Preskoči na glavni sadržaj

We've got magic to do

- Mama, zašto ptice cvrkuću ako kiša pada i još je mrak? - pitala me Franka prošlog petka ujutro, u 4:45.

- Ne znam, piški i bježi natrag u krevet - promrmljala sam.

Franka je otišla, a ja sam nastavila žmiriti. Spavati više nisam mogla.

- Malo je čudno da se tako probudila, garant će bit' bolesna - rekao je muž, a ja sam odmahnula rukom, u mislima, jer tijelo mi se još nije razbudilo. Ležala sam nepomično i razmišljala o pticama. Kiša je pljuštala iako ju nitko nije predvidio, a one su grleno pjevale na stablima ispred našeg prozora. Zašto ne bismo mogli biti kao ptice?



Tog su me dana pozvali iz vrtića jer je Franki porasla temperatura, i odjednom mi je sinulo - čovjek nikad neće biti kao ptica. Briga nam je podrezala krila, začepila gubicu. Nije me strah starenja, ali nedostatka bezbrižnosti jest. Mi, ljudi, uvijek imamo nešto o čemu se možemo, ili trebamo, brinuti - kišu, mrak, bolesti, crnu kroniku, političke igre, mišljenja drugih, dvostruka mjerila, svoja očekivanja. Neprestano ulazimo u rasprave koje nas uznemiruju, koje nas unesrećuju, hvatamo se za crnilo i trulež, uvjeravajući se da nas ujedinjuju. Čak i filmove i knjige procjenjujemo isključivo prema kriteriju površne zabave, jer držimo da je naše vrijeme dragocjeno, nemamo ga dovoljno da bismo ga trošili na nešto što nije bar remek djelo. Umjetnost nije nužna, kao da poručujemo svojim životima. 
 
Nikad me nitko ne pita: "Što tebe inspirira? Što si zadnje kreativno učinila?" Ne zamjeram, ni ja nikoga to ne pitam. A možda bih trebala. Možda bih mogla. Razmišljam o tome ovih dana, dok čitam "Veliku magiju" Liz Gilbert. Knjiga je nastala na temelju inspirativnog TED govora kojeg je Liz održala referirajući se na uspjeh koji je postigla s knjigom "Jedi, moli, voli". Tu Lizinu autobiografiju obožavala sam tijekom studija (sve dok mi casting Julije Roberts za ekranizaciju nije upropastio doživljaj) - kuhala sam špagete svako malo, govorila attraversiamo i razmišljala o tetovaži s riječima "dolce far niente" (ne brinite, nemam niti jednu tetovažu). Liz je živjela životom celebrityja, družila se s Oprah, godinu dana njezina je knjiga bila na broju 1 bestsellera. No, nakon što se proslavila, Liz su počeli ispitivati boji li se da je njezin najveći uspjeh iza nje. To je pitanje potaknulo pisanje "Velike magije".



"Vjerujem da je to jedna od najstarijih i najvelikodušnijih varki koje svemir postavlja nama, ljudskim bićima, kako zbog svoje, tako i zbog naše zabave: svemir u svima nama pohrani neobične dragulje, a onda čeka da vidi hoćemo li ih otkriti. Potraga za tim draguljima - to je kreativni život. Hrabrost da se uopće upustimo u potragu - to je ono što odvaja obično postojanje od čarobnog. Nerijetko čudesne rezultate te potrage - to nazivam Velikom magijom."

Na početku knjige Liz govori o hrabrosti koja je potrebna svakome tko želi u svom životu otkrivati ljepotu i transcendenciju koje se ne mogu postići ni na koji drugi način. Takav lifestyle naziva kreativnim životom. Naravno, živjeti kreativnim životom je zastrašujuće, ali Liz vjeruje da se ne treba bojati straha - treba za njega napraviti mjesta. Jer, kad se upoznamo sa svojim strahovima (pogotovo sa strahom od neuspjeha), svijet postaje čudesno mjesto, magično. Liz, pojašnjavajući svoje nadahnuće i poriv za stvaranjem, govori o knjizi koju nije napisala, o svojim prijateljima (sve su to poznati ili/i mudri ljudi, rabini, pjesnici, filozofi, književnici i dr.), o kreativnosti naših predaka, duboko vjerujući da je autentičnost važnija od originalnosti i da je pogrešno čekati nadahnuće.

"Ljudi su već jako dugo kreativna bića - dovoljno dugo i dovoljno ustrajno da izgleda kao da nam je to potpuno prirodni nagon. Da bismo priču stavili u perspektivu, razmislite o ovoj činjenici: najstariji dokaz prepoznatljive ljudske umjetnosti star je četrdeset tisuća godina. Suprotno tome, najraniji dokaz bavljenja poljoprivredom star je samo deset tisuća godina. To znači da smo negdje tijekom naše zajedničke evolucijske priče odlučili da je važno stvarati lijepe, nekorisne predmete nego poduzimati nešto da bismo redovito mogli jesti."



