Preskoči na glavni sadržaj

Piknik u staroj ulici

Otkad znam za sebe, znam i za Maju. Bila je moja prva prijateljica i voljele smo iste stvari - igrati se barbikama, voziti bicikl, gnjaviti mačke, tablicu množenja i Spajsice (ona je bila Geri, a ja Victoria). Živjele smo u ušorenoj ulici punoj živahne djece u kojoj su se kosilice za travu uvijek palile u isto vrijeme, u kojoj su se komšinice hvalile posađenim bašćama (i samo malčice zavidjele jedna drugoj), u kojoj su djeca razmjenjivala Cro army sličice preko plota, u kojoj se znalo da treba pobrati svu kiseljagu prije nego se livade pokose, ali i koje dvorište krije najmekše kajsije, i kada je najbolje krasti trešnje (još nisam preboljela rušenje stare Gašine trešnje). Odrasle smo u ulici u kojoj svak svakoga zna, pa smo voljele i filmove o takvim ulicama. Omiljeni nam je bio "Pohane zelene rajčice". Gledale bismo ga svaki put kad je bio na televiziji i onda danima vrištale: "Towandaaaa!" Možda nismo sve razumjele, ali razumjele smo prijateljstvo koje je vezalo Idgie i Ruth.


Nismo nikada išle u isti razred, a nakon osnovne škole život nas je razdvojio. Kad je Maja izgubila oca, plakala sam danima - znala sam da je tužna, ali da više nismo prijateljice, da joj ne trebam. Nismo zajedno proživljavale prve ljubavi niti prve izlaske, pa ni druge, ni treće, ali nikad nisam zaboravila Idgie i Ruth. Tražila sam ih u filmovima i knjigama (pa i glazbi) o američkom jugu - u njihovim ružičastim magnolijama, u njihovim pitama s jabukama, u njihovim močvarnim čempresima, antebellum kućama, u njihovim sestrinstvima (Ya-Ya!), a kupila sam i nekoliko knjiga spisateljice Michael Lee West. Uzmem ih u ruke kad sunce zagrije i kad zabruje kosilice, iako više ne stanujem u staroj ulici. Ovog sam lipnja jednu od njih preporučila svom book clubu - naslov "Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu, država Louisiana" žene iz kluba odmah je zainteresirao.


Riječ je o najboljem romanu Michael Lee West, izdanom 2004., u vrijeme kad se Mozaik razmetao velikim formatima i tvrdim koricama. Michael Lee West sada je bakica s američkog juga, koja je odrasla u obitelji koja sve liječi tobasco umakom i gambom. Napisala je deset romana, a od 2008. je i blogerica. "Roman o životu, smrti, seksu i receptima u Limogesu, država Louisiana" započinje pričom o Olive Nepper, šesnaestogodišnjakinji iz izmišljenog gradića, koja je u ožujku 1952. popila otrov za ruže. Zrak je bio vlažan, nesretna djevojka završila je u komi, a stanovnici gradića s manje od tisuću stanovnika kao da su sišli s uma. Nesretni je događaj utjecao na njezine roditelje - majku Vangie koja se posvećuje svojim ružama više nego svome mužu, oca Henryja koji se više posvećuje svojim seksualnim potrebama nego svojoj supruzi. Vangie je odrasla s dužnošću da ugađa drugima i da sve izgleda savršeno - vrlo je uredna, vrsna je vrtlarica, recepti joj redovito završavaju u novinama, a svojom je krotkošću zaradila mjesto u raju. Iako se naivna Vangie čini jednostavnom ženom, Henry Nepper gotovo je podvojena ličnost - on je otac, gradski farmaceut, golfer, uvaženi član country kluba, nevjerni suprug i ljubavnik mlađoj ženi. Zašto se Olive pokušala ubiti i mogu li njezini roditelji i susjedi živjeti mirno nakon takve tragedije - saznajte u ovom savršenom ljetnom štivu.

"Naučiti dijete pristojnosti isto je kao navesti stabljiku mahune da se penje uz kolac."


"Takav je Limoges - ide mu jedino širenje tračeva, neka vrsta usmenih novina koje se prenose preko ograda i u besprijekorno čistim kuhinjama dok gospođe piju cikoriju i grickaju kolačiće. Bilo je to kao miris, gust, jak miris cimeta. I uvijek je mirisao bolje kad je dolazio iz tuđe kuhinje."


Roman je pisan iz različitih perspektiva, ali svaki od likova ima svoj prepoznatljiv glas i uvjerljivo kazuje svoju stranu priče - Nepperovi prikazuju spori pad jedne naoko savršene južnjačke obitelji, Henryjeva pomoćnica DeeDee Robichaux prikazuje neostvarene snove, usamljenost i život s "wrong side of the tracks", dok njezina devetogodišnja kćerka Billie svojim djetinjim opaskama donosi tračak svjetla u beznadni život svoje majke, problematični pastor T.C. Kirby utjelovljenje je Sodome i Gomore o kojoj propovijeda, tamnoputa i radišna Sophie Donell predstavlja žene koje život dijele s nasilnikom ("Težak život katkad proizvode muškarca tvrda srca."), obitelj LeGette simbol je novog početka, Miss Harriet prvoklasna je zlica, pogrebnici Cab i Israel živopisni su likovi koji prijateljuju sa smrti i veselim udovicama, Edith Galliard je slikarica iz New Yorka koja se opire finim manirima koje gospoda u Limogesu zahtjevaju.


