je njoj lako govoriti o kreativnom življenju, zaključila sam.
"Ne poznajem nijednog umjetnika koji ne čezne za takvim razdobljem. Ne znam ni za jednu kreativnu dušu koja ne sanja o smirenim, staloženim trenucima, tihim kao trava koja raste, u kojima bi mogla raditi bez prekida. No, kao da nitko nikada za sebe ne uspije odvojiti to vrijeme. Ili, ako neki uspiju, ta je idila samo privremena, a onda se život neminovno ponovno obrušava na njih. Čak se i najuspješniji kreativni ljudi koje poznajem žale da nikada ne mogu imati dovoljno vremena kako bi se bez ikakvog pritiska prepustili snovitom kreativnom istraživanju. Zahtjevi stvarnosti neprestano lupaju na vrata i uznemiruju ih. Možda takva vrsta smirene, rajske radne okoline postoji na nekom drugom planetu, u nekom drugom životu, ali rijetko kad ovdje na Zemlji. Melville, primjerice, nikada nije imao takvo što. Ali je ipak uspio napisati Moby Dicka."
Ipak, "Velika magija" neće biti prezrena u mom kućanstvu, jer u pravu je Liz Gilbert kad kaže da je kreativan život onaj kojeg pokreće znatiželja, a ne strah. To je rečenica koju ću ponijeti sa sobom. Malo znatiželje nije nikoga ubilo (osim onu mačku). Voljela bih da možemo uz kavu pričati o idejama, nadahnuću, o glazbi koju slušamo dok plačemo u jastuk (u zadnje vrijeme to je "Cover me in sunshine"), o knjigama koje želimo napisati (btw, postoji li self help za wannabe književnice čija djeca su prvaci u izluđivanju majke mamakanjem?), o filmovima iz kojih smo učili o životu, o onome što nas uistinu zanima, o svemu što sanjamo, bez straha da ćemo biti ismijani, ili - ne daj, Bože - proglašeni blesavima i neshvaćenima poput ptica koje cvrkuću i onda kad se čini da za cvrkutanje nemaju niti jedan razlog.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)