Prvih stotinjak stranica ove self help knjige za sve koji teže stvaranju u nekom obliku me oduševilo, a onda, kad je Liz na neki način počela omalovažavati školovanje (istina jest - ono umjetniku ništa ne jamči, ali uvjerena sam da je obrazovanje - pa čak i ono formalno - ključno da bismo rasli, pa i da bismo stvarali), entuzijazam has left the building. "Ova žena mora da nema pametnijeg posla", mislila sam čitajući o ljudskim umjetničkim porivima koje Liz smatra božanskima. Iako ih ona ne želi shvaćati preozbiljno, žar s kojim je napisala "Veliku magiju"  obeshrabruje sve koji još nisu pronašli svoju strast, svoj način izražavanja, svoju umjetnost, svoj uspjeh. Iako propagira nesavršenost i marljivost, i odbacuje ideju o poistovjećivanju patnje s kreativnošću, istina jest da je štreberica Liz jedna od sretnica, i da je njoj lako govoriti o kreativnom življenju, zaključila sam.

"Ne poznajem nijednog umjetnika koji ne čezne za takvim razdobljem. Ne znam ni za jednu kreativnu dušu koja ne sanja o smirenim, staloženim trenucima, tihim kao trava koja raste, u kojima bi mogla raditi bez prekida. No, kao da nitko nikada za sebe ne uspije odvojiti to vrijeme. Ili, ako neki uspiju, ta je idila samo privremena, a onda se život neminovno ponovno obrušava na njih. Čak se i najuspješniji kreativni ljudi koje poznajem žale da nikada ne mogu imati dovoljno vremena kako bi se bez ikakvog pritiska prepustili snovitom kreativnom istraživanju. Zahtjevi stvarnosti neprestano lupaju na vrata i uznemiruju ih. Možda takva vrsta smirene, rajske radne okoline postoji na nekom drugom planetu, u nekom drugom životu, ali rijetko kad ovdje na Zemlji. Melville, primjerice, nikada nije imao takvo što. Ali je ipak uspio napisati Moby Dicka."

Ipak, "Velika magija" neće biti prezrena u mom kućanstvu, jer u pravu je Liz Gilbert kad kaže da je kreativan život onaj kojeg pokreće znatiželja, a ne strah. To je rečenica koju ću ponijeti sa sobom. Malo znatiželje nije nikoga ubilo (osim onu mačku). Voljela bih da možemo uz kavu pričati o idejama, nadahnuću, o glazbi koju slušamo dok plačemo u jastuk (u zadnje vrijeme to je "Cover me in sunshine"), o knjigama koje želimo napisati (btw, postoji li self help za wannabe književnice čija djeca su prvaci u izluđivanju majke mamakanjem?), o filmovima iz kojih smo učili o životu, o onome što nas uistinu zanima, o svemu što sanjamo, bez straha da ćemo biti ismijani, ili - ne daj, Bože - proglašeni blesavima i neshvaćenima poput ptica koje cvrkuću i onda kad se čini da za cvrkutanje nemaju niti jedan razlog.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

365 rečenica: razgovor ugodni sa sobom

Kraj godine tradicionalno me tjera na reviziju svega što sam u životu učinila ili propustila učiniti - vrag mi nije dao mira pa sam s police dohvatila svoju prvu "knjigu", naslovljenu "ŽIVOT". Zbirka je to školskih sastavaka koje sam napisala u razdoblju od 1995. do 1998., kako stoji u predgovoru, a koje sam uredno prepisala u bilježnicu A5 formata, sročivši predgovor i sadržaj. Zamolila sam prijatelje da ilustriraju neke od priča, pa i napisala famoznu bilješku o piscu koju je potpisala moja prijateljica Andrijana (ta ne može autorica sama o sebi pisati, to bi bilo blesavo!). U toj bilješci, između ostalog, stoje rečenice: "Voli ići u školu i želi postati spisateljica ili odvjetnica. Trenutačno ide u 5.e." Ta mi bilješka grije srce i mami osmijeh - milo mi je što imam svoje snove zabilježene na papiru i gotovo sam sigurna da sam neke od njih uspjela ostvariti samo zašto što su godinama čamili na linijama jedne posebne teke (snove ne smiješ otkriti glasno,...

