Ja sam dijete devedesetih - kad sam ja bila bila mala, vampiri su bili domaće životinje. Tijekom dana na televizijskom je programu bila Buffy, a kad bi pao mrak, ekranom bi haračili najzgodniji vampiri na svijetu, Brad Pitt i Tom Cruise u "Intervjuu s vampirom". Da, da, sve sam ja to popratila i u glavi složila upute za preživljavanje - češnjak, raspelo, kolac, got it. Bila sam spremna za vampirsku apokalipsu, ali o onom koji je sve zakuhao nisam puno znala. Čini mi se da sam gledala tek prvih desetak minuta Coppoline ekranizacije - znala sam samo da Keanu Reeves glumi Jonathana Harkera, da je Winona Ryder utjelovila Minu, a da je Gary Oldman Drakula s čudnovatom frizurom. Srećom, Jane Eyre mi je ove godine pomogla da prebrodim svoj strah od klasičnih debeljuca, i bilo pravo je vrijeme za posebno čitalačko iskustvo - evergreen Brama Stokera!
Najprije moram reći, očekivala sam jezivu atmosferu bez puno događaja, roman sličan "Rebbeci" Daphne du Maurier, ali me Bram Stoker iznenadio. Iako kažu da taj književnik iz Dublina nikad nije posjetio Rumunjsku, "Drakula" započinje dnevničkim zapisima Jonathana Harkera koji putuje vlakom iz Londona u dvorac Grofa Drakule u Transilvaniju. Putem se gosti finim jelima, pije šljivovicu, divi se ljepotama krajolika i promatra običaje stanovnika Karpata koji se na spomen Englezovog odredišta križaju i nude mu krunice za zaštitu. Put je dug, prati ga sablasno zavijanje pasa, u Jonathanovim se kostima skuplja strah. U drugom poglavlju saznajemo da je Jonathan Harker novopečeni odvjetnik koji Grofu kao strancu treba protumačiti postupak kupoprodaje posjeda u Londonu. Iako je Grof jako gostoljubiv, on nikad ne večera s Jonathanom, u dvorcu nema ni posluge ni zrcala pa se Jonathan počinje osjećati kao zatvorenik. Zanimljivo mi je bilo uvjeriti se da Grof opisan u knjizi ne sliči ni Beli Lugosiju ni Garyju Oldmanu, a bome ni Leslie Nielsenu, nego je sličniji Vladu III Tepešu iz familije Drakula, okrutnom vlaškom knezu koji se borio protiv Turaka, za kojeg se pretpostavlja da je poslužio kao inspiracija za Grofa Drakulu (čitaj: gadan je k'o lopov). Gotovo zanimljivija od samog romana je zagonetna priča o nadahnuću za "Drakulu". Bram Stoker većinu je radnog vijeka proveo kao asistent poznatog glumca Sir Henryja Irvinga i kao menadžer Lyceum Theatrea, čiji vlasnik je bio Irving. Za života, kao inspiraciju je navodio eseje Emily Gerard o Transilvanijskom praznovjerju i knjigu Sabine Baring-Gould o vukodlacima. U novije vrijeme, kritičari pokušavaju "Drakulu" povezati s Stokerovim djetinjstvom, pričama iz irskog folklora koje mu je majka pričala, pa čak i sa spekulacijama o skrivenim gay sklonostima autora. Kakva god se zagonetka skrivala iza priče o vampiru svih vampira, mora da je 1897. "Drakula" bio hit.
"Odjednom sam postao svjestan da kočijaš uvodi konje u dvorište golema ruševnog dvorca, iz čijih visokih crnih prozora nije dopirao ni tračak svjetlosti i čija se nepravilna crta izlomljenih bedema vidjela u pozadini neba obasjana mjesečinom."
Anksioznost Brama Stokera glede nove tehnologije, stranaca koji su naseljavali Englesku potkraj 19. stoljeća, ali i kinky suzdržanost viktorijanaca mogu se iščitati između redaka ove mistične knjige. Pisan u tada inovativnoj epistolarnoj formi, s puno najnovijih čuda tehnologije u upotrebi (Jonathan koristi stenograf, dr. Seward fonograf, Van Helsing spašava Lucy transfuzijama krvi i dr.), ovaj je roman predstavljao ne samo borbu između dobra i zla, nego i borbu između novoga i staroga. Drakula obitava u ruševnom prašnjavom dvorcu, okrenut je prošlosti, na životu ga održava sebičnost, dok Jonathan sanja o budućnosti sa svojom zaručnicom Minom. Mreža mraka i zagonetki zatvara se oko Jonathana, i začudo, već u trećem poglavlju on vidi Drakulu u čudnom obličju (Bram Stoker ne oklijeva, sviđa mi se to). Zastrašujuća tišina dvorca i Jonathanov strah uznemiruju čitatelja koji se pita o obiteljskoj povijesti ili kletvi koje su Drakulu preobrazile u neobičnog stvora. Iako ga je Grof upozorio da nikada ne utone u san u ijednoj od prostorija u dvorcu, Jonathan se, istražujući dvorac u Grofovoj odsutnosti, predaje snu i budi se - ali više nije sam.
