Piknik u staroj ulici

Otkad znam za sebe, znam i za Maju. Bila je moja prva prijateljica i voljele smo iste stvari - igrati se barbikama, voziti bicikl, gnjaviti mačke, tablicu množenja i Spajsice (ona je bila Geri, a ja Victoria). Živjele smo u ušorenoj ulici punoj živahne djece u kojoj su se kosilice za travu uvijek palile u isto vrijeme, u kojoj su se komšinice hvalile posađenim bašćama (i samo malčice zavidjele jedna drugoj), u kojoj su djeca razmjenjivala Cro army sličice preko plota, u kojoj se znalo da treba pobrati svu kiseljagu prije nego se livade pokose, ali i koje dvorište krije najmekše kajsije, i kada je najbolje krasti trešnje (još nisam preboljela rušenje stare Gašine trešnje). Odrasle smo u ulici u kojoj svak svakoga zna, pa smo voljele i filmove o takvim ulicama. Omiljeni nam je bio "Pohane zelene rajčice". Gledale bismo ga svaki put kad je bio na televiziji i onda danima vrištale: "Towandaaaa!" Možda nismo sve razumjele, ali razumjele smo prijateljstvo koje je vezalo Idgie i Ruth.

Nismo nikada išle u isti razred, a nakon osnovne škole život nas je razdvojio. Kad je Maja izgubila oca, plakala sam danima - znala sam da je tužna, ali da više nismo prijateljice, da joj ne trebam. Nismo zajedno proživljavale prve ljubavi niti prve izlaske, pa ni druge, ni treće, ali nikad nisam zaboravila Idgie i Ruth. Tražila sam ih u filmovima i knjigama (pa i glazbi) o američkom jugu - u njihovim ružičastim magnolijama, u njihovim pitama s jabukama, u njihovim močvarnim čempresima, antebellum kućama, u njihovim sestrinstvima (Ya-Ya!), a kupila sam i nekoliko knjiga spisateljice Michael Lee West. Uzmem ih u ruke kad sunce zagrije i kad zabruje kosilice, iako više ne stanujem u staroj ulici. Ovog sam lipnja jednu od njih preporučila svom book clubu - naslov "Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu, država Louisiana" žene iz kluba odmah je zainteresirao.

Riječ je o najboljem romanu Michael Lee West, izdanom 2004., u vrijeme kad se Mozaik razmetao velikim formatima i tvrdim koricama. Michael Lee West sada je bakica s američkog juga, koja je odrasla u obitelji koja sve liječi tobasco umakom i gambom. Napisala je deset romana, a od 2008. je i blogerica. "Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu, država Louisiana" započinje pričom o Olive Nepper, šesnaestogodišnjakinji iz izmišljenog gradića, koja je u ožujku 1952. popila otrov za ruže. Zrak je bio vlažan, nesretna djevojka završila je u komi, a stanovnici gradića s manje od tisuću stanovnika kao da su sišli s uma. Nesretni je događaj utjecao na njezine roditelje - majku Vangie koja se posvećuje svojim ružama više nego svome mužu, oca Henryja koji se više posvećuje svojim seksualnim potrebama nego svojoj supruzi. Vangie je odrasla s dužnošću da ugađa drugima i da sve izgleda savršeno - vrlo je uredna, vrsna je vrtlarica, recepti joj redovito završavaju u novinama, a svojom je krotkošću zaradila mjesto u raju. Iako se naivna Vangie čini jednostavnom ženom, Henry Nepper gotovo je podvojena ličnost - on je otac, gradski farmaceut, golfer, uvaženi član country kluba, nevjerni suprug i ljubavnik mlađoj ženi. Zašto se Olive pokušala ubiti i mogu li njezini roditelji i susjedi živjeti mirno nakon takve tragedije - saznajte u ovom savršenom ljetnom štivu.

"Naučiti dijete pristojnosti isto je kao navesti stabljiku mahune da se penje uz kolac."

"Takav je Limoges - ide mu jedino širenje tračeva, neka vrsta usmenih novina koje se prenose preko ograda i u besprijekorno čistim kuhinjama dok gospođe piju cikoriju i grickaju kolačiće. Bilo je to kao miris, gust, jak miris cimeta. I uvijek je mirisao bolje kad je dolazio iz tuđe kuhinje."

