Zrak miriši na pokošene livade, na sijeno, i na đubre. Nisu mi ti mirisi mrski. Mirišu na djetinjstvo. Vlak škripi i tutnji kao da je na izmaku snaga. Kondukter mi naplaćuje kartu u jednom smjeru - vraćam se kući. "Dvajs kuna", kaže, a ja se zahvalim na nevidljivoj karti. On dvadeseticu pristojno sprema u džep svojih uniformiranih hlača. Propuh mi kvari novu frizuru. Sestra mi kaže da izgledam kao sredovječna žena s tim minivalom. Neka. Dok je sve po mom, nek sam i sredovječna. Na krilu mi je stara knjiga Isabel Allende, ona koju Rory Gilmore najviše voli - "Eva Luna". Objavljena je u godini mog rođenja i predstavlja najbolje od ove čileanske spisateljice. Štoviše, u jednom intervjuu je i sama Allende izjavila da joj je Eva Luna, zajedno s Ines iz "Ines del alma mia" i Clarom iz "Kuće duhova", omiljena junakinja. Priča je to o putovanju djevojčice Eva Lune ("Zovem se Eva, a Eva znači život...") koja započinje pripovjetkom o njezinoj majci Consuelo, koju je jednog dana ispljunio kit i koju su odgojili misionari. Consuelo, misteriozna žena s pletenicom na zatiljku i očima boje dima, radila je kod Profesora Jonesa koji je umio konzervirati mrtvace, a Evu je začela s Indijancem žutih očiju na njegovoj samrtnoj postelji, da bi kasnije sama umrla, ugušivši se pilećom koščicom.
"- Smrt ne postoji, dijete. Ljudi umru tek onda kad ih svi zaborave - objasnila mi je majka malo prije no što je otišla. - Ako me uspiješ zapamtiti, uvijek ću biti s tobom."
Sve je "umah postalo svakodnevno" nakon majčine smrti, "i "započeo je novi život". O Evi je brinula Kuma koja ju je iznajmljivala kao sluškinju raznim kućama - od kuće neoženjenog gospodina i njegove neudane sestre u doba diktature, bordela pa do kuće Riada Halabíja koji joj postaje očinska figura. Eva upoznaje čitavu svitu neobičnih likova - milu Elviru koja joj je poput majke, Humberta Naranja, gerilca koji joj postaje dugogodišnji prijatelj, transeksualca Malecia znanog i kao Mimi, depresivnu Zulemu, i, naposljetku, dobrodušnog Rolf Carlea, koji se u nju zaljubljuje.
"- Sve je u ovoj zemlji pokvareno, ptičice. Svuda sami žutokosi stranci, velim ti, jednog će nam dana odnijeti zemlju k sebi, a mi ćemo ostati sjediti na morskoj vodi, pazi što ti velim."
Roman je pisan dvjema pripovjednim linijama - jedna je pisana u prvom licu, iz Evine perspektive, a druga je pisana u trećem licu, o životu Rolf Carlea, "rodio se u jednom selu na sjeveru Austrije dječak komu su dai ime Rolf. Bio je najmlađi sin Lukasa Carlea, najstrašnijeg nastavnika u liceju." Feminističko-pikarski je ovo roman u kojem čitatelj s nestrpljenjem iščekuje trenutak u kojem se Eva i Rolf pronalaze u nestabilnom svijetu nakon Drugog svjetskog rata.
Allende posjeduje nevjerojatnu vještinu - njezine riječi čak i najčudnovatije likove čine stvarnima. Niti jedna pojava, niti jedan događaj u njezinim pričama ne čini se grotesktnim, a ima tu mnogočega što bi se lako moglo takvim učiniti (ljubavni susreti na samrti, Profesor i njegove mumije, život transeksualnih osoba u doba revolucije, incestuozni odnosi, kojekakve tjelesne mane, rađanje dvoglave djece, samoubojstva i dr.). Junakinja ovog romana na neki način Allendin je alter ego, jer i Eva ima moć pripovijedanja, po njoj je poznata, zahvaljujući njoj preživljava u nesretnim vremenima, u vječitoj potrazi za nečim i nekim svojim. Svima nam treba tog magičnog realizma u životu, čini mi se, a Allende je u tom žanru vrhunska - umije miris truleži pretvoriti u miris klinčića, vanilije i limuna, a užase pretvoriti u dio svakodnevice vrijedne prepričavanja.
Na samom početku sam se teško poistovjećivala s Evom Lunom, odvažnom djevojčicom koja se ničega ne boji - ona ide kamo ju život odvede, uvijek vjerujući da će na putu doživjeti nešto lijepo, sresti nekoga vrijednog putovanja. Odrasla sam slušajući pjesme u kojima su junaci bili rođeni za bijeg, u kojima se uvijek pričalo o nekim širokim cestama, o prostranstvima, o onima koji se boje "stand still", o "gotta be something more, gotta be more this" i nekoć sam mislila da čovjek ne može spoznati sebe ako ne proputuje svijet, ili barem zemlju u kojoj je rođen. Bojala sam se toga jer, istina jest, uvijek sam znala što me čini sretnom, i znala sam da sam sve što trebam pronašla - kod kuće - samo mi je trebalo malo vremena da prihvatim sebe ovakvu kakva jesam. To što volim pričati priče, nalik Eva Luni, malo je pripomoglo, kad bolje razmislim.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)