"Ušao sam u dvije grobnice, no nisam vidio ništa osim krhotina starih lijesova i gomilu prašine. No u trećoj sam naišao na nešto. Tamo je, u jednom od velikih sanduka, kojih je ukupno bilo pedeset, na gomili svježe iskopane zemlje ležao Grof!"
"Zajedno smo prišli krevetu i podigao sam s lica pokrov. Bože, kako je lijepa! Kao da joj je svaki sat uvećavao ljupkost. To me pomalo preplašilo j zbunilo. Što se tiče Arthura, sta je drhtati i na kraju ga je isto toliko potresla sumnja kao i bol. Naposljetku, nakon duge stanke, slabašno mi je prošaptao: - Jack, je li ona doista mrtva?"
Kad Jonathanova pisma prestanu stizati njegovoj zaručnici, koja odsjeda kod prijateljice u Whitebyju, upoznajemo Minu - njezinim riječima zapisanima u dnevniku i pismima, ali i novinskim člancima ispisano je novo poglavlje Drakulina hm, života. Misteriozni brod bez posade pristaje u maglovitu luku, i čitatelju je jasno da je Drakula stigao u Englesku prije Jonathana. Iako se čini da će se okomiti na Minu, on za žrtvu bira njezinu prijateljicu Lucy, djevojku koju svi žele za suprugu, a koja noću mjesečari. Kad Lucy počne kopnjeti, njezin zaručnik u pomoć zove Van Helsinga, stručnjaka za sva područja, liječnika, odvjetnika, filozofa i znanstvenika, koji, zajedno sa svitom Lucyinih prijatelja i udvarača, postaje Drakulina najgora noćna mora.
Čitati "Drakulu" jest poseban doživljaj, a najinteresantnije nije ono što je napisano, nego ono između redaka. Sam jezik Brama Stokera ne oduševljava, nije graciozan, i na momente se čini da je tekst nepotrebno dugačak. Osim toga, mislim da u "Drakuli" više nije moguće uživati onako kako su u njemu uživali čitatelji 1897. Nekoć je to bio pustolovni roman pun fantastičnih obrata i fiktivnih heroja, a sada je samo sjena tome. Nekoć je nosio snažnu kršćansku poruku, ali sada malo tko govori o "Drakuli" kao o knjizi koja je potrebna kršćanima. Naime, sama esencija "Drakule" leži u protuteži sakramentu svete pričesti, u kojeg je vjerovao i sam Bram Stoker, odgojen u Irskoj protestantskoj Crkvi. Izopačenost premise "Krv je život!" (nije li Renfield najzanimljiviji lik u "Drakuli"?), Grofova zavodljivost kao metafora za potisnutu požudu, sisanje tuđe krvi kao preludij seksualnom činu, uzimanje života u zamjenu za vječno prokletstvo - Drakula je utjelovljenje zla, spodoba čija glad nikad neće biti zadovoljena. Danas? Danas se vampiri prikazuju romantično, s notom ljudskosti, kako bismo se s njima poistovjetili, kako bismo s njima suosjećali - i grijeh nikad nije bio privlačniji (damn you, Edwarde Cullene!) Vampiri se više ne nastoje bespogovorno uništiti, nego se zagovara njihova rehabilitacija, njihova se zla narav omekšava, prilagođava niskim kriterijima morala modernog društva. Međutim, nemojmo zaboraviti da nam svjetlucave stvari naposljetku samo odvraćaju pažnju. Bram Stoker u nasljeđe nam je ostavio alate kao što su češnjak i raspela, ali i podsjetnik da je ključno ostati budan, imati otvoren um, oči i uši, jer nas noćno sljepilo može skupo koštati.
"Pravilno zaključujete i odvažna ste duha, ali previše ste skloni predrasudama. Ne dopuštate svojim očima da vide ni ušima da čuju, ne marite za stvari koje se odvijaju izvan vašeg svakodnevnog života. Ne mislite li da postoje stvari koje ne možete shvatiti, ali koje ipak postoje; da neki ljudi vide stvari koje drugi ne mogu vidjeti? Ali postoje i stare i nove stvari koje ljudsko oko ne može dokučiti, jer čovjek zna, ili misli da zna, neke stvari koje su mu ispričali drugi ljudi. Ah, upravo je to mana naše znanosti, što sve želi protumačiti. Ako nešto ne može protumačiti, onda kaže da i ne postoji ništa što bi se tumačilo."
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)