Da parafraziram Bon Jovija, this ain't a book for the broken-hearted. Sudba kleta htjela je da ju baš ovih dana uzmem u ruke. Gospođa Lidija ju, naime, izabra za sastanak book cluba u studenom.
Zamisli ovo. Sedmi je dan mjeseca studenog 2012. Srijeda je, vani je već mrak. Mala soba tri sa tri, hladno je, a ja nemam ni grijalicu ni klimu, a ni pećnicu. Sjedim na raširenom kauču koji mi glumi krevet, u kojem najčešće i žvačem svoj samački ručak, Skype-am i ubijam dosadu čitanjem knjiga i gledanjem Gilmoreica. Omotana sam dekama, vidim si dah. Sobica u kojoj živim jedva se može nazvati stanom, ali jedino si nju mogu priuštiti. Doselila sam se u Šibenik, 600 km dalje od svoje rodne grude, radi crkavice od vježbeničke plaće. Živim u Šibeniku već devet mjeseci, ali još uvijek plačem nakon svakog Skype poziva s mamom ili dečkom. Prijatelji me ne razumiju, moja im depra kvari doživljaj. Propuštam rođendane, kave, druženja, čini mi se da svi žive, osim mene. Dani prolaze sporo, a trebala bih biti zahvalna što imam posao, što sam samostalna. Nakon godinu dana skupljanja odbijenica, rekla sam da ću ići kamo god bude trebalo, samo da steknem staž za polaganje pravosudnog ispita. Moram izdržati. Odjednom, guglam "Kako napraviti besplatan blog" i objavljujem svoju prvu objavu. Iz čistog očaja, obećajem si da ću na blogu bilježiti samo ljepotu, samo ono što me čini sretnom - nove cipele, novo putovanje, pročitanu knjigu, maštanje, dobru glazbu, recepte za kolačiće - da ću u svakom danu tražiti šljokice, nešto svjetlucavo što mi neće dopustiti da potonem.
I zamisli onda s kojom gorčinom i s kojom knedlom u grlu uzimam u ruke knjigu Roberta Međurečana - "Domovina to go" - i čitam o Šimunu Nikoliću, profesoru hrvatskog jezika koji, nakon pogibije sina i supruge, očajan odlazi u Munchen, sakriti se od svijeta i zaraditi na baušteli dovoljno para za podizanje tužbe radi naknade štete protiv vozača koji je odgovoran za smrt njegove obitelji.
Šimun se doseljava u kafkijansku zgradu dupkom ispunjenu strancima koji su u Deutschlandu odlučili potražiti novi život. Svi oni imaju iza sebe tragične priče, svi se nastoje rebrendirati u zemlji meda i mlijeka. Životi doseljenika zgurani između skučenih zidova ne zvuče milo, kaos je očekivan.
Multinacionalna kakofonija mi je kao čitatelju iritantna, kao i autentičnost onoga što osjeća Šimun u tuđini ("Nije očekivao da će samoća tako jako zariti kandže."). Ipak, malo mu i zavidim, bar nije sam, svi su u istoj kaši. Kafka, upravitelj zgrade, Tetak, šef gradilišta, Mislav, dotepenac iz Slavonije, Sepp, stari nazzi o kojem brine Ukrajinac Sergej, Jakob, Židov čija pisma iz 1935. Šimun pronalazi u zidu, Kurt, Lisa, Heinz, Ajša - svatko od njih simbol je poroka, grijeha, animoziteta, ksenofobije, tereta, traume, ali i novog poretka.
"Je li sreća raditi kao građevinac na nekom lijevom gradilištu u Munchenu, iščupan iz svojih korijena i biti instant nasađen u tuđi vrt s nadom da ćeš tamo dati bolje plodove? Strah, previše loših vijesti koje se u pravilu brže šire od onih dobrih, nedostatak ideja da se uradi nešto za sebe. Graditi život od početka tamo gdje te nitko ne zna. Nema ulica u kojima si se igrao i susjeda koji te spontano pozdrave pogledom. Nema prijatelja da mu se požališ. Sve počinje od nule. A nula je ponekad puno dublje od razine koju su mnogi spremni podnijeti."
Zbog sehr kratkih poglavlja ova bi se knjiga mogla pročitati u šusu. Mogla bi, ali nije. Bila mi je previše - podsjetila me na osjećaj neuspjeha koji čovjek osjeća kad je otjeran, kad nema izbora, kad mora izdržati. Kad pušta "...suzu na prvu notu pjesama koje prije" nije "niti registrirao" (još uvijek ne mogu poslušati "Ne dirajte mi ravnicu"), kad je prisiljen upoznati se, složiti svoje prioritete, zaboraviti svoje idilične snove, poći putem kojim nije namjeravao ići.
"...kad čovjek zaista ode iz svoje domovine? Kad se osjetiš emigrantom na vlastitom tlu već si tada otišao."
Ne zanimaju me polemike oko vladavine prava, njemačko nacionalno biće i nedohvatljivi tržišni zakoni s kojima se, sigurna sam, suočio autor kad je stupio na njemačko tržište rada. Nije me zainteresirao ni kriminalistički zaplet, koji sam protumačila kao sponu između auslendera šljakera i policajaca s vlastitim demonima. Stilski, ova knjiga nije štivo koje bi mi moglo prirasti k srcu. K vragu, samo ne znam zašto su mi onda zasuzile oči na spomen Zvonka Bogdana. Znam samo da je "Domovina to go" živi podsjetnik da je život u mnogočemu lutrija, a da je obitelj jedino bitno u toj igri - taj mali krug malih ljudi uz koji ćemo preživjeti sve nedaće, izdržati sve hladne dane, omotani dekama, usamljeni, očajni, uz koji ćemo se inatiti i gutati knedle, pa jednog dana shvatiti - isplatilo se, danas sam svoj na svome.
Primjedbe
Objavi komentar
Speak up! :)