"Della je rekla da je tajna dobrog kuhanja strpljivost, spremnost da eksperimentiraš i dobar vrt. (Rekla je i da se dvije od tih triju stvari odnose i na brak, ali neka sama dokučim koje)."



Životi stanovnika ispod Mason-Dixon linije isprepleteni su, a čin male Nepperove sve ih je doveo do ludila - do trenutka u kojem moraš odlučiti tko ti je u životu bitan, što želiš zadržati, tko želiš postati. U tom ludilu neki će biti uhvaćeni spuštenih hlača, neki će kao vrsni dušebrižnici anonimnim pismima upozoravati druge na njihove probleme, neki će se prepustiti glazbi Tennesse Ernie Forda ili Ethel Marman, neki će se izgubiti u svim tim silnim štrucama, tortama, i plehovima kotlovine. Michael Lee West piše ležerno i duhovito, ali odvažno i liberalno, ne osuđujući čak ni voajerizam susjeda koji zalijevaju cvijeće i prisluškuju istodobno nekoliko razgovora, kao ni priprostost onih koji radije gledaju bračne svađe susjeda nego Lucille Ball na televiziji. Michael Lee West istinska je obožavateljica života u malom mjestu, onakvom u kakvom smo odrasle moja Maja i ja. Maja koju nisam čula godinama, a koja je onda, nakon jednog slučajnog susreta u vlaku, postala ponovno dio mog života, koja je rodila sina na moj rođendan, koja je proslavila rođendan na mojoj svadbi (nervozno cupkajući dok joj je 250 ljudi pjevalo "Sretan rođendan"). Iako se ne vidimo često, Maja je još uvijek moja Idgie, i moja Ruth - netko tko me, baš kao i knjige Michael Lee West, podsjeća da je sladak i utješan život u ušorenim ulicama u kojima žive živahna djeca, u kojima netko uvijek zabada nos u tuđe poslove, ali u kojima netko uvijek pri ruci ima perje i katran, recept za pitu od limuna s deset centimetara bjelanjaka ili, ne daj, Bože, recept za pohane zelene rajčice.


"Visoko iznad jezera, mali je crveni zrakoplov crtao slova V jedno za drugim, ispunjujući nebo. Po cijelom Limogesu ljudi su sjedili na trijemovima, čistili pekane i žalili se na vrućinu. Po cijelom Limogesu žene su se ljuljale na ljuljačkama, hladile i pile čaj. Neke su gledale u nebo, druge dozivale djecu koja su kopala tunele do Kine starim srebrnim žlicama. Gotovo su svi sjedili i ogovarali mrtve i žive. Izdaleka se začuo dječji smijeh i oni koji su bili najbliže groblju nagrnuli su se prema cesti, nastojeći vidjeti što je među spomenicima. Smijeh se ponovno začuo, ali nisu mogli procijeniti je li stvaran, zamišljen ili nešto što je donio vjetar."

Primjedbe

  1. Moja divna Mateja 🥰
    I nebi vjerovala, bas prosli petak pricam s tvojom mamom kako mi je zao sto nasa djeca nikada nece proci ono sto smo mi imale i sto nikada nece imati djetinjstvo kakvo smo mi imale! Divna vremena, divno djetinjstvo, divno prijateljstvo ta cijeli zivot ma gdje god nas zivot odveo❤

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Speak up! :)

Popularni postovi s ovog bloga

Kad starci prolupaju

Kad sam bila klinka, na televiziji se često prikazivao film "Kad starci prolupaju." Nisam ga dugo gledala, ali još se sjećam da je cijela moja familija umirala od smijeha kad bi starček koji je prolupao završio u ormaru, izgubivši se. Često je na TV programu bila i "Čahura" (znala sam je pisati u rubriku "Najdraži film" u leksikone), također film o starcima koji, nakon bliskog susreta treće vrste, postanu vitalniji i blesaviji. Starost me uvijek nasmijavala, valjda zato što se činila tako dalekom. Sve do neki dan, kad sam, rastresena kao svaka majka dvoje djece, valjda, sudarajući se s biciklom i ulaznim vratima zgrade, rekla susjedi: "Dobro jutro!" Bilo bi to jako pristojno od mene da nije bilo - 15:10! Susjeda mi se nasmijala i rekla samo: "O! Gospođo!" Auč. Ne znam što me više zaboljelo. Zanimljivo, i Pavao Pavličić počinje svoju zbirku eseja - "Pohvalu starosti" - figurom smiješnog starca, vječite inspiracije renesansnih k...