Roman je pisan iz različitih perspektiva, ali svaki od likova ima svoj prepoznatljiv glas i uvjerljivo kazuje svoju stranu priče - Nepperovi prikazuju spori pad jedne naoko savršene južnjačke obitelji, Henryjeva pomoćnica DeeDee Robichaux prikazuje neostvarene snove, usamljenost i život s "wrong side of the tracks", dok njezina devetogodišnja kćerka Billie svojim djetinjim opaskama donosi tračak svjetla u beznadni život svoje majke, problematični pastor T.C. Kirby utjelovljenje je Sodome i Gomore o kojoj propovijeda, tamnoputa i radišna Sophie Donell predstavlja žene koje život dijele s nasilnikom ("Težak život katkad proizvode muškarca tvrda srca."), obitelj LeGette simbol je novog početka, Miss Harriet prvoklasna je zlica, pogrebnici Cab i Israel živopisni su likovi koji prijateljuju sa smrti i veselim udovicama, Edith Galliard je slikarica iz New Yorka koja se opire finim manirima koje gospoda u Limogesu zahtjevaju.

"Della je rekla da je tajna dobrog kuhanja strpljivost, spremnost da eksperimentiraš i dobar vrt. (Rekla je i da se dvije od tih triju stvari odnose i na brak, ali neka sama dokučim koje)."

Životi stanovnika ispod Mason-Dixon linije isprepleteni su, a čin male Nepperove sve ih je doveo do ludila - do trenutka u kojem moraš odlučiti tko ti je u životu bitan, što želiš zadržati, tko želiš postati. U tom ludilu neki će biti uhvaćeni spuštenih hlača, neki će kao vrsni dušebrižnici anonimnim pismima upozoravati druge na njihove probleme, neki će se prepustiti glazbi Tennesse Ernie Forda ili Ethel Marman, neki će se izgubiti u svim tim silnim štrucama, tortama, i plehovima kotlovine. Michael Lee West piše ležerno i duhovito, ali odvažno i liberalno, ne osuđujući čak ni voajerizam susjeda koji zalijevaju cvijeće i prisluškuju istodobno nekoliko razgovora, kao ni priprostost onih koji radije gledaju bračne svađe susjeda nego Lucille Ball na televiziji. Michael Lee West istinska je obožavateljica života u malom mjestu, onakvom u kakvom smo odrasle moja Maja i ja. Maja koju nisam čula godinama, a koja je onda, nakon jednog slučajnog susreta u vlaku, postala ponovno dio mog života, koja je rodila sina na moj rođendan, koja je proslavila rođendan na mojoj svadbi (nervozno cupkajući dok joj je 250 ljudi pjevalo "Sretan rođendan"). Iako se ne vidimo često, Maja je još uvijek moja Idgie, i moja Ruth - netko tko me, baš kao i knjige Michael Lee West, podsjeća da je sladak i utješan život u ušorenim ulicama u kojima žive živahna djeca, u kojima netko uvijek zabada nos u tuđe poslove, ali u kojima netko uvijek pri ruci ima perje i katran, recept za pitu od limuna s deset centimetara bjelanjaka ili, ne daj, Bože, recept za pohane zelene rajčice.

"Visoko iznad jezera, mali je crveni zrakoplov crtao slova V jedno za drugim, ispunjujući nebo. Po cijelom Limogesu ljudi su sjedili na trijemovima, čistili pekane i žalili se na vrućinu. Po cijelom Limogesu žene su se ljuljale na ljuljačkama, hladile i pile čaj. Neke su gledale u nebo, druge dozivale djecu koja su kopala tunele do Kine starim srebrnim žlicama. Gotovo su svi sjedili i ogovarali mrtve i žive. Izdaleka se začuo dječji smijeh i oni koji su bili najbliže groblju nagrnuli su se prema cesti, nastojeći vidjeti što je među spomenicima. Smijeh se ponovno začuo, ali nisu mogli procijeniti je li stvaran, zamišljen ili nešto što je donio vjetar."