Adventske riječi: obitelj

Jednom davno, moj mi je razredni kolega u božićnoj čestitici parafrazirao misli svetog Augustina: "Onaj tko želi zagrijati svijet, mora zapaliti vatru. Ti imaš tu vatru..." Do dana današnjeg ja nisam dobila ljepšeg komplimenta, a sjetim ga se kad god se umorim od svijeta i dođe mi da s porazom priznam: "Željko, ponestalo mi iskre." Ne znam jesam li previše puta gledala "Grincha" ili je svijet otišao k vragu,  ali sve češće se uhvatim da poželim otići - s mreža, iz razgovora, iz situacije, iz prostorije - napustiti sve ono i one koji prelaze granice dobrog ukusa i pristojnosti. I možda bi se revolucionarka u meni i pobunila, očitala nekome i bukvicu, ali trenutno sam uronjena u tekstove Jagode Truhelke, a Jagoda navodi na bivanje iznad svih prostakluka i nepravdi. Čitanje romana Krudy Gyule o Pešti s kraja 19. stoljeća nije mi utažilo žeđ za prošlim vremenima - kad je čovjek umio vjerovati u ideale, ni ne sluteći za što je sve ljudski rod sposoban. Četrnae...

Mađarska u fokusu

Štreber u meni uvijek vreba - ako Interliber kaže da je zemlja gost ove godine Mađarska, ja na vikend u metropoli ponesem Mađare sa sobom. "Ispod bazge, među jorgovanima i grmovima lješnjaka. Nedaleko od onoga drveta kojemu je ponekad treperilo lišće iako nije bilo vjetra. Troje je činilo našu obitelj: tata, mama i dijete. Ja sam bio tata, Eva je bila mama", prve su rečenice romana, i bile su dovoljne da Nadas Peteru poklonim svoju pažnju (iako je na istoj stranici stajala i rečenica: "Kada bih mu prerezao tu žilu, istekla bi mu krv.") Volim taj ravničarski blues, tu tminu koju naši komšije vuku za sobom kamo god pošli. Njihova književna djela mahom su turobna, nema u njima ni svjetla ni spokoja. Nadas, suvremeni mađarski pisac, nije iznimka. U jednom je intervjuu ususret Interliberu Nadas rekao da se riječima muzicira , da je pisanje romana slično skladanju - da često ne zna je li nešto rekao jer tako bolje zvuči ili jer tako doista misli. Jako mi se to svidjelo. V...

10 razloga zašto volim prosinac

Nijedan mjesec u godini nije toliko iščekivan kao prosinac. Iako je vani nekoliko stupnjeva u minusu, pa prije posla moramo pola sata strugati snijeg s auta, koji često ne možemo ni upaliti, a na sebe moramo obući dvadesetšest slojeva tople odjeće i matching šal i rukavice, u prometu je krkljanac, u trgovačkim centrima ispraznimo novčanike za poklone najdražima, a dok platimo račune za grijanje i potpuno bankrotiramo, i iako dolazi i taj famozni smak svijeta - ovo doba godine za mnoge je najljepše jer je vrijeme adventa u kojem se pripremamo za proslavu rođenja Isusa Krista obojano ljubavlju, radošću i obiteljskim mirom - svemu od čega čovjek živi. Ukoliko ste slučajno grinchavi i ne osjećate simpatije prema prosincu, evo nekoliko razloga da se predomislite: 1. Zimske radosti Moj uvaženi gospodin otac svake godine pobožno radi na skijaškoj stazi koja se nalazi uzduž našeg voćnjaka i koja okuplja pola komšiluka . Tapkanje po snijegu, gore-dol...

Adventske riječi: svjetlo

Zamisli scenu, za stolom sjede: Don Juan Ziobro, Fanny Kapelmeister, Szymon Sama Dobrota, Kolumbo, Najtraženiji Terorist Svijeta, Kralj Šećera, Udarnik Socijalističkog Rada, samoubojice i naš pripovjedač. Mora da je riječ o jednom od krugova pakla, ili je mjesto radnje umobolnica (" Let iznad kukavičjeg gnijezd a" još mi je svjež u podsvijesti). Badnja je noć i žitelji ustanove misle o svojim prošlim životima, onima kojih su se odrekli u korist ovisnosti. Don Juan Ziobro svira božićnu pjesmu, a "opustošeni mozgovi" ju ne znaju pjevati. Priča Jerzyja Pilcha mi se učinila nedovršenom, i bila sam u pravu - u biografiji stoji da je "Don Juanova pastorala" samo komadić romana. Sljedeća u zbirci poljskih priča o Božiću priča je Olge Tokarczuk, poznate nobelovke. U priči " Profesor Andrews u Varšavi " gospođa me Olga prikovala za stolicu pričom o profesoru iz Londona koji se, ni kriv ni dužan, nađe u Poljskoj usred rata. Nitko ga ne razumije, uvjeren j...