Na penjačima svijet ostaje

Svaki put kad netko izgovori da ne vjeruje u vile, jedna vila umre, tako bar kaže "Petar Pan", a svaki put kad roditelj podilazi svom djetetu, umre jedan buntovnik - buntovnik koji je to dijete moglo postati. A smrt buntovnika najgore je što se može dogoditi ovom svijetu, svijetu u kojem se ljudi više ne znaju buniti protiv nepravde, nego se bore isključivo za svoj probitak, smatrajući sebe (ili svoje dijete) jednakijima od drugih. Vijest o petnaest guštera zadarske medicinske škole koji su pali prvi razred i o njihovim roditeljima (od kojih nisu dobili ni jezikovu juhu) koji su bili voljni pomaknuti Velebit da bi njihova djeca (nezasluženo) prošla prvi razred mori me tjednima i ja sam više nego ikad uvjerena - jedino će onaj tko uvažava autoritet uvijek zahtijevati da taj autoritet bude dostojan poštovanja, znajući da, u nedostatku dostojnosti autoriteta, buntovnicima ostaju dvije mogućnosti - rušiti jalovi sustav, i to argumentirano, dostojanstveno i nenasilno, ili sagradit...

Dan u Barceloni s Golubicom

Ponekad, već prilikom čitanja predgovora neke knjige, pogotovo ako ga je pisao sam autor, obuzme te neopisivo sladak val uzbuđenja pa ti se čini da gutaš slova kao ona krava Grigora Viteza u carstvu hladovine, samo kako bi se što prije dokopao teksta za kojeg znaš - u to nema sumnje - da će ti dirnuti u biće onako kako samo knjige vještih pisaca mogu. Zbog tog osjećaja čitam, njemu se predajem, zbog njega tražim, zbog njega se ne zadovoljavam trećerazrednom tik-tok književnošću koja vrišti iz izloga naših knjižara. Taj me osjećaj obuzeo i dok sam čitala predgovor romana "Trg dijamanta" Mercè Rodoreda. Osjetila sam odmah da je autorica žena koja mi je bliska, koja pridaje pažnju detaljima i simbolici, koja se ne boji biti ranjiva, žena koja voli književnost i koja joj dopušta da ju uvijek iznova hrani, liječi i nadahnjuje. Možda neki čitatelji ne vide potrebu za pronalaskom autora u tekstu, možda razdvajaju autora od njegovog djela (pogotovo ako je učinio nešto što bi privuklo...

Malo drukčija pariška vizura

Kad sam se tek zaposlila na sudu, moju je malenu nećakinju jako zanimalo kakvo je to mjesto. "Na sudu osuđujemo lopove i šaljemo ih u zatvor", rekla sam joj, spretno izostavivši da sam se bavim uglavnom utvrđivanjem prava vlasništva, naknadom štete i ovrhom. "A onda, kad je u zatvoru, lopov ne može biti sa svojom obitelji", konstatirala je četverogodišnjakinja ("Mala će garant u socijalu", pomislila sam). "Eh, pa trebao je o tome prije misliti!", nisam se dala, (tada) ponosna na pravni sustav čiji dio tek postajem. Ipak, morala sam se diviti humanosti jedne djevojčice (kako stvari stoje, mala će u kemičare, a ne u socijalu). Sjetila sam se te njezine izjave čim sam počela čitati novelu o čovjeku koji se nalazi u pariškom zatvoru Bicêtre (današnja bolnica koja je u svom stažu služila i kao umobolnica, a smatrali su ju okrutnijim mjestom od Bastille), osuđen na smrt!, jer takva humanost ono je što pokreće svijet, bar svijet u kojem ja želim živjet...

Američki san (3)

Ovu knjigu garant imate kod kuće - svi smo ju nabavili prije dvadeset godina kupujući Jutarnji list s klasicima koje nikad nećemo pročitati. Seljakala se sa mnom po državi i na kraju završila u nekom od antikvarijata. Yup, otpisala sam ju, uvjerena da ju u ovom životu neću ni pokušati čitati (činila se kao naporno i dosadno štivo, sudeći po koricama). Naposljetku sam ju potražila u gradskoj knjižnici - odlučna da zaronim u svijet legendarnog američkog pisca (hm, nije mi zvučalo američki to ime, sve te godine), Saula Bellowa. "Nastavljajući sa samoispitivanjem, priznao je da je bio loš muž dvaput. Prema Daisy, svojoj prvoj ženi, ponašao se neoprostivo, Madeleine, druga žena, pokušala je upropastiti njega. Sinu i kćeri bio je nježan, ali slab otac. Vlastitim je roditeljima bio nezahvalno dijete. Svojoj zemlji nemaran građanin. Prema braći i sestri osjecao je ljubav, ali nije imao pravog dodira s njima. S prijateljima, egoist. S ljubavlju, lijen. S inteligencijom, trom. S vlašću, pas...